Dodatni problem jeste pravljenje ambijenta politički nestabilne sredine, o zemlji se stalno govori kao o nesigurnoj, nestabilnoj, stalno se vrte te priče o političkim prepucavanjima, prijetnjama i ljudi preplašeni ostavljaju svoje gradove, relativno dobro situirani, i odlaze, ne mogu više da slušaju takve priče. To je posebna vrsta specijalnog rata protiv ove države, kaže Jašarspahić

Piše: Jakub SALKIĆ

U posljednjih 20 godina Bosna i Hercegovina ostala je bez 20 posto populacije, što zbog posljedica rata, što zbog ekonomskih migracija. Ovaj podatak nedavno je iznio guverner Centralne banke Bosne i Hercegovine Senad Softić. Ako imamo na umu podatak da je prije 20 godina Bosna i Hercegovina imala oko četiri miliona stanovnika, znači da je za 20 godina izgubila oko 800.000 osoba. Podaci “Eurostata” pokazuju da je u posljednjih pet godina Bosnu i Hercegovinu napustilo oko 100.000 osoba, dok nezvanične statistike u našoj zemlji govore o 200.000 osoba koje su odselile iz BiH.

Nijedan od ovih podataka ne možemo uzeti zdravo za gotovo, ne možemo biti sigurni koliko je osoba napustilo Bosnu i Hercegovinu posljednjih godina, možemo samo konstatirati da taj trend postoji, što svako u BiH može primijetiti u svom okruženju.

Ljudi odlaze, to je činjenica, ali moramo biti realni i kazati da to, koliko god zvuči dramatično, nije ništa novo ni neobično. To je samo još jedna faza tranzicije koju moramo preživjeti, isto kao što su je preživjele i druge postkomunističke zemlje poput Slovačke, Češke, Poljske, Mađarske, Rumunije… I susjedne zemlje proživljavaju istu fazu tranzicije, u Hrvatskoj je taj trend još i izraženiji zato što je članica Evropske unije i potpuno je otvorena za odlazak ljudi na zajedničko, evropsko tržište rada. Ako uzmemo u obzir širu perspektivu, vidjet ćemo da su ekonomske migracije trend koji je zahvatio skoro cijeli svijet, brojni su migranti na granicama Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, i sami to možemo vidjeti kako izgleda na granici EU u Unsko-sanskom kantonu.

Kao i svaki drugi trend, i ekonomske migracije imaju svoje pozitivne i negativne efekte. Opći zaključak koji se može izvesti nakon provedene mini ankete među bh. kompanijama jeste da je negativan efekt to što je sve manje kvalitetne radne snage na domaćem tržištu, što će se svakako odraziti i na poslovanje naših kompanija. S druge strane, jedan od onih pozitivnih efekata jeste to što je tržište rada konačno “razdrmano” nakon što je bilo nekoliko godina umrtvljeno, lišeno bilo kakve značajnije aktivnosti.

Iako smo u anketu uključili 50-ak kompanija, dobili smo tek 15 odgovora. U posljednjih šest mjeseci samo jedna kompanija nije primala nove radnike, 14 ih je zaposlilo nove radnike. Isti je rezultat i kada je riječ o odlasku radnika, iz 14 kompanija radnici su odlazili, iz jedne nisu, a sve su kompanije u tom periodu povećale plaće, u nekim kompanijama plaće su povećavane i po dva puta, a u nekim su ta povećanja iznosila i do 30 posto. Da je danas teže doći do kvalitetne radne snage, u nekim slučajevima i do bilo kakve radne snage, potvrdilo nam je 13, od 15 kompanija.

Da je zaista i došlo do rasta plaća, pokazuje i zvanična statistika. Recimo, neto plaće u maju 2019. godine više su za 45 maraka u odnosu na isti mjesec 2018. godine. Broj zaposlenih također je viši, u aprilu 2019. godine broj zaposlenih bio je za 31.134 osobe viši nego u istom mjesecu godinu ranije, dok je broj nezaposlenih osoba bio manji za 44.529 osoba.

U kompaniji “Inox Ajanović” iz Tešnja kažu da plaće povećavaju svakih šest mjeseci, ali ističu da, koliko su god uvjeti rada i visina plaće bitni za zadovoljstvo radnika, isto je toliko bitno i stanje u društvu. Međutim, ipak se uvijek sve svodi na pitanje novca – ako možete da platite dovoljno, Donald Trump će vam kositi travu u dvorištu.

