U selu Prhovo kod Ključa u samo jednom junskom danu 1992. godine pobijeno je 53 Bošnjaka, od kojih je najstariji bio osamdesetčetverogodišnji dedo Arif Medanović, a najmlađa sedmogodišnja djevojčica Indira Medanović. U selu su ubijene kompletne porodice. Jedan od svjedoka zločina za Stav je pričao kako je, kao devetogodišnji dječak, preživio pokolj

Nevres Mešić

Prhovo, selo udaljeno desetak kilometara od Ključa, nekoć je slovilo kao prijatno i lijepo mjesto za život. U njemu je živjelo oko 360 stanovnika, uglavnom Bošnjaka. Danas jedva da ih ima 30. Ovdje se zbio genocid. Preživjele žrtve ovdje ne mogu ostati. Ovdje im sve budi bolne uspomene i traume. Ovdje još čuju uzdahe umirućih, jauke ranjenih i vrisak nemoćnih žena i djece. Prvog juna 1992. godine vojska Republike Srpske koju su činili mjesni Srbi počinila je nezapamćen zločin. U nekoliko sati ubili su četvrtinu cjelokupnog stanovništva.

Ubili su 53 Bošnjaka, od kojih je najstariji bio iznemogli, osamdesetčetverogodišnji dedo Arif Medanović, a najmlađa sedmogodišnja djevojčica Indira Medanović. U selu su ubijene kompletne porodice i skoro da nema porodice koja je izgubila samo jednog člana. Među ubijenim je bilo 11 maloljetne djece. Sanel Hadžić iz Prhova izgubio je cijelu porodicu: oca Zijada, majku Rabiju, trinaestogodišnjeg brata Amela i sestru Amelu, koja je imala samo devet godina. Zajedno sa Sanelom, još troje djece ostalo je bez cijele porodice.

Sanel se tog dana s porodicom spremao večerati kada su četnici ušli u selo i počeli pozivati građane da izađu pred lokalnu trgovinu. S ocem, majkom, bratom i sestrom uputio se tamo ne sluteći da je to posljednji put da su zajedno. Nakon što su stigli, četnici su ih sve poredali u stroj s rukama iznad glave, a onda su počeli odvajati muškarce koje su poveli prema naselju Peći. Maltretiranje, tuča, vriska. Sedam civila ubijeno je pred očima njihovih najbližih. Nakon toga, rafalima su počeli kositi nedužan narod.

Dok su pucali po civilima, Sanel je pao i izgubio svijest. To mu je spasilo život. “Ispred mrtvih tijela sam bio bez svijesti neko vrijeme, ne znam koliko. Kada sam došao sebi, izvukao sam se. Bilo nas je još preživjelih i za mnom su se uputili prema šumi iznad sela”, kaže Sanel, kojem su u tom stroju ubijeni brat i sestra, majka je ranjena, ali je podlegla istog dana uvečer. Otac je ubijen s komšijama na Pećima. U šumi su prenoćili da bi se ujutro zaputili prema selu Hripavci, gdje su se smjestili kod tamošnjih Bošnjaka. Sanel je iz Ključa izbjegao u Travnik, a nakon toga kod daidže u Sloveniju, koji je brinuo za njega. Danas živi u Ključu i radi kao trener tae kwon doa.

KAD “PARTIZANI” POSTANU ČETNICI

Među žrtvama koje su izgubile više članova porodice nalazimo i Nevresa Mešića. Četnici su mu ubili dva brata, dedu i nanu. Iako svako prisjećanje na stradanje svojih najdražih kod svih žrtava budi staru bol, Nevres ipak priča o golgoti ključkih Bošnjaka. Kaže: “Nek se ne zaboravi!” I počinje svoju priču.

“Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu živio sam s ocem i majkom i dva brata, Isakom i Ismetom, u Prhovu. U to je vrijeme moj otac bio u Sloveniji i tamo je radio. Te 1992. imao sam devet godina i išao sam u školu u selu Sokolovo. U Sokolovu su živjeli skoro sto posto Srbi. U tu školu su išla i djeca iz sela Crljeni. Sjećam se, pričalo se o ratu. U Sokolovo su počeli da dolaze rezervisti. Sjećam se da su pjevali četničke pjesme, znam da sam prvi put od njih čuo izraz ‘balija’, za koji nisam znao šta znači dok rat nije počeo. Kada su dolazili rezervisti, mi djeca, koja smo iz sela išli u školu, ponekad smo znali stajati u jednom šumarku i nismo smjeli prići školi dok rezervisti ne odu. Naš učitelj Stojan znao je pitati zašto kasnimo u školu. Neki naši momci iz sela pričali su da su ih zaustavili Srbi iz sela Plamenica kad su se vraćali kući iz Ključa. Poslije toga, mještani Prhova počeli su da čuvaju straže oko sela. Često smo čuli pucnjavu. U subotu 30. maja došla je u selo srpska vojska i izvela nas iz kuće”, priča nam Mešić, nastavljajući:

