fbpx

“Spomenik je trebao da predstavlja simbol mira u Srebrenici, ali je takva ideja kasnije izigrana od strane aktuelnog načelnika, te će se spomenik graditi u samom kružnom toku u gradu, umjesto u parku. Jednim dijelom, to je podvala koja je podržana i od strane OHR-a. Ovaj projekt nema više podršku Bošnjaka jer je očigledno da se njegovom izgradnjom želi skrenuti pažnja s Memorijalnog centra u Potočarima i više od 8.372 žrtve Genocida. Ovdje se jasno zna ko je žrtva, a ko agresor, ko je odgovoran za genocid i mi ćemo se potruditi da tako i ostane”, kaže Alija Tabaković, šef Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda RS-a

“Svi koji smo bili u Srebrenici i koji se bilo čega sjećamo to trebamo zapisati i ostaviti u amanet generacijama koje dolaze poslije nas. Ja, kao dijete, kada je počela Agresija na Bosnu i Hercegovinu, nisam znao mnogo informacija šta se dešavalo mojim precima u Drugom svjetskom ratu. Saznao sam da je moj pradjed Alaga od ustaša u Drugom svjetskom ratu spasio grupu lokalnog srpskog stanovništva. U Genocidu je ubijeno njegovih 25 potomaka i devet zetova od njegovih kćerki i unuka. To je bila moja motivacija zbog čega sam želio da zapišem, pa neko će čitati”

Avdići su svoju sreću pronašli u Srebrenici. Mustafa Avdić došao je 2005. godine u Srebrenicu zbog posla. Godinu dana kasnije pridružila mu se i supruga Jasna. Jasna je rodom iz Kalesije, Mustafa iz Kladnja. Jasna i Mustafa dobili su u Srebrenici dvije kćerke i sina

“Bojao sam se samo da ne izginemo svi. Razmišljao sam samo da hoće iko od nas preživjeti. Otac poginuo, jedan brat u Srbiji ostao, ništa nismo znali, ja idem šumom, dvojica ovih mlađih ostali s mamom u Potočarima. To me strah bilo, da li će ko preživjeti... Mislio sam, gotovo je, niko neće ostati”, govori Mirzet

Zbog cjelokupne situacije, u Potočarima ove godine neće biti prisutan veliki broj osoba kao proteklih godina. Neće biti ni organiziranog prijevoza autobusima u Potočare. Izvjesno je da bi ove godine, da nije bilo pandemije virusa korona, u Potočarima bilo više od 50 hiljada osoba. U Memorijalnom centru “Srebrenica – Potočari” svjesni su da će ove godine “sve biti drugačije kada je u pitanju godišnjica obilježavanja”

“Prvenstveno, inicijativa 'Moja adresa: Srebrenica' služi kao tehnička podrška svim građanima koji žele ostvariti pravo glasa na izborima. S druge strane, igrali smo važnu ulogu u međustranačkom dijalogu. Važno je da smo istrajali na toj ideji dijaloga u kojoj smo vidjeli da naši lideri mogu razgovarati na jedan drugačiji način. Cilj i misija inicijative jeste podići izlaznost na lokalnim izborima i boriti se protiv politike diskriminacije demokratskim sredstvima. Biti podrška svima onima kojima pomoć treba”, ističe Nermin Alivuković, koordinator inicijative “Moja adresa: Srebrenica” i Centra za pružanje usluga građanima

Iza nas je jedan mukotrpan rad u kojem je bilo mnogo odricanja od svih. Prvi korak smo uradili i poslala se jasna poruka. Naši građani su očekivali ovakav ishod. Ne može se očekivati podrška naroda ako smo posvađani i razjedinjeni. Mi smo sve “ratne sjekire” zakopali i krenuli u priču da radimo zajedno. Sada nam predstoji veliki posao, a to je na mobilizaciji glasača, posebno ljudi izvan Srebrenice i posebno preživjelih žrtava Genocida koje su rasute širom svijeta

Moramo znati svi da je svaki pedalj, svaki metar trase od Nezuka do Potočara, natopljen nečijom krvi. Idemo u taj pohod da odamo počast ubijenima, damo podršku preživjelima. Nema ni nas preživjelih mnogo. Prema evidenciji, svake godine u “Maršu mira” učestvuje između 80 i 100 preživjelih iz jula 1995. godine. Ove godine samo će oni učestvovati i to je prilika da se čuju njihove priče, svjedočanstva, poručio je Habibović