Firmi TMD AGS iz Gradačca nije ništa ni teže ni lakše doći do novih radnika iz razloga što im trebaju radnici sa specifičnim vještinama, pa moraju da ih sami školuju. U ovoj firmi, kaže nam Enes Bikodušić, bilo je odlazaka u inostranstvo, ali jedan ili dva radnika godišnje, što je zanemarivo naspram činjenice da je firma u istom periodu primila 20-ak novih radnika. Bikodušić ističe da je zaista bilo interesiranja radnika, mladih prije svega, da idu vani, ali firma ih je uspjela zadržati. Politika firme takva je da svake godine rade povećanje plaća u skladu s ocjenama uposlenika.

“Radimo na nekoliko projekata s Ujedinjenim nacijama i firmama iz automobilske industrije upravo u vezi s tržištem rada. Zaključak je uvijek isti – smanjiti doprinose na plaće. Na svaku marku koju isplatimo radnicima mi plaćamo 0,70 KM državi. U Austriji, recimo, plaćaju 0,43 KM. Količinu novca koju bismo oslobodili smanjenjem doprinosa usmjeriti u plaće radnicima, poslodavce obavezati da to urade. Treba pomoći i poslodavcima da putem međunarodnih organizacija i državnih institucija dođu do profitabilnijih poslova. I posljednja mjera koju treba poduzeti jeste uspostaviti spregu između fabrika i škola, jer planovi i programi nisu usklađeni s onim što se radi u fabrikama”, kaže Bikodušić i zaključuje da imamo dovoljno radne snage, samo se svi moramo postarati da je obučimo kako treba.

U visočkom “Brovisu” kažu da kod njih ima i odlazaka i dolazaka radnika, s tim što je više onih koji dolaze u firmu. Upravo im je raspisan oglas za prijem 10 novih radnika.

Suad Efendić, vlasnik firme “Almac”, potvrdio nam je da je u dva navrata povećavao plaće i primao nove radnike, a istaknuo je da je teže doći do kvalitetnih radnika.

“Radim u specifičnoj branši i problem je doći do kvalitetnog radnika jer je dug proces da se neko obuči za rad. Trenutno imam potrebu za jednim majstorom i još ga nisam pronašao. U jednom trenutku sam procijenio da je potrebna finansijska motivacija radnicima i zato sam povećao plaće, ali mislim da i država treba dati svoj doprinos kako bismo bili u mogućnosti povećavati plaće”, kaže Efendić.

Ladislav Bevanda, vlasnik građevinske firme “Hering” iz Širokog Brijega, u kojoj je zaposleno oko 350 radnika, u zadnje vrijeme se kao i svi ostali poslodavci suočio s odlaskom radnika, njih 15-ak je otišlo iz firme iako je već dva puta za godinu povećavao plaće. No, veći je problem što je sve teže doći do novih radnika.

“Tražio sam 200 radnika, uspio sam zaposliti 100. Sad tražimo Rumune, Bugare…, daj šta daš. Ja mislim da ambijent nelagode tjera ljude da idu iz BiH, nema to veze s parama. To je moj dojam. Ko će svako jutro kad upali TV gledati ko će se s kim pobiti, posvađati?! Žao mi je što je tako. Ovo je bogata zemlja, pa zašto onda mi moramo biti sirotinja?! To je nepošteno od nas prema nama samima. Ovo je ispod ukusa”, tvrdi Bevanda.

Pitanje kvalitetne radne snage bit će ključno za razvoj postojećih privrednih subjekata i ulaganje u nove, to je definitivno, ističe predsjednik Privredne komore Federacije BiH Mirsad Jašarspahić.

“Vrlo je teško pronaći kvalitetnog radnika. Da bi bio kvalitetan za kompaniju, on mora proći kroz fazu specijalizacije da bude ekspert za svoju oblast, bez obzira na to da li to bilo na nivou operatora za nekom mašinom ili to bilo na inženjerskom nivou, ili nekom segmentu VSS kadra. U svim slučajevima, proces formiranja takvog radnika traje dosta dugo i ne postoji mehanizam, osim motivirajući, da ga zadržite, a da bi bio motivirajući, on je uvijek povezan s primanjima i drugim benefitima poput slobodnog vremena, napredovanja itd. Dakle, to je jedan poseban psihološki pristup formiranju kvalitetnog tima oko sebe koji poslodavci moraju da rade”, kaže Jašarspahić.

