“Moj jedini motiv u svemu jeste žudnja za sevapom, za djelom kojim se ljudi i životinje mogu okoristiti. Kad navečer iščekujem jaciju, često razmišljam o svojim djelima, a dobro me sjećanje služi i dobro pamtim mnogo toga. Često se zapitam: 'Allahu dragi, je li malo sve ovo sve što sam do sada uradio? Jesam li mogao više?' I ostanem u uvjerenju da sam ipak malo uradio”

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

U pitomoj dolini rječice Čave, s desne strane puta koji vodi ka bužimskom izletištu Svetinja, nalazi se porodična kuća hadžije Saliha Bajrića. Ovaj sedamdesettrogodišnji austrijski penzioner, čiji hajrati godinama zapinju za oko prolaznika, u proteklih nekoliko decenija izgradio je 11 javnih bunara, uredio i uvakufio prvo javno mezarje za potrebe Islamske zajednice, te sudjelovao u brojnim drugim korisnim akcijama. Iako o tome nerado priča, Salih je najbolji primjer imućnog Bošnjaka koji voli davati za potrebe izgradnje džamija i puteva, za stipendiranje školaraca i studenata, pa sve do pomoći nevoljnicima i siromašnim. Očigledno se rukovodeći hadiskom porukom da su najbolji oni koji su najkorisniji ljudima i zajednici, hadžija Salih već je odavno sebi priskrbio epitet dobrotvora o kojem se pronio lijep glas širom Bosanske krajine.

Priču o svom životnom putu Salih započinje osvrtom na bezbrižnu mladost, za koju ga vezuje sjećanje na pohađanje škole i mekteba te čuvanje ovaca po okolnim livadama i pašnjacima: “Rođen sam 1947. godine u naselju Prokop od oca Hasana i majke Hate, gdje sam proveo djetinjstvo i mladost. U školu sam išao u Bužim od prvog do osmog razreda, jer se u našem naselju škola počela graditi tek kad sam bio treći razred. Sjećam se da su me učili Miroslav Palaš, Rade i Ljubica Milošević, Mira Ćeranić-Jovanović i još neki. Upravitelj škole bio je Nikola Ćulibrk, a skoro svi učitelji i nastavnici bili su Srbi, čak je i upravnik banke u čaršiji, neki Braco, bio Srbin. Još je dugo prošlo dok su kao učitelji počeli raditi Bošnjaci. Taj period mi je ostao u vrlo lijepom sjećanju, iako je to u odnosu na danas bila živa patnja. Valjda jer sam bio mlad i nisam znao za bolje. Kad sam krenuo u prvi razred škole, kupio sam sebi malu tablu, koja je bila poput školske table, samo jako mala, otprilike 25 x 30 cm. Dobio sam dvije krede, a majka mi je sašila platnenu vrećicu u kojoj sam nosio tu tablu. U školi sam pisao na tome. Napišeš zadaću, kad dođeš kući, a ono se haman sve izbrisalo. Nije bilo olovke ni teke. Tek od drugog razreda smo počeli dobivati teke, olovke, bukvar, čitanku, računicu… Osmi razred sam završio 1962. godine. Kasnije, kad sam otišao u Austriju, polagao sam državni ispit pa sam izišao na 12 razreda škole.”

Hadžija Salih Bajrić nastavlja kazivanje o pohađanju mekteba te svom prvom namazu: “U mejtef sam išao kod Muhameda ef. Amidžića, i to samo na kraju da me ispita. A čitao sam knjigu Kratka obuka o namazu, koju mi je otac kupio, i pomoću nje sam naučio klanjati. Čuvao sam ovce i čitao tu knjigu. Sjećam se da sam prvi namaz klanjao u blizini današnje kuće. Tu sam čuvao ovce, uzeo abdest i klanjao. Imao sam 11 godina. Taj namaz i taj osjećaj kad sam se prvi put sagnuo na travu nikad ne mogu zaboraviti. Maj, sve miriše oko mene, a ja klanjam na travi. I danas mi je u nosnicama miris trave i ta ljepota i dobrota koju sam tad osjetio čineći sedždu svom Gospodaru. Onda ta sreća što sam naučio klanjati i očeva radost kad sam mu kazao tu lijepu vijest. Mislim da bih i sada mogao u 2-3 kvadratna metra pronaći to mjesto gdje sam prije 63 godine obavio svoj prvi namaz”, kaže Salih Bajrić.