“Gledao sam transportere, džipove… Sve su nas dotjerali u jedan sokak, morali smo biti okrenuti leđima prema glavnom putu. Traže oružje. Čujem iza leđa maltretiranje i udaranje, a sjećam se da sam kasnije vidio kod Ćamila Medanovića posjekotinu od noža na trbuhu. I dok smo stajali u tom sokaku, čuli smo eksploziju i vidio sam kako nešto udara u kuću Hamida Hadžića, vidio sam kada je kuća počela gorjeti. Ne znam koliko smo dugo stajali tu, sjećam se da sam bio jako umoran i jako sam se plašio. Psovali su nam balijsku majku, Aliju, pjevali neke pjesme. Bilo je i pucnjave. Nedjelju navečer smo prenoćili u šumi, ne sjećam se kako smo završili tamo… Prenoćili smo u grmlju.”

Nakon duge i strahom ispunjene noći provedene u šumi, stanovnici Prhova zorom su se vratili svojim kućama. Vjerovali su da je prošlo ono najgore. Nikakvo oružje nije pronađeno jer ga nije ni bilo i nadali su se da će živjeti u miru. Vjerovali su da im njihove komšije Srbi koje su puno puta pomagali neće nanijeti zlo. Pokazalo se da je priča o bratstvu i jedinstvu obična bajka. Nakon povratka, uslijedilo je ono što nesretni Prhovljani nisu očekivali čak ni u svojim noćnim morama.

“IZAĐITE, NEĆEMO VAM NIŠTA”

“Tek je počelo svitati. Krenuli smo prema kućama i sjećam se da se čulo fijukanje metaka, a stariji su govorili da su udarali u drveće iza nas. Vidio sam da granate padaju oko sela, nisu padale po kućama. Ali iz straha smo se svi sklonili u neku garažu. To nam je bilo kao sklonište. Ne znam koliko nas je tu bilo, veći broj, jer smo bili jedni do drugih. Bila je gužva. Prestalo je granatiranje. Vidio sam kako se ispred kuće zaustavlja neko vozilo. Izlaze dva čovjeka. Bili su u civilu i sjećam se da govore da iziđemo iz garaže i da nam neće niko ništa. Izašli smo na put i, čini mi se, vrlo brzo oko nas je bila vojska, naredili su nam odmah da stavimo ruke iznad glave i da krenemo u pravcu trgovine Šefika Medanovića. Zatim su nam svima rekli da uđemo preko puta u dvorište kuće Abida Osmanovića”, sjeća se Nevres Mešić.

“Potrpali su nas u dvorište. Bilo nas je mnogo. To me podsjetilo na partizanske filmove, kad zarobljavaju Nijemci i postrojavaju da ubiju. Bilo je naređenje da ne smijemo da se okrećemo, ali ja sam se vrlo često okretao da vidim šta se to dešava. Bio sam znatiželjan. Nikada ranije nisam vidio pušku. Znao sam kako izgleda lovačka puška, ali ovo je za mene bilo nešto što je budilo moju znatiželju, bez obzira na strah. ‘Jeb'o vas Alija, vidjet ćemo hoće li vas on ukopati!’, govorili su. Iz šume su se čuli pucnji i meni je bilo čudno da vojnici galame i govore da na njih pucaju ‘Zelene beretke’, a niko se od njih ne sklanja od tih pucnjeva. Vidio sam kako jedan snajperista puca, a ustvari je pucao u krov kuće Ferida Medanovića. Stalno su galamili da su to ‘Zelene beretke’, da trebaju da izađu iz šume ili da će nas sve pobiti. Sjećam se ženskog glasa koji govori na razglas i ponavlja riječi po njihovoj naredbi, pozivala je ‘Zelene beretke’ da izađu iz šume i sjećam se glasa vojnika koji kaže da će joj ubiti i bebu koju je držala u naručju ako ‘Zelene beretke’ ne izađu.”

