“Krajišnici su kroz historiju morali ratovati, i to je glavni razlog zašto se ovdje nisu razvili tarikati i tekije, ali to nikako ne znači da nije bilo sufija na ovim prostorima. Imamo našeg Džemaludina-efendiju Čauševića, poznatog reisa i sufiju koji je bio jedan od poznatijih tumača Mesnevije. Kada Allah, dž.š., želi da se promjena desi, ona će se i dogoditi. Tako i kada su u pitanju tarikati i tekije ovdje na ovim prostorima. Sve ima svoje vrijeme i ne može, što kažu, svanuti prije zore”

Bosanska krajina sudbinski je predodređena da bude poprište sukoba i ratova velikih svjetskih sila, što je od njenog pitomog i dobrog stanovništva napravilo hrabre i odvažne ratnike. Emotivnost i duhovnu inteligenciju zamijenile su junačke pjesme i vještina u izradi oružja. Upravo je to glavni razlog, kako tvrde poznavaoci ondašnjih prilika u Krajini, zašto na ovim prostorima nema tekija i derviša.

TEKIJE I DERVIŠI U KRAJINI

Uslijed raspada Jugoslavije i odlaska sa scene jedne ideologije koja je gušila sve što je vjersko, na ovim prostorima dolazi do vjerskog buđenja i osvješćivanja koje biva posebno izraženo u godinama poslije rata. U tom se periodu javljaju i prve sufije i halke zikra na području Krajine. Iako taj proces dolaska sufizma na ove prostore još uvijek teče sporo, ipak je Krajina u tim poratnim godinama dobila prvu tekiju i tarikat.

“Osmanlije su donijele islam na ovo naše područje na čelu sa sultanom Fatihom, koji je i sam bio sufija i imao šejha. S obzirom na to da je ovo područje uvijek bilo krajište i granica na kojoj se branila Bosna i Hercegovina, ovdje je kroz historiju uvijek bilo turbulentno živjeti i ljudi su jednostavno bili primorani da se bore za goli život. Detaljnijim uvidom u taj osmanski period Krajine, uvidjet ćemo da upravo zbog toga nije bilo niti potkupolnih džamija, a ni tekija. Dakle, Krajišnici su kroz historiju morali ratovati, i to je glavni razlog zašto se ovdje nisu razvili tarikati i tekije, ali to nikako ne znači da nije bilo sufija na ovim prostorima.

Imamo našeg Džemaludina‑efendiju Čauševića, poznatog reisa i sufiju koji je bio jedan od poznatijih tumača Mesnevije. Kada Allah, dž.š., želi da se promjena desi, ona će se i dogoditi. Tako i kada su u pitanju tarikati i tekije ovdje na ovim prostorima. Sve ima svoje vrijeme i ne može, što kažu, svanuti prije zore. Naravno, ljudi su nestrpljivi i voljeli bi da se promjene dese preko noći, ali treba sabura i mora se ići korak po korak. Na ovim se prostorima nakon rata ponovo krenulo u obnovu sufizma i imamo halke i okupljanja u Bihaću, Cazinu i Velikoj Kladuši. Smatram da je to dobro što se ljudi ponovo bave duhovnošću kako se ne bi sve svelo na materijalizam i formalnost”, kaže Mirsad-efendija Topčagić, jedan od sufija iz nakšibendijsko-halidijske tekije u Cazinu i čovjek koji hizmeti tarikatu i njegovim sljedbenicima.

DUHOVNA VEZA S TURSKOM

Dolazak nakšibendija u Krajinu datira unazad petnaestak godina, a prva tekija nastala je prije pet godina u Cazinu. Tu je ujedno smješteno i Udruženje “Fatih”, koje ima za cilj realizaciju socijalnih i humanitarnih projekata. Iza sebe imaju mnoštvo uspješno realiziranih aktivnosti, svakog ramazana u saradnji s njihovim prijateljskim udruženjima u Sarajevu i Turskoj osiguraju prehrambene pakete koje podijele socijalno najugroženijem stanovništvu, a nedavno su podijelili i značajne količine Kur'ana s prijevodom na bosanski jezik, koji su poklonili polaznicima mektepske nastave na području Unsko-sanskog kantona. Pored toga, redovno organiziraju ekskurzije edukativno-odgojnog karaktera u Tursku.

“Nakšibendijsko-halidijska tekija i tarikat novi je red koji djeluje na prostorima Bosne i Hercegovine, iako je on bio već prisutan na ovim prostorima za vrijeme Ilhamije pa nadalje. To je ogranak nakšibendijskog tarikata koji djeluje na području Bosne i Hercegovine u dvanaest gradova ukupno i mislim da gotovo nema zemlje u svijetu u kojoj nema naših vakufa i tekija. Centrala nam je u Turskoj, naš je šejh sejjid Abdülbaki El-Hüseyni k.s., koji je krvni potomak Muhameda, a.s., što znači da smo u duhovnom smislu vezani dolje za njega i za Tursku. Ono što je specifično za naš tarikat jeste to da prakticiramo zikr hafi (u sebi, u srcu), za razliku od drugih tarikata koji prakticiraju zikr-i džehri (glasni zikr). Cilj svakog tarikata, a samim tim i ovog našeg, jeste duhovno uzdizanje i moralno usavršavanje murida i svih onih koji to žele postići. Temelj nakšibendijskog tarikata jeste sohbet (druženje) i ono što mi naglašavamo upravo je druženje. Sastajemo se jednom sedmično u tekiji i družimo se. Sohbet je odgojna metoda Pejgambera, a.s., jer je on upravo kroz sohbet odgajao svoje ashabe. Otuda je i potekao naziv ashabi. Znači, sohbet je druženje, a ashabi su drugovi Pejgambera, a.s. Dakle, temelj našeg tarikata jeste zajednički rad i zajednički hizmet, jer se na takav način ljudi međusobno zbližavaju, posebno u ovom modernom vremenu kada smo poprilično jedni od drugih otuđeni i zbog toga mi nastojimo da jednom sedmično izdvojimo sat vremena i družimo se u ime Allaha, dž.š.”, kaže Topčagić.

NEDOSTAJE NAM ODGOJA

Oporavak Bosne i Hercegovine, u materijalnom i obrazovnom smislu, tekao je sporo, ali je dostigao željenu razinu. Međutim, u sve žešćoj i radikalnijoj najezdi materijalizma izgubio se smisao za duhovno i materijalno je prevagnulo. Upravo je to razlog zbog čega u današnjem vremenu počesto vidimo islamski obrazovane ličnosti kako posrću pod naletima dunjaluka koji se Bošnjacima, čini se, sve više otvara s tendencijom da ih u potpunosti zaokupira, podijeli i posvađa. U takvom stanju, ističe naš sagovornik, rješenje je u povratku duhovnosti i duhovnom odgoju. Samo se na taj način možemo spasiti, kaže on, rigidne materijalističke ideologije koja ne poznaje nikakve emocije niti osjećaje.

“Unazad pola stoljeća, naš narod nije bio ugrožen s duhovne, već s intelektualne strane, jer su bili trovani pogrešnim ideologijama i skoro da nisu poznavali vjeru. Međutim, vrijeme se promijenilo, više se u školama ne naučava da nema Boga i da su ljudi nastali od majmuna. Ono što se danas nameće kao odgovor sve većem valu neoliberalnog kapitalizma i beskompromisnog materijalizma jeste povratak ka islamskoj duhovnosti, a ona se njeguje upravo u tekijama i kroz tarikate. Danas trebamo razvijati kod ljudi moralne vrijednosti koje će biti barijera tome da ljudi ne budu preokupirani dunjalukom i njegovim blagodatima.

Nije problem da musliman bude bogat i da posjeduje dosta imetka, ali taj imetak ne treba biti u srcu, niti smije negativno utjecati na čovjekovu duhovnost. Lijek za ovu savremenu pošast jeste povratak tekiji, gdje se svaki pojedinac osjeća da nešto znači i gdje dobiva dužnu pažnju. I sam Pejgamber, a.s., poklanjao je veliku pažnju svojim ashabima. Upravo se to želi postići kroz tekiju i tarikatski odgoj. Što se tiče metoda putem kojih ostvarujemo duhovno uzdizanje i moralno usavršavanje, njih ima nekoliko vrsta i razlikuju se od tarikata do tarikata, ali su osnove iste. Mi u svom programu imamo tezkijetul-kalb, ili čišćenje srca koje se postiže zikrom, i terbijetul-nefs, ili odgoj duše koji se postiže hizmetom ili društveno-korisnim aktivnostima. Svaki vjernik koji želi da se duhovno uzdigne i moralno odgoji treba najprije krenuti od samog sebe, da se preodgaja i bori sa svojim nefsom kako bi bio bolji sin, suprug, otac, komšija i član društva”, ističe Topčagić.

TEORIJA I PRAKSA

Da bi sve prethodno spomenuto postigli, Bošnjacima najprije treba puno sabura i odricanja. Isto je, kaže naš sagovornik, i kada su u pitanju tarikati i tekije u Krajini, za što vjeruje da će se više razvijati onda kada bude pravo vrijeme za to. Ono što na određen način predstavlja veći problem jeste nedostatak vjere u svakodnevnom čovjekovom životu, a to je posljedica, kaže on, višegodišnjeg razvoja teorijskog znanja i zapostavljanja stvarne vjere oličene u duhovnom odgoju koji naučava sufizam.

“Kod nas u Krajini, kao što sam već ranije spomenuo, nisu izgrađivane tekije u vrijeme Osmanlija, ali ja sam optimista i vjerujem da će se taj nedostatak nadoknaditi u budućnosti. Ono što je prioritet jeste da se pojedinac i porodica stave u okvir šerijata i sunneta Pejgambera, a.s., i to je put kako da ozdravimo naše društvo i učinimo ga boljim. Ashabi su bili u mraku zablude prije islama, a zatim je Pejgamber, a.s., od njih napravio najbolju generaciju ljudi. Dakle, promjene dolaze postepeno i tesavvuf traži živu vjeru, da vjera bude u praksi pokazana, a ne samo na jeziku. Nikad više nismo imali teorijskog znanja a manje prakse. To je dobro što se obnavlja teorijski dio vjere, ali nam je potrebna i realna vjera. Međutim, kao što sam rekao, korak po korak i dobro je što je ova teorijska vjera prva se obnovila, a sad dolazi i njen praktični dio, koji je oličen u realnoj vjeri i tesavvufu”, poručuje Topčagić na kraju.