Nakon odsluženja vojnog roka i ženidbe, Salih se krajem šezdesetih godina preselio iz rodnog Prokopa u današnju Čavu. Godine 1974. godine zaputio se na rad u Austriju, u gradić Weiz u blizini Graza. “Prve 2-3 godine radio sam na bauštelama, ali mi se nikako nisu sviđali mistrija, kramp, miješalica. Kad sam shvatio da to nije posao za mene i da neću moći tako raditi 30-40 godina, ubrzo sam se prebacio u fabriku koja se bavila preradom kože i tu ostao do penzije. Teške su bile te prve godine rada u Grazu, posebno putovanja. Do Velike Kladuše sam putovao makadamom, a poslije su do Karlovca bili brojni prekidi. Putovalo se jako dugo i na granici se čekalo 4-5 sati. Trebalo mi je oko 12 sati da stignem na posao ili da se vratim kući. Autobusi su bili stari, često su se kvarili. Kući se dolazilo jednom u mjesec ili u dva mjeseca. Kad dođem kući, budem satran od umora, ali ja sam nakon 4 godine odmah sebi kupio auto i, hvala Bogu, onda se dalo. Sad mi do Austrije ili nazad treba tačno 5 sati”, ističe hadžija Salih, dodajući da je 1998. godine otišao u invalidsku penziju nakon što je na poslu povrijedio ruku. Prije odlaska u penziju dobio je i austrijsko državljanstvo. Na to je pristao tek onda kad je mogao zadržati i bosansko državljanstvo, jer, kako kaže, ni za šta na svijetu ne bi se odrekao bosanskog državljanstva.

“Danas mi sinovi Hasan i Ibrahim rade također u tom gradu i, pored ovih u Bosni, i u Austriji svaki ima svoju kuću. Sve vrijeme dok sam boravio u Austriji nastojao sam pomoći mnogima da se zaposle. Mislim da sam posredovao kod zapošljavanja blizu 50 ljudi. Neki su dolazili kao izbjeglice u toku rata. Nikad nisam gledao na nacionalnost. Bilo je tu i Bošnjaka, i Hrvata, i ostalih. Bilo je slučajeva da mi nakon mnogo godina njihova djeca priđu i zahvale se što sam njihovim roditeljima pomogao kod zapošljavanja. I mnogim svojim Krajišnicima sam pomogao. Kad sam sebi kupio kuću u Austriji, mnogi su dolazili da mi pomognu u renoviranju i tako se oduže za sve ono što sam ja njima učinio.”

Pored dvije porodične kuće, Salih Bajrić posjeduje i drvenu baraku ili ljetnikovac u kojem u toplijem periodu godine većinu vremena provodi sa suprugom Fatimom. Šadrvan i fontana u porodičnom dvorištu prvi su pokazatelj Salihove opčinjenosti vodom, a voda i bunari doista su obilježili život ovog vrijednog čovjeka.

“Prvi bunar, nedaleko od porodične kuće, napravio sam 1980. godine. Osam godina poslije napravio sam i drugi bunar, potaknut jednom vojnom vježbom koju je vojska JNA izvodila na livadama uzvodno od izletišta Svetinja. Kako nigdje u blizini nije bilo vode za piće, na tom mjestu sam odlučio napraviti bunar. Iskopao sam bagerom bunar u šumi i ozidao ga betonskim blokovima, a potom doveo vodu dolje pored puta. I danas, 32 godine poslije, taj bunar koristi lovcima i prolaznicima. Mnogi lovci mi kažu da mi često uče ‘elham’, a ja im kroz šalu uzvraćam da još nisam umro. Onda su uslijedile izgradnje ostalih bunara. Među svima njima, dva su jako izdašna, s tri debele cijevi koje nikad ne presušuju. Po količini vode koja ističe, najsnažniji je onaj na izletištu Svetinja. To je pravo vrelo s pet cijevi, koje sam izgradio 2000. godine. Voda je uvijek ledena i cijelo ljeto ne presušuje. Na Svetinji sam izgradio još dvije česme, jednu pored puta, a drugu pored lovačke kućice, koja danas služi za potrebe izletnika. Posljednji bunar izgradio sam prošle jeseni i još ga nisam do kraja završio”, priča Salih.

