Na potpuno isti način na koji se to radi u Stocu povodom kojekakvih “tarči”, ili u Jajcu kroz manifestaciju “Dani srednjovjekovlja”, tako se i na Bobovcu srednjovjekovna Bosna pokušava revizionistički predstaviti kao ono što nikada nije bila – isključivo katolička i Hrvatska.

Takozvani “Molitveni dan za domovinu Vrhbosanske nadbiskupije” te hodočašće na Bobovac pripadnika Ministarstva odbrane, Oružanih i policijskih snaga BiH katoličke vjeroispovijesti još jednom su se pokazali tek kao povod da se ne samo katolicizira već i kroatizira srednjovjekovna baština Bosne i Hercegovine.

Na potpuno isti način na koji se to radi u Stocu povodom kojekakvih “tarči”, ili u Jajcu kroz manifestaciju “Dani srednjovjekovlja”, tako se i na Bobovcu srednjovjekovna Bosna pokušava revizionistički predstaviti kao ono što nikada nije bila – isključivo katolička i Hrvatska.

Naravno, budući da se manifestacija na Bobovcu održava na službenom te daleko višem crkvenom i političkom nivou, time su ovakve provokacije i neukusnije, ali i opasnije, jer uopće nije jasno za koju se, kakvu i čiju domovinu moli, a i inače prisutni revizionizam iz daleke se prošlosti premjestio u nedavnu, onu koje se svi sjećamo.

S podmetanja i pokušaja implantacije kojekakvih uskoka, srednjoevropskih vitezova, templara i križara te vatikanskih zastava u srednjovjekovnu historiju Bosne prešlo se na podvaljivanje simbola i oznake susjedne države u period od 1992. do 1995. godine! Teško je povjerovati u dobronamjernost “molitvenog” skupa za domovinu Bosnu i Hercegovinu na kojem se s ponosom paradira vojnim zastavama i onih brigada HVO-a koje su učestvovale u agresiji na Bosnu i Hercegovinu i u presuđenom udruženom zločinačkom poduhvatu protiv njenog naroda i njene cjelovitosti. Šta tek reći za činjenicu da takav mimohod svojevremeno agresorskog, a danas neprimjerenog znakovlja predvode i pripadnici Počasno-zaštitne bojne Oružanih snaga Republike Hrvatske u svojim tradicionalnim kostimima!

Kakve veze hrvatski gardisti s Pantovčaka imaju s Bobovcem kao prijestolnicom srednjovjekovne bosanske države? Kakve uopće veze ima ovaj čisto velikohrvatski dernek s Bosnom i Hercegovinom i njenim historijskim kontinuitetom? Kako takvo brutalno svojatanje tuđe kulture i historije staviti u kontekst riječi kardinala Vinka Puljića, koji je upravo na istom ovom skupu izjavio da su okupljeni tu “svjesni svojih korijena i zato što volimo ovu svoju zemlju i zato nam smeta kada neko manipulira poviješću, pogotovu kada slavi one koji su u prošlosti uništavali našu domovinu”.

Zar kardinal Puljić ne vidi koliko je kontradiktorno i van zdravog razuma izjaviti tako nešto, a zatim blagosloviti skup na kojem se “manipulira poviješću” i otvoreno slavi one koji su u nedavnoj prošlosti “uništavali našu domovinu”?

Nažalost, sva su ova pitanja potpuno izlišna i u konačnici krajnje naivna. Velikohrvatska mitomanija napustila je odavno granice zdravog razuma te je istog kvaliteta, kvantiteta i intenziteta poput one velikosrpske. Za hrvatsku politiku i kulturu, kao uostalom i za gotovo sav katolički kler, prava i istinska Bosna, kao nasljednica one srednjovjekovne, postoji samo ondje gdje ima katoličkog življa. Historijske činjenice tu ne igraju nikakvu ulogu.

Ni one da srednjovjekovna Bosna, njeno društvo, ali i njena vladajuća dinastija nisu bili dominantno katolički, a niti one da se katolički živalj koji danas živi na prostoru Bosne i Hercegovine naziva Hrvatima, govori hrvatskim jezikom, vije hrvatske zastave i simbole te podržava politiku koja je ili dijelove ili čitavu Bosnu i Hercegovinu htjela utopiti u Hrvatsku.

Sve to nije prepreka za svojatanje srednjovjekovne Bosne i to tako da na Bosnu i Hercegovinu i njenu srednjovjekovnu historiju navodno veće pravo ima neki Alojzije iz Međimurja nego Mehmed iz Kraljeve Sutjeske. Iako je ovaj prvi Hrvat, a drugi i dalje Bošnjak, iako je jedan možda pod šahovnicom jurišao da dijelove Bosne i Hercegovine pripoji Hrvatskoj, a drugi branio njenu cjelovitost pod zastavom s ljiljanima, iako je prvi možda tenkovskim granatama uništavao historijsko naslijeđe Bosne i Hercegovine, a drugi ga životom čuvao.

Nažalost, ovakvo krajnje pervertirano razumijevanje pojma domovina nije ništa novo. Treba se samo podsjetiti da su prilikom barbarskog upada Eugena Savojskog 1697. godine, rata iz 1737. godine kao i okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine pripadnici katoličkog klera i katoličkih redova poput franjevaca redovno služili Austriji, katoličkoj stranoj sili, kao oči i uši na terenu, kao dojavljivači, špijuni i vodiči i da su to radili pod motom patriotizma i odanosti “narodu i državi”. Ali odanosti kojem narodu i kojoj državi? Izgleda da je upravo ta tenzija i ta dilema, za koju se državu moliti i za koju boriti, ono što je ostalo neriješeno do dana današnjeg. /M. Drnišlić/