Borka je bila naš prijatelj. Momir naš dušmanin. To su pokazali oboje, na svoje načine i sa svojih pozicija, u onom najtežem vremenu. Vremenu kada je ljudi, poput Borke, bilo vrlo malo “s one strane Drine”, a neljudi, poput Momira, na pasija preskakala
izgovorila prije dvije godine u Evropskom parlamentu povodom otvaranja izložbe fotografija Dade Ruvića “Srebrenica 2009-2017”:
“Jezikom moramo poštovati Srebrenicu, nedopustivi su eufemizmi. Vrlo često se u Srbiji kaže ‘ono što se dogodilo’. Šta se dogodilo? Kako se to ‘nešto događa’? I valjda smo bili deo toga što ima ime i prezime. Kad jednom počnete da upotrebljavate eufemizme i lažete, onda vi i u ostalim delovima života to isto činite. Zato je važno da smo precizni i smeli, da imenujemo i kažemo – genocid.”
I danas, dok se sjećamo Borke po dobru i Momira po zlu, u Srbiji, našem susjedstvu, žive neke druge borke i momiri. Nažalost, i danas, kao i devedesetih, borke su u manjini, a momiri vladaju. I neće biti promjene dok se uloge ne zamijene. Nema promjene dok istina ne pobijedi laž.
A nama, nažalost, nema mira ni mirnog sna dok je god tako.
Prethodni članak
Svaka igra, svaka dobijaSljedeći članak
Naši prvi ezani