Pored primjera s vojskom, Salih navodi još jedan primjer koji ga je motivirao da nastavi s gradnjom bunara. “Jedne prilike sam otišao u lov na srndaće i po tragovima sam vidio da je na jednom mjestu dolazio jelen i da je grebao rogovima i tražio vodu. I ja odložim pušku, uzmem sjekiricu, usiječem jedno drvo, pa onda zakopam rupu, pregradim izvor i napravim mali bunar. Drugi put kad sam navratio, vide se tragovi papaka da je ponovo dolazio i da je pio s tog izvora. Takve stvari me čine sretnim, kad pomognem žednom čovjeku ili žednoj životinji. Jer svako dobro koje čovjek uradi nekome će koristiti. Duboko sam svjestan toga i, kad me neko pita koliko me je sve do sada koštalo, ja odgovaram da nije ništa. Barem ja to tako razumijevam. Sve sam napravio isključivo radi sevapa. Jedan čovjek me skoro pita: ‘Pošto bi prodao onaj jedan bunar?’, a ja mu kažem: ‘Kad bi se moglo znati, a to se ne može znati, dao bih ga za Džennet, a za novac ne bih nikako.’ Veli on: ‘Svaka čast.'”

Salih je imao namjeru i napraviti veliki rezervoar za vodu pored još jednog izdašnog izvora. Bio je i započeo taj posao, međutim, neki zli ljudi su mu sve to razvalili. “To me je baš bilo pogodilo. Cilj mi je bio da taj rezervoar može poslužiti ljudima, da mogu napuniti cisterne iz kojih bi zalijevali poljoprivredne površine, ali i, ne daj Bože, za potrebe vatrogasne službe. Isto tako, neki ljudi mi prigovaraju zašto na svakom bunaru stavljam natpis. Ja im kažem da to meni ne treba, ali treba za historiju. Moje je zapisano kod dragog Allaha, ako Bog da. Ali šta bismo mi da se nije do sad pisalo i zapisivalo, kako bismo išta znali o našim precima?! Zato mislim da je potrebno na svakom bunaru ostaviti kratki natpis ko i kad ga je izgradio. Važno je to i za historiju, ali i kao motiv drugima da urade sličan hajrat. Jer ne može se puno naučiti ako nema natpisa ili predaje.”

Od prošle godine za potrebe Medžlisa Islamske zajednice Bužim Salih Bajrić uvakufio je veliku parcelu koja će služiti kao prvo javno mezarje. Potaknut nekim lošim primjerima kada se nekim umrlima nije dozvoljavao ukop u džematske mezarluke, odlučio je ponuditi alternativnu opciju i omogućiti da se izbjegnu takve nemile situacije. “Bio sam na mnogo mjesta na dženazi gdje se nije dozvoljavalo da se nekog ukopa u džematsko mezarje. Jednom sam bio u Koprivni kod Cazina, kad mi je sestra umrla, pa je nastao taj problem. Kažu: ‘Ovdje se ukopavati neće.’ Pa su je onda ukopali u nekim njivama, skroz daleko od džematskih mezarluka. Ima primjera u nekim džematima da članovi džematskog odbora ucjenjuju čovjeka kad dođe ‘mak na konac’ da se neko mora ukopati, baš kao što to rade neki nečasni doktori koji ucjenjuju pacijenta što treba na operaciju. To mi je nekako bilo teško gledati pa sam, ponukan takvim iskustvima, odlučio urediti jedno mezarje u koje bi se svako mogao ukopati, neovisno o džematu, o državljanstvu, o nacionalnosti i slično.

Kupio sam jednu parcelu iako svoje zemlje imam više od 400 dunuma. Međutim, imao sam želju maksuz kupiti komad zemlje. Bila je to šuma u koju sam uložio puno novca, posjekao sve i iskrčio, sve lijepo poravnao i ogradio. Danas je to lijepo mezarje na kojem svako može biti ukopan uz pismeno ovjerenu obavezu mene i mojih sinova, ali i daljih potomaka, da ćemo to mezarje održavati i uređivati. Put sam napravio do mezarja, da ‘dženaza’ može lagano otići do samog mjesta klanjanja i ukopa. Preko puta mezarja podigao sam i jedan od bunara da se ljudi mogu okrijepiti. Sve sam papire sredio s Islamskom zajednicom i nek se od sad ukopava ko god želi. Prvi merhum ukopan je početkom ove godine.”