Jašarspahić tvrdi da teška situacija ujedno i filtrira stanje s radnom snagom, oni najkvalitetniji će postati najtraženiji, samo je pitanje koliko će to naše kompanije moći da izdrže. “Kada bi se ovo sada moglo pratiti nekim benefitom koje institucije države mogu davati kompanijama koje su okrenute izvozu, uvođenju novih tehnologija, uvjeren sam da bi kompanije te uštede usmjerile u povećanje plaća radnicima, posebno onim najkvalitetnijim”, ističe Jašarspahić.

Prije 5-10 godina nije se toliko razmišljalo o zadovoljstvu radnika, ali sada, kada su ljudi počeli odlaziti, i firme shvataju u kakvom su problemu. No, one najuspješnije kompanije su i prije 10 godina mislile o tome. Najbolje kompanije rade projekcije svega što se može desiti unutar i oko kompanije.

“Ovo se ne dešava samo u Bosni i Hercegovini, ovo su davno prošle Poljska, Slovačka, Češka, Mađarska… Ako uzmete statistike i uporedite koliko je radnika iz tih zemalja odlazilo ka zapadnijim tržištima radne snage i ako uzmete koliki je to procent od ukupnog broja stanovnika, vidjet ćete da Bosanci i Hercegovci još i ne odlaze onoliko koliko su odlazili ovi nabrojani. Firme koje su pratile šta se dešava u regiji unazad pet-deset godina i institucije koje ovo prate doticale su se pitanja radne snage i kvaliteta radne snage. Jedna strana kompanija, koja je otvorila pogon ovdje, kada smo pitali zašto baš tu, zašto baš taj grad, vlasnik je samo rekao: Sve je do ljudi. Možete čitavu fabriku razmontirati i smontirati je na drugoj lokaciji. Nije problem prebaciti fabriku s lokacije na lokaciju, ključna je stvar, uz razvijeno tržište, dovoljna opskrbljenost kvalitetnom radnom snagom, optimalan omjer kvaliteta i cijene. Ne možete nuditi jeftinu radnu snagu i očekivati da će neko doći ovdje zbog toga, jeftina radna snaga u konačnici ne znači ekonomski jeftinu, optimum je stručna radna snaga s konkurentnom cijenom”, objašnjava Jašarspahić.

Tržište je najbolje mjerilo i najbolji korektiv za sve, a ovo je tržište radne snage koje funkcionira po istim principima kao i tržište roba i usluga, ako je potražnja veća od ponude, onda cijena raste. Tržište će pokazati koje su kompanije imale proaktivan pristup prema uposlenicima. Kada ima kvalitetnog uposlenika, poslodavac će brinuti o njegovim brigama prije njega samoga da ga preduhitri, da ga sačuva, da mu ne padne na um da napušta niti firmu niti ovu zemlju.

“Dodatni problem jeste pravljenje ambijenta politički nestabilne sredine, mislim da je to vještački, o zemlji se stalno govori kao o nesigurnoj, nestabilnoj, stalno se vrte te priče o političkim prepucavanjima, prijetnjama i ljudi preplašeni ostavljaju svoje gradove, relativno dobro situirani, i odlaze, ne mogu više da slušaju takve priče. To je posebna vrsta specijalnog rata protiv ove države. Nažalost, ova zemlja tako je koncipirana da mnogi koji joj ne žele dobro imaju na raspolaganju razne mehanizme da je učine nemogućom za život i poslovanje. A nije tako. Naše firme koje uspijevaju na tržištu jesu dokaz za to. Naše firme koje osvajaju nagrade na svjetskim sajmovima jesu dokaz za to. Ta izvozna struktura proizvodno orijentiranih firmi govori u prilog tome da situacija nije tako loša kako se prikazuje. Naravno, treba biti realan pa prepoznavati kod sebe sve negativnosti i tražiti način da se riješe. Više situaciju pogoršava javna izjava da ništa ne valja nego što ono stvarno ne valja, pogotovo od neodgovornih političara koji su naučili nekoliko mantri iznoseći samo negativne primjere i definirajući tako negativan ambijent oko sebe. Evo primjer, od svih zemalja u regiji, jedino BiH ima pozitivan trgovinski skor s Austrijom, zemljom koja ima visoke standarde kvaliteta proizvoda i usluga. To govori da je moguće, da imamo potencijal, jer ekonomija i privreda će ovu zemlju očuvati”, zaključuje Jašarspahić.

