Pravne osnove za korištenje voda iz međudržavnih vodotoka prezentirao je još 1998. godine profesor Dejan Popov u naučnom članku objavljenom pod naslovom Aktuelni problemi korišćenja međurepubličkih i međunarodnih voda u beogradskom časopisu Pravo i privreda. Popov zaključuje da se korištenje međunarodnih voda treba zasnivati na principu sporazumijevanja zainteresiranih država i na principu ravnopravne podjele koristi od međunarodnih voda

Piše: Jakub SALKIĆ

Nedavno je u Predsjedništvu BiH održan sastanak sa stručnjacima koji su ranije radili na prikupljanju dokumentacije o hidroelektranama na Drini, Bajina Bašta i Zvornik, te korištenju hidropotencijala ove rijeke, koja je granica između Bosne i Hercegovine i Srbije, a u svjetlu konačnog definiranja granice između ovih dviju zemalja. Ova tema postala je aktuelna uoči nedavne posjete članova Predsjedništva BiH predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, prije svega zbog tvrdnji srbijanskih vlasti kako spomenute hidroelektrane pripadaju Srbiji i da granica ne treba biti na sredini Drine nego na obali koja pripada Bosni i Hercegovini. S druge strane, Srbija, koja koristi hidroelektrane Bajina Bašta i Zvornik, izbjegava plaćanje naknada za potopljeno zemljište i naknada za korištenje hidropotencijala Drine, koje pripadaju Bosni i Hercegovini. S ciljem pripreme dokumentacije za rješavanje svih otvorenih pitanja u vezi s granicama i hidropotencijala Drine, ovih je dana u pripremi formiranje radne grupe koja bi se bavila prikupljanjem te dokumentacije.

Da bi se detaljno razjasnilo kome šta pripada u pogledu hidropotencijala Drine, potrebno je vratiti se u vrijeme bivše Jugoslavije i pregledati relevantne zakonske akte koji su osnova za utvrđivanje činjenica u ovom pitanju. Zakon o izmjenama i dopunama osnovnog zakona o vodama SFR Jugoslavije iz 1970. godine propisuje sljedeće: “Vodni doprinos za upotrijebljenu ili iskorištenu vodu iz graničnih međurepubličkih vodotoka dijeli se između tih republika na osnovu međusobnog sporazuma.” Nekoliko godina poslije, tačnije, 1976. godine, u Jugoslaviji je usvojen novi zakon koji regulira ovu oblast, a riječ je o Zakonu o osnovama režima voda od interesa za dvije ili više republika, odnosno autonomnih pokrajina i o međudržavnim vodama.

ZAKON IZ 1976. GODINE

Iz ovog zakona za režim voda od zajedničkog interesa za dvije republike značajna su sljedeća rješenja:

– “Vodoprivredna saglasnost za izgradnju objekata ili postrojenja koji mogu uticati na režim voda u drugoj republici daje se poslije pribavljene saglasnosti nadležnog organa te republike ili na osnovu pismenog obavještenja nadležnog organa da ta prethodna saglasnost nije potrebna, s tim da nadležni organ republike koji daje prethodnu saglasnot može davanje saglasnosti usloviti obavezom organa nadležnog za izdavanje vodoprivredne saglasnosti da preduzme mjere za spriječavanje ili ublažavanje posljedica koje mogu nastati izgradnjom objekata ili postrojenja.”

– “Za upotrebu voda koja može uticati na režim voda u drugoj nizvodnoj ili uzvodnoj republici daje se vodoprivredna dozvola poslije pribavljene saglasnosti nadležnog organa te druge republike, odnosno na osnovu pismenog obavještenja nadležnog organa da prethodna saglasnost nije potrebna, s tim da nadležni organ davanje prethodne saglasnosti može usloviti obavezom organa nadležnog za izdavanje vodoprivredne dozvole da preduzme mjere za spriječavanje ili ublažavanje štetnih posljedica koje bi mogle nastati upotrebom voda.”

– “Finansijske obaveze i drugi odnosi u vezi sa izgradnjom vodoprivrednih i drugih objekata, izvođenjem radova i upotrebom voda na međurepubličkim vodotocima, regulišu se dogovorom zainteresiranih republika.”

– “Za upotrebu vode iz akumulacije na međurepubličkom vodotoku koji čini granicu između republika plaća se vodni doprinos ako je akumulacija izgrađena do stupanja na snagu ovoga zakona. Vodni doprinos utvrđuju i dijele te republike na osnovu međusobnog sporazuma, pri čemu se vodni doprinos dijeli srazmjerno površini sliva vodotoka, površini akumulacije, uloženim sredstvima za izgradnju objekata akumulacije, visini štete koja nastaje uzvodno ili nizvodno od akumulacije svake republike i prema drugim odgovarajućim mjerilima.”