Pomažući pojedincima i zajednici, hadžija Salih se dobrim djelima i dalje nastoji približiti svom Gospodaru. Pored izgrađenih bunara i vakufskog mezarja, Salih je sudjelovao i u izgradnji lovačke kuće na Svetinji u koju je vodu doveo s udaljenosti od oko 350 metara. Trenutno s nekoliko komšija sudjeluje u akciji adaptacije triju vodenica na rječici Čavi. “Prošle godine sam napravio fontanu u dvorištu, a ranijih godina drvenu vikendicu i šadrvan. Na jednoj parceli također sam uredio malo izletište s izvorom koji se prelijeva preko sedrene prečage. I tu sam podigao jedan šadrvan, nekoliko klupa te posadio nekoliko voćki. U proljeće i jesen izvor bude jači pa voda na bunaru pršti na sve strane. Ljeti teče tanki mlaz i lagano se prelijeva niz stijenu, dok se zimi stvori velika ledena zavjesa preko sedrene prečage, širine i visine i po nekoliko metara. To izletište izgleda prelijepo i ljeti i zimi i na njega mnogi svraćaju. I lovačku kuću na Svetinji smo mi lovci izgradili.”

Hadžija Salih nije od onih koji su opčinjeni novcem i materijalnim bogatstvom. Duboko je svjestan potrebe da sve ono čime ga je Bog darivao ima obavezu dijeliti s drugima. “S ovim što mi je Bog dao ja sam prezadovoljan, više mi ništa ne treba, imam i previše. Ali uvijek se pitam jesam li dovoljno uradio za budući svijet. Kako god saberem, uvijek mi se čini da sam premalo uradio za drugi svijet. Moj jedini motiv u svemu jeste žudnja za sevapom, za djelom kojim se ljudi i životinje mogu okoristiti. Kad navečer iščekujem jaciju, često razmišljam o svojim djelima, a dobro me sjećanje služi i dobro pamtim mnogo toga. Često se zapitam: ‘Allahu dragi, je li malo sve ovo sve što sam do sada uradio? Jesam li mogao više? I ostanem u uvjerenju da sam ipak malo uradio. Ali, eto, insan mora biti zadovoljan i nadati se da će biti u kabul svako dobro djelo. Želja mi je raditi dobro sve do smrti. I ne planiram posustati sve dok me zdravlje bude služilo. Zadovoljan sam sa svim u životu. Prije svega zdravljem. Allah me uvijek čuvao. I što je najvažnije, sa svima imam lijepe odnose, s ukućanima, komšijama, rođacima, poznanicima. Sa svakim nastojim fino. Posebno se volim družiti i šaliti s djecom. Kad sam radio vakufsko mezarje, dođe njih nekoliko i kupe sa mnom kamenje. Ja im onda dam novca da sebi kupe slatkiša. Odu u prodavnicu, kupe i eto ih nazad. Pitaju: ‘Treba li još šta pomoći?’ S njima nastojim imati lijepe odnose i oni me najviše uveseljavaju.”

Prije osam godina Salih Bajrić obavio je i petu islamsku dužnost i time, kako ističe, upotpunio svoj odnos prema Bogu. Navodi da se svoje vjere maksimalno pridržava još od prvog namaza u djetinjstvu: “Na hadž sam išao 2012. godine. Odlazak na hadž poseban je događaj u mom životu, neuporediv s bilo čim drugim. Pored onog prvog namaza, mirisa one trave, i hadž je za mene bio nešto posebno. Sve što sam dobra radio, pomagao nekome, gradio i slično, sve mi je to i danas duboko urezano u memoriju. Jednostavno mi je Allah dao takvo pamćenje da se svega vrlo dobro mogu sjetiti, ljudi, događaja, vremena i svega što je išlo uz svaki moj hajrat i slično. Posebno se prisjećam vremena djetinjstva i mladosti kad je svaki djelić zemljišta bio obrađen, sve je bilo zasijano, ljudi su svaki ćošak i zavlačak koristili da posiju kukuruz, pšenicu, ječam, raž ili zob. Danas je, nažalost, puno zemlje zaraslo u šumu. Ljudi manje rade, a puno više kukaju. Ne mogu nikako da shvatim koliko nam je danas dobro, a nismo zadovoljni s ovim što imamo.”