Nas agresori nikako nisu mogli poraziti, ni vojno ni kulturološki, i to je naša najveća pobjeda, a njihov najveći poraz. Radili smo predstave, koncerte, balete, gledali filmove tokom cijelog rata i prkosili divljacima i barbarima. Pokazali smo da smo drugačiji, pametniji i jači od “majmuna s brda”

U Sarajevu je od 12. do 20. maja održano prvo izdanje Festivala komedije “Osmijeh Sarajeva”, na kojem je publika, osim u uspješnim predstavama, mogla uživati i u zanimljivom muzičkom programu. Zastor na prvi ali ne i na posljednji “Osmijeh Sarajeva” spustila je bosanskohercegovačka predstava Dame biraju, dok je titulu najbolje ponijela komedija Ime Teatra “Komedija” iz Skoplja.

Tim povodom razgovarali smo s organizatorom ovog značajnog festivala, događaja iznimno potrebnog našem društvu i kulturi, Nedžadom Podžićem Poćkom u čijoj biografiji se, osim organizacije različitih festivala, navode i zanimanja: vojnik Armije RBiH tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, klavijaturist bendova “Zabranjeno pušenje”, “Skroz”, “Poćko i New Primitives”, glumac ratne “Top Liste Nadrealista”, vatreni navijač FK Sarajevo… U intervjuu za Stav Poćko je govorio o “Osmijehu Sarajeva”, ali i o ratnom Sarajevu, trogodišnjem periodu provedenom u vojničkom rovu u kojem je klavijature zamijenio puškom, o Neletu Karajliću, pobjedi Sarajeva protiv “majmuna s brda”…

STAV: U vremenu kad se u Bosni i Hercegovini festivali zatvaraju, Vi se pokrenuli novi – “Osmijeh Sarajeva”. Riječ je o teatarskom festivalu komedije, ali i o svojevrsnom festivalskom eksperimentu u kojem, osim u predstavama, posjetioci mogu uživati i u muzičkom programu. Jeste li zadovoljni prvim izdanjem i koji su njegovi ciljevi?

NEDŽAD PODŽIĆ POĆKO: Danas je sam život u Bosni i Hercegovini i u ovom našem dragom šeheru eksperiment, tako da je i ovaj festival dio nekog umjetničkog, poslovnog i životnog eksperimenta. Mislim da je ovaj festival potpuno opravdao sva naša očekivanja. Ideja za njegovo pokretanje stara je petnaestak godina, nastala još dok je pokojni Žan Marolt bio živ, i mogu reći da je to zapravo bila njegova ideja. Ermin Sijamija i ja smo je samo malo nadogradili i osvježili. Nastojali smo okupiti one čija biografija ima veze s teatrom, humorom, Sarajevom… Ljudi su to definitivno prepoznali, došli na Festival, pogledali predstave, bili na muzičkim afterima i svi otišli kući nasmijani i zadovoljni. Cilj Festivala je, kako i stoji u naslovu, osmijeh, te želja da u regiju i svijet pošaljemo neku lijepu sliku Sarajeva, da im pokažemo da nismo nikakva crna rupa dunjaluka, nego grad i država koja s pravom pretendira da bude centar humora i smijeha. Čini mi se da smo s ovim festivalom na dobrom putu da to učinimo.

STAV: Svakim danom sve je manje razloga za smijeh. Ipak, dramski pisac Almir Imširević napisao je Facebooku da se Sarajevo, zahvaljujući Festivalu, opet osmjehuje. Šta je potrebno da Sarajevo vrati svoj prepoznatljivi osmijeh, tih, gotovo stidljiv, koji je već odavno ustupio mjesto glasnom cerekanju, sličnom navijanju na fudbalskim utakmicama?

NEDŽAD PODŽIĆ POĆKO: Malo više sluha države, kantona, grada i općina za običan narod. Nekako mi se čini da su vlastodršci previše u svom svijetu, da imaju premalo kontakta s običnim svijetom, da su se previše učahurili i da imaju sve manje interesovanja za to kako narod živi i funkcionira. Osim njih, tu su i mediji koji uživaju plasirajući negativne vijesti, a objavljuju sve manje onih lijepih. Usto, narod se mora malo više pokrenuti, počevši od izlaska na izbore, jer tek tad ima pravo tražiti od svih organa vlasti da rade bolje i konstruktivnije, a ne samo ih blatiti po društvenim mrežama.

