Takva dehumanizacija neistomišljenika, kojem se najprije uskrati sposobnost racionalnog misaonog procesa (kao što je Haverić uradio u Kritici bosanskog uma), a zatim ga se demonizira kao besprizornu hulju ili šljam, jeste Haverićev današnji intelektualni doprinos nastavka obračuna s “neprijateljima” s kojim su se Haverićevi ideološki prethodnici obračunavali prijekim sudom i kuršumom u gluho doba noći.
: Poznaje se ko je šovinista – vedra čela, a obraza čista!</em> objavljenom na portalu <em>Tačno.net</em>.</p>
<p>Da Haverić nastupa s pozicije intelektualnog pećinara, primjetno je iz njegove tvrdnje da je pojam autošovinist ušao u upotrebu prije dvije godine jednim tekstom u beogradskoj <em>Politici</em>. Možda je pojam autošovinist novitet u Haverićevom okruženju, u kojem je beogradska <em>Politika</em> i dalje glavno informativno štivo koje oblikuje intelektualne trendove, no pojam autošovinist autor teksta koji čitate koristi na društvenim mrežama barem petnaestak godina. Ovaj termin je, naravno, nastao mnogo ranije, i to kao svojevrsna univerzalna zamjena za pojam “self-hating Jew”, odnosno ”samomrzeći Jevrej”, koji je upotrebljavan još u prvim decenijama prošlog stoljeća, iako je kao pojava primijećen i opisan još u 19. stoljeću.</p>
<p>Žalostan je i Haverićev pokušaj da ispadne ironičan tvrdeći da ga se stavlja uz bok Andriću ili Selimoviću, samo zato jer smo upotrebu njegovog pamfleta uporedili sa zloupotrebom Andrićevih i Selimovićevih djela. Tačno je da Haverićevo djelo ima sličan status Andrićevim ili Selimovićevim djelima, ali samo u određenim ionako antiintelektualnim krugovima ljevičarskog komentarijata s društvenih mreža, a i tu jedino kao repozitorij i arsenal autošovnističkom umu dopadljivih citata.</p>
<p>I dok se i za Andrića i Selimovića može reći da se radi o zloupotrebi djela u cilju legitimizacije vlastitog (auto)šovinističkog stava, Haverić pak ima sasvim upotrebnu vrijednost. Da se Haverić time ustvari ponosi, nije nam ni najmanje čudno.</p>
<p>Također, nismo nikada tvrdili da je Haverić sasvim beznačajna pojava, kako on u svom tekstu navodi, već je smatramo krajnje toksičnom. Da je Haverić posve beznačajan, ne bismo se njime ni bavili. Problem leži u tome što, iako uglavnom nebitan kao politička ili naučna pojava – što je jasno iz rezultata izbora (kad mu od 37.910 registriranih birača u općini Stari Grad glas 2016. godine dadne njih 146), ili toga kako su u intelektualnoj i široj javnosti prihvaćeni njegovi radovi, ili pak iz činjenice da se već godinama bezuspješno pokušava zaposliti na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu – on je ipak ideolog jedne, ironije li, liberalne stranke, tako da njegova pojava ipak zaslužuje i kritiku i komentar.</p>
<p>Pokušavajući osporiti kritiku objavljenu u <em>Stavu</em>, da je vršio brutalne zamjene teza, Haverić radi upravo to isto i u tekstu u kojem na <em>Tačno.net</em> odgovara <em>Stavu</em>. On likvidaciju Mustafe Busuladžića pokušava predstaviti kao obračun revolucionarnog režima sa saradnikom okupatora i domaćih izdajnika, iako se radi tek o etiketi korištenoj kao opravdanje za obračun komunista s političkim neistomišljenicima.</p>
<p>Niti jedan komunistički režim nije svoje političke neistomišljenike ni ubijao niti zatvarao pod optužbom da misle različito, nego isključivo s optužbom za saradnju s vanjskim ili unutrašnjim neprijateljem (kao konkretnom manifestacijom drugačijeg mišljenja), ma koliko to odstupalo od istine. Haverić, u suštini, pokušava predstaviti Busuladžićevu likvidaciju kao surovu pravdu pobjednika nad poraženim ne bi li kako skrenuo pažnju sa same monstruoznosti komunističke ideje koja je redovno ubijala ili progonila nepoćudne intelektualce jer nije trpila drugačiji stav.</p>
<p>Time Haverić nastoji presudu suda jednog totalitarnog jednopartijskog režima uspostaviti kao historijsku istinu, čime bi ne samo amnestirao komunističku ideju nego i legitimizirao one, poput sebe, koji je i dan danas zastupaju.</p>
<p>U tom smislu, jasno je zašto Haverić smatra da je sasvim korektno da koristi govor mržnje te da bošnjačke političke predstavnike i novinare naziva velikosrpskim terminom “balijski šljam”.</p>
<p>Takva dehumanizacija neistomišljenika, kojem se najprije uskrati sposobnost racionalnog misaonog procesa (kao što je Haverić uradio u <em>Kritici bosanskog uma</em>), a zatim ga se demonizira kao besprizornu hulju ili šljam, jeste Haverićev današnji intelektualni doprinos nastavka obračuna s “neprijateljima” s kojim su se Haverićevi ideološki prethodnici obračunavali prijekim sudom i kuršumom u gluho doba noći.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