“Iza leđa sam čuo premlaćivanja i galamu. To su takvi zvukovi da, kada ih se sad ponovo prisjetim, ja se ponovo prepadnem i osjećam strah. Bili su to bolni uzdasi i jauci. Kroz maglu se sjećam premlaćivanja mog brata Isaka. Ne vidim kad ga izvode, ali vidim da ga udaraju, ustvari, više se sjećam njegovih bolnih jauka. Sjećam se kad su ga prestali mlatiti. Poveli su ga desetak metara dalje, poslije toga sam čuo pucnje i neko je rekao: ‘Pokoj im duši!’ Ne sjećam se da sam vidio da mi je brat pao, ali je tog trenutka meni bilo jasno da je on ubijen. Bio sam sasvim siguran u to, ali nikome nisam htio priznati, pa ni narednih dana svojoj majci, koja je uvijek tvrdila da je on ubijen, a ja sam je tješio da nije.

Samo se čuje pucnjava, vidim samo ponegdje nekog vojnika s uperenom puškom i nikako mi nije ni danas jasno kako nisam počeo bježati. Onda vidim pada Enisa Jusić pored mene, vidim krvava joj glava. Vidim pada još neka žena pored nje. Čujem Ramizu Jusić kako jauknu i pada. I onda vidim neke ljude kako počinju bježati i onda počinjem bježati i ja. Za nama pucaju i dalje, sakrijemo se iza prve nedovršene kuće na koju smo naišli. Čujem fijuču meci, vidim udaraju od crijep. Padaju komadi crijepa. Ljudi bježe, čuju se jauci, panika… I onda odjednom je pucnjava utihnula. Mi smo nastavili bježati. Sjećam se da sam najviše vremena proveo s Bejhom Medanović, njenim sinom Velidom i kćerkom Velidom i znam da nas je ona vodila kroz šumu i sjećam se da nam je govorila da polahko idemo, da ne lomimo grane, da nas ne bi čuli Srbi kad bismo nailazili u blizini njihovih kuća”, ispričao nam je Nevres.

RATNI ZLOČINAC MARKO ADAMOVIĆ

Čovjek koji je podrugljivo izgovorio ono “Pokoj im duši” bio je Marko Adamović, koji je zapovijedao ovom zločinačkom akcijom. Mnogi su ga poznavali odranije, a među njima i Kana Mešić, majka Nevresa Mešića. Adamović se tog junskog dana mnogima urezao u sjećanje. On je na megafon pozivao muškarce na predaju, prijeteći da će pobiti civile. Sebi je dao za pravo da određuje ko će živjeti, a ko umrijeti. On je naredio da se puca u civile, a njegova je vojska to jedva dočekala. Ubili su 38 mještana, među kojima je bilo 17 žena. Prije pokolja je naredio i da se odvoji jedna grupa od 15-ak mještana i povede prema selu Peći, gdje su ih istog dana pobili. Tog je dana u Prhovu smrt vrebala na svakom ćošku. Mrtva tijela ležala su okolo. Krvava i još topla. Dim i vonj smrti obavijali su cijelo selo. Bilo je i ranjenih, jaukali su i pomagali. Među muškarcima odvedenim prema selu Peći nalazio se i Nevresov dedo Gane (1930), koji je ubijen sa svojim komšijama. Preživjeli Prhovljani razbježali su se i spas potražili u obližnjim šumama.

“Sjećam se da sam s Bejhom i njenom djecom noćio u jednoj šumi, pored jednog jezera, i da je počela padati kiša. Bili smo premoreni i legli smo na lišće koje je bilo mokro od kiše, nismo mogli više ni stajati od umora. U selu su kuće gorjele, a kada se spustila noć i kada je nastupila tišina, čuli su se jauci. Bili su to bolni jauci, nekoliko različitih glasova, i trajalo je jako dugo. Dok smo bježali, u strašnoj panici i u strahu sam preskočio ogradu od bodljikave žice. Kad sad o tome razmišljam, nikako mi nije jasno kako sam ja kao devetogodišnjak mogao preskočiti tu žicu. To ne bih mogao učiniti ni sada. S Bejhom sam stigao u selo Hripavci, tačnije u zaseok Kozarci, gdje sam se vidio sa svojom majkom. Znam da sam je tješio da Isak nije ubijen, a bio sam svjestan da jeste.

Sjećam se da je mama stalno govorila da su joj odveli i Ismeta, koji je tada imao 15 godina. Brata Isaka našli u selu mrtvog i zakopali s drugim ubijenim. Za brata Ismeta nismo ništa znali dok se neki naši ljudi nisu vratili s ‘Manjače’, koji su tada rekli da je Ismet ubijen s drugim mještanima. Rekli su da su četnici mog brata Ismeta i još jednog komšiju Senada Hadžića tjerali da klanjaju i, pošto nisu znali klanjati, sasjekli su ih rafalima. Poslije rata izvršena je ekshumacija u ‘Ciganskoj dolini’ i tu je identificirano tijelo mog brata Ismeta. Nisam poznavao nikoga od tih srpskih vojnika, ali sam već dan nakon događaja čuo i od svoje majke da je Marko Adamović, kojeg je poznavala, bio zapovjednik i da je bio tada u selu. Čuo sam ime i Bore Peševića, koji je bio također učitelj u Sokolovu. Čuo sam ime i svog učitelja Stojana. Svi su oni tada bili u selu i pucali su na nas. Ko je god bio prisutan u Prhovu i poznavao Marka Adamovića, tvrdio je da ga je vidio i ja to ime nisam mogao zaboraviti nikako.

U septembru su nas deportirali za Travnik. Putovali smo autobusima do Skender-Vakufa, a onda smo nastavili pješice. U Skender-Vakufu nalazili su se brojni četnici. Opijali su se, podvriskivali, pucali i urlali. Psovali su nam balijsku majku. Bilo nas je strah. Kolona izbjeglica bila je ogromna. Mislim da je nekoliko stotina muhadžira bilo u njoj. Kad smo prolazili kraj Korićanskih stijena, osjetili smo strašan zadah. Iako nismo znali da su prije nekoliko dana tu pobijeni prijedorski civili, znali smo da zadah dolazi od raspadajućih tijela. Sjećam se da smo naišli na jednog ubijenog civila. Ležao je pored puta, a lice mu je bilo pokriveno nekakvim rupcem. Tijelo mu je već bilo pocrnilo i počelo se raspadati. Mi smo hodali i hodali noseći ono najosnovnije. Bilo je teško. I tako nakon mnogih patnji i pređenih kilometara, naišli smo na punkt koji su kontrolirali vojnici Armije Republike Bosne i Hercegovine. Tako smo se spasili.”

Iako su mu dušmani bili namijenili smrt, Stvoritelj je odredio da Nevres Mešić živi, svjedoči i priča o golgoti svoje porodice i svog naroda. Danas je sretno oženjen porodični čovjek. Zaposlen je kao sekretar u preduzeću “Unsko-sanske šume” u Bosanskoj Krupi.

Za 700 ubijenih 36 godina zatvora

Zločin u ključkom selu Prhovo bio je dobro osmišljen i isplaniran. Neke porodice, poput one Sanela Hadžića, skoro su sve pobijene. Latif Jusić izgubio je sina jedinca Nedžada (1970) i tri kćerke: Zeminu (1973), Emiru (1978) i Samiru (1977), te sina i kćerku od brata: Nermina (1973) i Enisu (1970). Uslijed šoka koji je pretrpio zbog gubitka svoje porodice, ali i svega što je vidio tokom ekshumacija i identifikacija tijela svoje djece, Latif je teško obolio. Emsud Mešić je izgubio dva sina, oca i majku. Vahid Medanović ubijen je u selu Peći, a ubijen mu je i sin, snaha, žena i unuka. Rasim Medanović izgubio je tri sina, kćerku i unuku. Senad Medanović izgubio je tri brata i dvije sestre.

Za zločin u Prhovu odgovorni su Vinko Kondić, Boško Lukić i Marko Adamović. Naravno, nisu jedini, jer vlasti manjeg bh. entiteta svim silama se trude da prikriju brojne zločine nad Bošnjacima kao i njihove počinioce. Marko Adamović osuđen je na 22 godine zatvora zbog ratnog zločina u općini Ključ. Boško Lukić, koji se nalazi u bjekstvu i za kojim je raspisana međunarodna potjernica, za isto nedjelo osuđen je na 14 godina zatvora, dok je proces protiv Vinka Kondića još u toku zbog njegove bolesti. Na prostoru današnje općine Ključ ubijeno je više od 700 Bošnjaka, čija je imovina opljačkana i uništena. Uništeni su svi vjerski objekti. Za 700 ubijenih i više od hiljadu jetima koji su ostali za njima zločinci su osuđeni na svega 36 godina zatvora.