STAV: Godinama ste neodvojiv dio sarajevske i bosanskohercegovačke muzičke rok-scene. Kakav je trenutno njen status u odnosu na, naprimjer, narodnjake ili turbofolk? Hoće li u ovome postratnom Sarajevu rok-muzika ikad prestati biti alternativa?

NEDŽAD PODŽIĆ POĆKO: Ma mi smo uvijek bili zemlja narodnjaka, samo što su ovi današnji narodnjaci mnogo agresivniji od onih prijeratnih. Opet najviše krivim medije za ovakvu situaciju, jer televizijske i radiostanice diktiraju šta je to što treba slušati. Naprimjer, ne sjećam se kad sam na bilo kojoj televiziji vidio spot bendova “Letu Štuke”, “Skroz”, “Zoster”, “Sikter”, “Konvoj”, a svakodnevno se na njima vrte spotovi nekih poluljudi i gologuzih rospija. Rokenrol je pokret koji je uvijek bio za pozitivne promjene – u tekstovima tog žanra to se i vidi – ali danas nikom, čini se, ne odgovaraju promjene, nego površna štiva turbofolk tekstova. Helem, hljeba i igara.

STAV: Nakon devet godina postojanja i rada, Sarajevo Music Stage prestao je djelovati 2014. godine? Kao jedan od razloga za njegovo gašenje naveli ste određenu zasićenost organiziranja koncerata domaćih ili regionalnih (uvijek istih) bendova. Kako strane bendove i muzičare dovesti u Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu?

NEDŽAD PODŽIĆ POĆKO: Drago mi je da ste mi postavili to pitanje. Čovjek sam koji se organizacijom koncerata bavi više od dvadeset godina. Sarajevo Music Stage nastao je na naš prijedlog organizatorima Sarajevo Film Festivala da ubacimo aftere kao dopunski dio festivala. Prvih godina sve je išlo super, jer smo imali velik izbor regionalnih bendova, ali nakon deset godina, kad smo ispucali sve bandove iz regije, nastao je problem, jer finansijski nismo mogli podnijeti da dovedemo neki strani bend, a državne institucije nisu se uključile da pomognu. Velika je šteta što taj festival više ne postoji, jer smo, vjerujte, za kratak period postali prepoznatljiv brend u ovom dijelu Evrope. Ali tu smo gdje smo i iskreno mi je žao zbog toga. Ovdje moram spomenuti da smo ove godine dobili neka sredstva za “Osmijeh Sarajeva” od Grada Sarajeva, općina Centar, Novi Grad i Stari grad, Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo te premijera Kantona Dine Konakovića i ovim putem im se zahvaljujem. Nadam se samo da nije kasno i da će njihova pomoć i dalje stizati.

STAV: Bivši ste član grupe “Zabranjeno pušenje” a Vaš prvi ozbiljniji susret s muzikom vezan je za pokret “New Primitives” i “Top Listu Nadrealista”. Šta je, zapravo, značio nastavak djelovanja “Zabranjenog pušenja” i “Top Liste Nadrealista” u Sarajevu tokom opsade?

NEDŽAD PODŽIĆ POĆKO: Ljudi koji su bili u ratu u Sarajevu to znaju najbolje. Mi ustvari nikad nismo prekinuli s našim pjesmama, humorom i zezancijom. Naravno bilo je kudikamo teže raditi i djelovati u ratu… Ja imam tri godine intenzivnog vojnog angažmana u ratu – rovova, terena i svega što je on donio – ali mi nikad nismo mislili posustati i bataliti svoj rad. Reći ću vam samo da smo ratnu predstavu “Top Liste Nadrealista” radili nekih sedam ili osam godina i da su je vidjeli ljudi na svim kontinentima, da smo s tom predstavom obišli cijelu Evropu i uz sarajevski humor pokazali kako nam je bilo u ratnom Sarajevu.

STAV: Grupa “Zabranjeno pušenje”, kao jedan od simbola prijeratnog multietničkog Sarajeva, pokazala je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu pravo lice. Kako komentirate odluke i postupke Neleta Karajlića i Emira Kusturice, koji ne samo da su okrenuli leđa svome gradu nego su otvoreno stali na stranu agresora?

NEDŽAD PODŽIĆ POĆKO: Ma na njihovu dušu i obraz. O svemu tome i o samoj Neletovoj knjizi Fajront u Sarajevu najbolje je rekao Sejo Sekson: “Nije fajront kad sa derneka ode jedan čovjek, fajront je kad ode sva raja.” Mislim da je ovim sve rekao. Ono što ja znam posredstvom naše zajedničke raje jeste to da oni strašno pate za Sarajevom, a za razloge zbog kojih to neće javno da kažu morate pitati njih.

STAV: Jedan ste od nekolicine umjetnika i estradnih radnika u Bosni i Hercegovini koji su u jednom trenutku klavijature zamijenili puškom i direktno stali u odbranu svoga grada? Kako danas gledate na taj segment života i šta Vam on znači?

NEDŽAD PODŽIĆ POĆKO: Bio sam u vojnoj policiji, 101. brigadi i Gardijskoj brigadi. Prošao sam mnoga ratišta, a u pauzama sam se bavio muzikom i onim čime sam se bavio prije rata. Preponosan sam na taj dio života. Da se takvo što, ne daj Bože, opet desi, isto bih postupio, s tim da bih prvo malo pokucao na vrata nekim balijama. Ono što me jako boli jeste to što neki od mojih suboraca danas žive na margini života i što su svi digli ruke od njih. Strašno sam kivan na vlast kad je o tome riječ, što se može vidjeti i na društvenim mrežama iz mojih objava.

STAV: Mnogi muzičari koji su u ratu vješto izbjegli oblačenje ratne uniforme danas uživaju veću pažnju javnosti i bolje žive nego nekadašnji vojnici Armije RBiH. Kako to komentirate?

NEDŽAD PODŽIĆ POĆKO: Licemjerstvo, laž i lizanje tuđe guzice nešto je što je odlika tih umjetnika. Ja nisam tako odgajan ni baždaren, tako da ne mogu učestvovati u tim igricama. Jedino me čudi kad vidim neke njihove intervjue u kojima lažu i laju kako su bili borci, kako su branili ovaj grad od četnika, a hvatali su se za dimije svojih nana. Ali, opet, ima dragi Bog, pa nek im sudi, a njima na obraz i na dušu.

STAV: Ove godine su Sarajevo i Bosna i Hercegovina obilježili nekoliko jubilarnih godišnjica događaja koji su tokom agresije simbolizirali pobjedu života i dobra nad zlom – 25. godišnjica odbrane Sarajeva, 25. godišnjica Armije BiH, 25. godišnjica SARTR-a… Šta Vama znače te godišnjice? Predstavljaju li one svojevrsnu pobjedu Sarajeva ili barem njen nagovještaj?

NEDŽAD PODŽIĆ POĆKO: Sarajevo je pobijedilo i 2. maja i pobjeđivalo je svih ostalih dana i mjeseci do Dejtona. Mi smo pokazali da nas agresori nikako nisu mogli poraziti, ni vojno ni kulturološki i to je naša najveća pobjeda, a njihov najveći poraz. Mi smo radili predstave, koncerte, balete, gledali filmove tokom cijelog rata i prkosili divljacima i barbarima. Mnogo je datuma koji su mi važni i kojih se rado sjećam. Od koncerta Brusa Dickinsona u BKC-u, pojavljivanja Bona Voxa, koncerta u Slogi Rock Under the Siege, SARTR-a, “Top Liste Nadrealista” i još mnogih drugih dešavanja kojima smo pokazali da smo drugačiji, pametniji i jači od “majmuna s brda”.

STAV: Poznato je da pratite Premijer ligu BiH i da ste strastveni navijač FK Sarajevo?

NEDŽAD PODŽIĆ POĆKO: Jesam, Pitar sam od glave do pete i ponosno to ističem. Bio sam prije rata još vatreniji navijač, išao sam na gostovanja u Beograd, Zagreb, Osijek. Znalo se i dobro pomarisati na željezničkoj stanici u Vinkovcima, ali na to sve sad gledam kao na dio mog odrastanja i definitivno se ne kajem ni zbog čega. Ovu našu ligu pratim koliko stignem. Na utakmice ne idem iz nekih osobnih razloga, ali i dalje naravno volim FK Sarajevo.