Predsjednik Udruženja poslodavaca Federacije BiH Adnan Smailbegović smatra da je odlazak radne snage već postao ozbiljan problem s tendencijom da postane još ozbiljniji.

“Ono što mene pomalo tješi jeste to što je to globalni problem, nije samo u Bosni i Hercegovini, to se dešava u cijelom svijetu. Te migracije postale su neki trend, neki stil života. Ako pogledamo neke ozbiljne analize razloga zašto ljudi odlaze, vidimo da ekonomska situacija nije glavni razlog za odlazak, više je to neka sigurnosna situacija, neperspektivnost, ljudi sebe ne vide dugoročno ovdje, žele da odu vani da zarade pristojnu penziju, da djeca završe dobre škole. Naravno da je visina plaće i standard jedan od razloga, i nije beznačajan, ali nije sigurno na prvom mjestu”, uvjerava Smailbegović.

Prema njegovim riječima, na terenu je ovaj problem već postao ozbiljan, ima firmi u kojima je u godini trećina radnika zamijenjena. To je veliki problem, posebno u proizvodnim djelatnostima, treba vremena da se svakog novog radnika nauči poslu. To su sve novi troškovi, i tu nema puno izbora. Neke branše više su zahvaćene, neke manje, najviše je građevina pogođena jer je potražnja vani jako velika.

“Nisam siguran da država ima neki poseban odgovor, a evo, da sam sad i ja u poziciji premijera, pitam se šta bih uopće mogao napraviti. To je jednostavno proces koji je krenuo, on će imati neki svoj tok, imat će svoje pozitivne strane, a imat će i nekih negativnih za Bosnu i Hercegovinu i njenu ekonomiju”, kaže Smailbegović.

On ističe da podaci s terena govore da firme povećavaju plaće radnicima, jer cijena rada je tržišna kategorija, a to se primijeti u statistici. Međutim, sigurno je da plaće značajnije rastu nego što to statistika pokazuje, jer još je prisutna siva zona i ljudi će naći načina, pošto su jako visoki doprinosi na plate, da radnicima daju više, a da se to ne prikazuje.

“Statistički, mi imamo oko 60.000 radnika na minimalnoj plaći od 400 marka, no nisam siguran da danas ima iko ko radi za 400 maraka”, kaže Smailbegović.

Udruženje poslodavaca uputilo je u Parlament Federacije BiH inicijativu za rasterećenje privrede, a riječ je o izmjenama seta 25 zakona, s tim što bi se odmah išlo na prioritetne zakone koji se tiču plaća i doprinosa. Parlament je podržao inicijativu i dao zadatak Vladi da obradi prijedloge i uputi ih u parlamentarnu proceduru. Cilj je da se postepeno povećava minimalna plaća, koja sada iznosi 400 KM, a da se paralelno smanjuje stopa doprinosa na minimalnu plaću, kako bi se oslobodio novac potreban za povećanje plaća radnicima. Za tri godine bi minimalna plaća trebala iznositi 800 KM, a stopa doprinosa bi s 41 posto pala na 26 posto. Predloženo je i da se neoporezivi dio dohotka s 420 KM podigne na 900 maraka, što bi značilo da je dohodak do 1.000 maraka neoporeziv, a to bi sigurno bio dodatni stimulans radnicima.

Naši sagovornici slažu se da je tržište najbolji regulator. Migracije su samo potaknule i ubrzale ono što bi se svakako moralo desiti, a to je čišćenje tržišta od nezdravih kompanija, a i od radnika koji ne doprinose dovoljno produktivnosti kompanije. Čini se da je došlo vrijeme da poslodavci koji su radnicima plaćali 300-400 maraka plaće, bez slobodnih dana, ne plaćajući prekovremeni rad, a u isto vrijeme za sebe i svoju porodicu kupovali vile i auta od 100.000 maraka, ostanu bez radnika. Ili će se opametiti ili će propasti.

Za državu i društvo u cjelini nije dobro da odlaze najkvalitetniji kadrovi. Prema nekim analizama, za podizanje jednog srednjoškolca, odnosno osobe do završetka srednje škole, porodica i društvo potroše oko 100.000 maraka. To su velika ulaganja koja vjerovatno nikada neće biti vraćena, jer će ta osoba doprinositi razvoju nekog drugog društva, neke druge države. No, nije sve ni tako sivo, oni koji odlaze učinili su dosta dobra i onima koji ostaju jer su “potaknuli tržišne mehanizme na djelovanje”.