Negiranje i poricanje genocida jeste završna, osma faza u genocidu. To je faza u kojoj počinioci poriču da su počinili zločin, prikrivaju masovne grobnice i zastrašuju svjedoke, blokiraju se istrage, a žrtve se zastrašuju s namjerom protjerivanja s prostora gdje se genocid izvršio. Negiranje je pritom najpouzdaniji dokaz i valjan indikator koji ukazuje da je genocid stvarno izvršen. Negiranje ima različite motive: ideološke, strateške i druge, pri čemu su posljedice po (i za) žrtve uvijek tragične. Negiranje genocida jeste zločin (genocida) koji se odvija u dvije faze: tokom činjenja zločina i nakon izvršenja zločina.
 žrtve uvijek tragične. Negiranje genocida jeste zločin (genocida) koji se odvija u dvije faze: tokom činjenja zločina i nakon izvršenja zločina.</p>
<p>Negiranje ima za cilj da svjesno i namjerno falsificira činjenice, posebno u vezi s uzrocima, ciljevima i karakterom rata, te prirodom zločina, zatim da izjednači izvršioce genocida i žrtve, da namjerno dezinformira i obmani domaću i međunarodnu javnost, ukaže na postojanje više različitih strana i njihovu podjednaku krivicu i odgovornost, da prikriva, minimizira i relativizira genocid, posebno činjenice o broju i statusu žrtava, pri čemu se ublažavaju planska i sistematska masovna i pojedinačna ubistva, kao i da održi prisustvo genocidne ideologije, politike i prakse.</p>
<p>Sve nabrojano jeste ono što možemo sve ove godine čuti od našeg istočnog susjeda, njihove političke, akademske i vjerske elite. Istini za volju, uz jedan mali broj izuzetaka u srbijanskoj akademskoj zajednici, koji su zbog toga godinama žigosani i samim tim sama potvrda da <em>izuzetak potvrđuje pravilo. </em></p>
<p>Vrhunac negiranja genocida poslije pada Miloševića, čini se, dešava se upravo s režimom Aleksandra Vučića. Srbijanski mediji sve ove godine preplavljeni su raznim oblicima negiranja i umanjivanja genocida, ponižavanja žrtava i njihovih porodica. I ne samo iz medija nego i iz najvišeg zakonodavnog tijela – Narodne skupštine Republike Srbije – možemo čuti stravične i jezive poruke.</p>
<p>Gostujući na televiziji Pink, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić samo je prije nekoliko dana, objašnjavajući njegovu posjetu Potočarima, na 20 godina od genocida u Srebrenici, rekao: “Ali, ako ste primetili, ni tada nisam spustio glavu. Jer ja glavu saginjem tamo gdje ja hoću, a ne gde bi drugi željeli.”</p>
<p>Ova rečenica možda i najslikovitije objašnjava odnos zvanične Srbije prema genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije tada je očito došao da u Potočarima bude ponosan, da drži uzdignutu glavu. Pripadati narodu čiji su članovi izvršili genocid, a biti ponosan na mjestu genocida nije u stanju onaj koji želi katarzu i ozdravljenje. Poduzima se i niz političkih akcija za osporavanje istine o genocidu u Srebrenici, a jedna od njih bilo je i ulaganje ruskog veta na rezoluciju u SB UN o genocidu u Srebrenici, naravno, u koordinaciji sa Srbijom.</p>
<p>Pošto se negiranje genocida bez ikakvih sankcija i sasvim slobodno odvija u javnom prostoru, detaljnom analizom možemo definirati da se u bosanskim i balkanskim okolnostima pojavljuje i <em>deveta</em> faza genocida, koju ćemo nazvati slavljenje genocida i njegovih izvršilaca. U bosanskom iskustvu genocida možemo, dakle, ustvrditi da deveta faza nastupa kada osma, odnosno poricanje, prođe bez zakonskih sankcija. Čini se da smo posljednjih nekoliko godina ušli u fazu kada se po onima koji su osuđeni za genocid daju imena studenskih domova, kada se dodjeljuju ordeni s njihovim imenima, kada se veličaju i proglašavaju herojima, kada se genocid u Srebrenici iz jednog dijela srpskog naroda slavi, a 11. jula se čestita “oslobođenje” Srebrenice. Ovog 11. jula to su uradili utjecajni narodni poslanici i bliski saradnici Aleksandra Vučića, srbijanskog predsjednika.</p>
<p>U ovom smjeru išla je i izjava Bakira Izetbegovića, koji je rekao da “genocid ne samo da je negiran već je ušao u jednu takoreći perverznu fazu – fazu slavljenja”. Izetbegović je dodao kako misli da će se u narednom periodu morati dogoditi nešto u međunarodnoj zajednici “jer ne samo da negiraju genocid, ne samo da slave zločince nego žele da završe projekt zločinaca”.</p>
<p>Na sličnu je pojavu, poslije Drugog svjetskog rata, ukazao Adorno pitanjem: “Kako je moguća poezija poslije Auschwitza?” Slično je pitanje devedesetih godina 20. stoljeća postavio istraživač Tomas Kuschman: “Kako je ideja Evrope moguća nakon Bosne”, odnosno genocida u Bosni i Hercegovini na kraju 20. stoljeća?</p>
<p>Stoga, da zaključimo, sveti je zadatak i odgovornost istraživača, naučnika i intelektualaca da govore istinu i razotkrivaju falsifikate, laži i obmane u vezi s genocidom i drugim oblicima zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i negiranje genocida. O genocidu ne smije biti šutnje ni ravnodušnosti. Obaveza je istraživača, kako to piše nobelovac Elie Wiesel, da govore u ime žrtava genocida, podsjećaju na njihove patnje i suze te potiskuju strah od zaborava.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Konačni smiraj za 86 PrijedorčanaSljedeći članak
Radite po 13 sati dnevno i uspjeh vam je zagarantiran”
