Mjesna džamija ima vrlo zanimljiv historijat. Riječ je o džamiji koja se tri puta gradila na istom mjestu

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Sakib Memić (88) najstariji je povratnik u zvorničko naselje Gornji Šepak i povremeni bivši mujezin i mutevelija u mjesnoj džamiji. Iako u ovom mjestu u proteklom periodu nije bilo pozitivnih na virus korona, zbog pandemije, tokom ovogodišnjeg ramazana neće biti uobičajene aktivnosti, poput teravije i klanjanja namaza, a izostat će i tradicionalna okupljanja povratnika na iftarima.

“Tuga. Džamije su zatvorene, ali pravila su pravila”, kaže Memić.

Prilikom naše posjete Gornjem Šepku vrijeme je bilo sunčano i toplo. Voćnjaci su probeharali, a kada vjetar puhne, “snijeg od behara” rasipa se po obrađenim poljima, u čijim ćoškovima pasu stada ovaca i pokoja koza s jarićima. Zeleni se trava u avlijama. Mir. Ogromne kuće, velika arhitektonska zdanja pružaju se s obiju strana puta, kojim se mještani hvale ističući da je napravljen osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok neka mjesta put nemaju ni dan-danas.

S gornjošepačkih uzvišenja vidi se cijela Loznica, pogranično mjesto u Srbiji, gdje su prije Agresije na Bosnu i Hercegovinu radili brojni Zvorničani, pa i naš sagovornik, s kojim smo razgovarali o povratničkim danima i gradnjama džamije u kojoj je bio mutevelija 41 godinu.

Pričajući o ramazanima u djetinjstvu, Memić kaže da se ne može sjetiti s koliko je godina počeo postiti, da li je imao sedam ili devet, ali ističe da je uvijek postio i da se nikada nije mrsio.

“Postio sam i u vojsci. Služio sam je dvije godine u Vranju, u Srbiji, u tzv. specijalnom divizionu. Jedan Ćazim, koji je bio iz Tuzle, i ja smo postili, a naš kapetan, koji je bio Srbin, to je znao, ali nije ništa prigovarao. Bila su to druga vremena, ali on nas je poštovao i nismo imali nikakvih problema. Isto tako, bio sam trgovac, šef jednog odjeljenja u tržnom centru u Loznici, jedini musliman i nikom nije smetalo što postim”, navodi Memić, kojeg zdravlje veoma dobro služi.

Mjesna džamija ima vrlo zanimljiv historijat. Riječ je o džamiji koja se gradila tri puta na istom mjestu.

Prvu je džamiju, priča Memić, 1912. godine sagradila Šaha-hanuma iz Bijeljine, čiji su sinovi živjeli u Gornjem Šepku i koji su se žalili kako nemaju gdje klanjati džumu.

“Šaha-hanuma poslala je majstore koji su sagradili džamiju, a rad i materijal platila je dukatima. Tada je uvakufila i trideset dunuma zemlje. S vremenom se mjesto širilo, a džamija nam je postala mala. Bili smo u mogućnosti pa smo tri godine prije nego što ćemo biti istjerani, 1989. godine, napravili veliku džamiju. Nedugo poslije Bajrama 1992. godine, istjerani smo u Loznicu, doduše čitavi, a oni su je 17. jula 1992. godine srušili eksplozivom. Uslijedile su godine izbjeglištva, odlazio je ko je kamo mogao i najvažnije je bilo da se spasi živa glava.”

Mnogi su nakon Agresije imali želju vratiti se na svoja ognjišta, ali Memić sa suprugom Fatimom nije imao gdje. Zapravo, kuća nije bila porušena, ali u nju se, priča nam, uselio neki Marko sa suprugom, koja je ubrzo umrla.

“Poručio sam mu da dođe na koridor u Memiće, na granicu entitetske linije. Došao je, ondje smo se upoznali i razgovarali. Poslije sam, čini mi se 1997. godine, s rahmetli bratom Ademom došao da obiđemo naše kuće. U cijelom Gornjem Šepku tada su bili svi Srbi, ali niko nije znao ko smo mi. Samo je Marko znao. Kada se poslije nekog vremena situacija poboljšala, u nekim mjestima pomalo je počeo povratak. Opet sam zvao Marka. Rekao sam mu da se želim vratiti svojoj kući, a on je rekao da je to uredu. Tada se vratilo nas sedam bošnjačkih porodica, svi u svoje kuće. Nije bilo vode, a svi koji su ovdje živjeli, Srbi, dolazili su s kanisterima i sipali su vodu na ovim dvjema česmama. Red je bio za vodu, ali čim bih ja došao, oni bi se svi odmicali i ja normalno naspem sebi vodu. Poslije su se ljudi počeli vraćati. U hodžinoj kući bila je jedna porodica koja nikako nije htjela da napusti kuću, ali su na kraju ipak morali.”

Memić se sjeća i ushićenja nakon što je u Gornjem Šepku proučen prvi poslijeratni ezan.

“Džamije nije bilo, ali smo imali hodžinu kuću, koju smo opremili. Kupio sam jednu veliku aluminijsku cijev koju sam proturio kroz crijep kuće. Otišao sam u Loznicu, kupio tri zvučnika pa sam ih stavio gore na tu cijev. Petak je bio. Džuma. Doveo sam hodžu da klanjamo u toj kući. Kada sam pustio ezan, kažu da su ga čuli i u Loznici. Kuće su i dalje bile pune Srba, i dalje samo nas sedam porodica. Tog smo dana pustili još i ezane za ikindiju, akšam i jaciju, a narednog dana i za sabah, pa podne, opet za ikindiju, akšam i jaciju. Zvučnici deru. Niko se nije bunio. Nemaju se šta buniti, ali su počeli izlaziti i zapitkivati: ‘Šta ovo peva svaki čas?!’ Nismo to shvatali kao provokaciju, jednostavno, ti ljudi nisu znali šta je ezan.”

Memić je u Zvorniku u gruntovnici pribavio svu neophodnu dokumentaciju o vakufskoj zemlji. Povratnici su očistili džamijsko dvorište i počeli graditi novu džamiju, koja je svečano otvorena 14. augusta 2005. godine. Zvučnici iz kojih se Gornjim Šepkom prolomio prvi poslijeratni ezan postavljeni su na munaru nove džamije, a i sada služe svrsi. I danas se pomoću njih vjernici pozivaju na namaz.