Izgradnju objekata i sve što je vezano za korištenje hidropotencijala međurepubličkih vodotoka pratila je Komisija za međurepubličke vodotoke SRBiH, koja je osnovana 1972. godine. Zadatak Komisije bio je da usklađuje i usaglašava vodoprivredna rješenja na međurepubličkim vodotocima koji su od značaja i interesa za dvije ili više socijalističkih republika, kao i od interesa za pojedine privredne grane i oblasti i vanprivredne djelatnosti u republikama.

Plaćanje vodnog doprinosa, odnosno naknade za upotrebu vode iz akumulacija na vodotoku Drine radi proizvodnje električne energije, na dijelu koji čini granicu između SR BiH i SR Srbije, regulirano je dogovorom između dviju republika koji je, na osnovu Zakona o osnovama režima voda od interesa za dvije ili više republika, potpisan 1984. godine.

U ovom dokumentu se navodi: “Raspodjela vodnog doprinosa, odnosno naknade, vršiće se tako što nadležnim samoupravnim interesnim zajednicama vodoprivrede iz svake republike pripada pravo na naplatu vodnog doprinosa, odnosno naknada za jednu polovinu ukupno proizvedene električne energije na pragu hidroelektrana. Osnovica obračuna vodnog doprinosa, odnosno naknade je 1 KWh proizvedene električne energije na pragu hidroelektrane. Obveznici plaćanja vodnog doprinosa, odnosno naknade iz ovog dogovora dužni su da omoguće nadležnim organima iz obje republike uvid u dokumentaciju o količinama proizvedene električne energije, načinu obračuna i visini uplaćenog vodnog doprinosa, odnosno naknade.”

Kako je navedeno u Zakonu o režimu voda, vodni doprinos plaća se ako je akumulacija, odnosno ako su objekti za proizvodnju električne energije napravljeni do dana stupanja na snagu ovog zakona. Podsjetimo, Zakon je stupio na snagu 1976. godine, a hidroelektrane na Drini HE Bajina Bašta i HE Zvornik 1 izgrađene su 1966, odnosno 1955. godine, što znači da podliježu ovom zakonskom rješenju.

KONVENCIJA IZ HELSINKIJA

Što se tiče međunarodnih pravila o korištenju voda, i ona su slična onima iz jugoslavenskog zakonodavstva. Konferencija Udruženja za međunarodno pravo održana u Helsinkiju 1966. godine odobrila je tzv. Helsinška pravila o korištenju voda međunarodnih vodotoka. Prema ovim pravilima, svako državno područje u okviru njegove teritorije ovlašteno je na razumnu i pravičnu podjelu korisne upotrebe voda na međunarodnom slivnom području. Šta je razumna i ravnopravna podjela, određuje se u svjetlu svih relevantnih faktora u svakom posebnom slučaju.

Od multilateralnih međunarodnih konvencija od posebnog značaja jeste Konvencija o zaštiti i korištenju prekograničnih vodotoka i međudržavnih jezera, koja je usvojena u Helsinkiju 1992. godine. Vodnim resursima upravljat će se, prema ovoj konvenciji, tako da potrebe sadašnje generacije budu ostvarene bez umanjivanja mogućnosti da i buduće generacije ostvaruju svoje potrebe. Priobalne strane sarađivat će na bazi jednakosti i reciprociteta, kroz bilateralne i multilateralne aranžmane, u cilju razvoja harmonizacijskih politika, programa i strategija koje se odnose na relevantno slivno područje ili njegov dio, uz prevenciju, kontrolu i redukciju prekograničnog utjecaja, kao i zaštitu životne sredine prekograničnih voda.

Priobalne strane ulazit će na bazi ravnopravnosti i reciprociteta u bilateralne i multilateralne aranžmane ili druge aranžmane ondje gdje oni još ne postoje, uz potrebnu eliminaciju kontradiktornosti s osnovnim principima ove konvencije, u namjeri da odrede njihove višestrane odnose i da vode računa o prevenciji, kontroli i redukciji prekograničnog utjecaja.

Pravne osnove za korištenje voda iz međudržavnih vodotoka prezentirao je još 1998. godine profesor Dejan Popov u naučnom članku objavljenim pod naslovom Aktuelni problemi korišćenja međurepubličkih i međunarodnih voda u časopisu Pravo i privreda.

Popov zaključuje da se korištenje međunarodnih voda treba zasnivati na principu sporazumijevanja zainteresiranih država i na principu ravnopravne podjele koristi od međunarodnih voda, pri čemu su u unifikaciji međunarodnog vodnog prava ponuđeni kriteriji za raspodjelu ove koristi, tako da države mogu svojim sporazumima, u konkretnom slučaju, odrediti relevantne kriterije i njihovu kvantifikaciju.

Sve navedeno pokazuje da Bosna i Hercegovina, bez obzira na to što Srbija na sve načine nastoji izbjeći plaćanje naknada za korištenje vode iz Drine, na osnovu relevantnih domaćih i međunarodnih propisa, ima puno pravo na naknadu za proizvedenu električnu energiju.