Kroćenje političke moći treba biti temeljni problem društvenih teorija. Moć nam treba, ali je treba ukrotiti. Interesi su neizbježni, ali ih treba etički usmjeriti
 ili je vrijeme za novu, postmodernu političku paradigmu (koju je, prema Küngu, neuspješno predlagao američki predsjednik Woodrow Wilson) koja će se temeljiti na pravdi, miru i sigurnosti?</p>
<p>Ali postoje teoretičari koji realpolitiku ili politiku moći uzimaju za neprikosnoveni princip, a svako uvjetovanje politike moralom i idealima vide kao glupost, naivnost i degeneraciju. Takav je teoretičar svakako Henry Kissinger, čije obimno djelo <em>Diplomacija</em> predstavlja eklatantnu apologiju politike moći, te kao takvo, priprema nove generacije za politiku s onu stranu dobra i zla. Skidajući teorijske slojeve s Kissingerovih formulacija, Küng primjećuje da slavni američki politolog i političar nema razumijevanja za moral u politici. Kissingerovi su uzori Richelieu, Bismarck, Palmerston, Metternich, Roosvelt, sve sami političari snage, dok sa skrivenim prezirom govori o Jeffersonu, Franklinu, pa i Wilsonu, kao o idealistima i političkim naivcima. Ono što zabrinjava kod raznih <em>kissingera</em> nije isticanje interesa i moći, već “podcjenjivanje, relativiziranje i političko podređivanje morala”.</p>
<p>Küng predlaže srednji put između realpolitike i idealpolitike. “Jer ni realpolitika jednog Richelieua – Bismarcka – Kissingera, a ni idealpolitika na tragu jednog Wilsona nije dostatna za postmoderno policentrično razdoblje svijeta…” Naprosto, “trebamo novu paradigmu za politiku koja povezuje trijezno slijeđenje interesa i načelno etičko usmjerenje”. Duh te paradigme Küng derivira iz Jonasove etike odgovornosti. Kao što nam treba etika odgovornosti, kako vapi Hans Jonas u famoznom djelu <em>Princip odgovornost</em>, isto tako nam je neophodna i politika odgovornosti. Zapravo, politika koja bi se, poput kartezijanske izvjesnosti, deducirala iz jednog principa, a potom granala u nacionalne i globalne odgovornosti. Prvo što bi ta politika trebala izreći jeste: “Ni diplomacija, ni tajne službe, a ni redarstvo ne stoje iznad ćudoređa.”</p>
<p>Ne preostaje ništa drugo, nego polahko i mukotrpno ostvarivati novu političku paradigmu koja se treba temeljiti na jednom ethosu, na ethosu po kojem se čak ni za nuždu ne smije biti nemoralan ili po kojem političari ne smiju lagati. Tvrdeći da se pomoću ethosa mogu dobiti izbori, odnosno političkom kampanjom koja neće gazati moralna pravila, Küng pokazuje kako svojim konceptom političkog ethosa nije puki pretjerani optimist, nego odmjereni teoretičar koji inkluzivno i ravnopravno pokušava pronaći mjeru u kojoj bi zajedno funkcionirali moć, interesi i moral.</p>
<p>Iako teolog, Hans Küng ne upada u zamku moraliziranja o moći kao vječnom ljudskom iskušenju. Moć je dobra, kaže Küng, ako se dobro upotrijebi. Kao konstitutivni elemenat ljudskog postojanja, moć nije moralna. Čovjek joj daje te signature. Moć nije inherentno zla, mada nas tome uče pobožne askete. Nasuprot ovom asketskom moraliziranju, javljaju se one bezbrojne zloupotrebe moći od samih vjerskih službenika, bilo da je riječ o prisvajanju moći ili servilnosti. Kada je riječ o religiji, ona mora postojati i kao kritika politike. Ali ne kritika u ime moći i ljudi, već u ime principa. Samo tako religija može učestvovati u javnom životu na esencijalan način ne gubeći svoju autentičnost. Zahtjev za svjetskim ethosom koji predlaže Küng jeste zahtjev za povratkom religije u javni život: religije trebaju postići minumum saglasnosti oko temeljnih moralnih principa te u ime tih principa nastupati u javnom životu. Pod tim pretpostavkama, sama religija treba određenu moć budući da od moralnih principa koji nemaju političku snagu nema koristi.</p>
<p>Kroćenje političke moći treba, dakle, da bude temeljni problem društvenih teorija. Funkcija svjetskog ethosa, kojeg predlaže ovaj autor, jeste da uravnoteži usmjerenja ka moći različitih političkih subjekata. Upravo je to, prema Küngu, istinski ideal demokratije: reduciranje i parcelisanje moći. Moć nam treba, ali je treba ukrotiti. Interesi su neizbježni, ali ih treba etički usmjeriti. Kako ograničiti moć? Kada je riječ o unutrašnjoj političkoj moći, Küng se poziva na švicarskog politologa Aloisa Riklina, koji preporučuje nekoliko mehanizama za obuzdavanje moći ̶ od ustava i podjele vlasti do balansiranja moći putem smanjene razlike u moći. Ali kada je riječ o uređenju moći između nacija, potrebno je pronaći novi regulator koji će biti na tragu onog zlatnog pravila ljudskosti: ne radi drugome što ne želiš da se tebi radi. Za to nam je potreban, smatra Küng, svjetski ethos.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Lucas nastavlja zanovijetati, ispituje me, uz kilometarske stanke, imamo li mi u Bosni “Sexgiving”, a ja, kao neki mudrac podignem obrve, pogledam u daljinu i kažem: “Zavisi od mnogo stvari, u davnim je vremenima ‘Sexgiving’ bio uglavnom uoči petka, a danas se slavi kad se otplati kredit”
Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje
