Ozbiljnije organiziranje bošnjačke emigracije događa se nakon Drugog svjetskog rata i dolaska na vlast Komunističke partije u Jugoslaviji, kada počinje drugi val bošnjačke emigracije. U ovom valu ključni je bio politički faktor. Za razliku od prvog vala, sada se iseljavaju i obrazovani Bošnjaci. Pored Amerike, Bošnjaci sada u značajnoj mjeri naseljavaju zemlje Zapadne Evrope. Tada počinje ozbiljnije organiziranje, osnivanje kulturnih i vjerskih centara, ali i pokretanje časopisa i publikacija

Piše: Almir MEHONIĆ

Historija organiziranja bošnjačke emigracije seže u daleku 1906. godinu. Paralelno s nastankom prvih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini, nastaju i prve organizacije Bošnjaka u emigraciji. Prva je bila organizacija bošnjačke emigracije u Sjedinjenim Američkim Državama pod nazivom Džemijetul Hajrije, ili Muslimansko uzajamno potpomagajuće društvo sa sjedištem u Chicagu, koje će kasnije imati ogranke u drugim gradovima. Danas se originalna dokumenta ove organizacije nalaze u muzeju u Chicagu.

Prema podacima useljeničkog centra “Ellis Island”, Bošnjaci su na tlo SAD-a počeli dolaziti 1901. godine, kada je zabilježen dolazak Ibre Saradžića iz Trebinja u New York. Također, na Svjetskoj izložbi 1893. godine, kada su se na jednom mjestu našli ljudi i izlagači iz svih dijelova svijeta, među njima je bilo i Bošnjaka iz Osmanskog carstva. Konačno, prvi bošnjački useljenik u Ameriku trebala bi biti Vasvija Fajtović iz Bosanskog Novog, koja je došla u SAD davne 1811. godine sa svojim mužem, kapetanom Napoleonove vojske. Njen dolazak vezuje se za područje jugoistočno od Velikih jezera (Michigan, Ohio, Pennsylvania).

SVIJEST O PRAVOM PUTU

Bio je to, zapravo, prvi val bošnjačke emigracije na samom početku 20. stoljeća, kada se, nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske, znatan dio Bošnjaka odlučuje na emigraciju. Skupina njih, mahom iz Hercegovine, zaputila se brodom preko Atlantika prema Americi. Većinom su bili neobrazovani i siromašni, tako da su zaposlenje mogli naći samo kao fizički radnici. Ti prvi emigranti, skoro odreda, dolazili su kao samci. Imali su plan. Brza zarada i povratak u domovinu. Kakva se samo drama dešavala u njihovim dušama kada su shvatili da ne mogu zaraditi ni za povratak. Ne želeći se ženiti nemuslimankama, većina njih ostajali su samci. Tako su i umirali. Prilikom potonuća “Titanica” stradala su i četiri Bošnjaka. Bili su rodom iz Badića kod Bosanske Krupe. Odredište im je trebao biti Harrisburg, gradić u Pennsylvaniji u kojem se već tada nalazila veća kolonija bošnjačkih iseljenika. Ondje su se namjeravali zaposliti. Ejdo Rekić (38), Husein Sivić (40), Ćerim Balikić (26) i Redžo Delalić (25) poginuli su na “Titanicu” u noći s 14. na 15. april 1912. godine. Svoje kosti posijali su na dno Atlantika tragajući, daleko od Bosne, trbuhom za kruhom.

Ozbiljnije organiziranje bošnjačke emigracije događa se nakon Drugog svjetskog rata i dolaska na vlast Komunističke partije u Jugoslaviji, kada počinje drugi val bošnjačke emigracije. U ovom valu ključni je bio politički faktor. Za razliku od prvog vala, sada se iseljavaju i obrazovani Bošnjaci. Pored Amerike, Bošnjaci sada u značajnoj mjeri naseljavaju zemlje Zapadne Evrope. Tada počinje ozbiljnije organiziranje, osnivanje kulturnih i vjerskih centara, ali i pokretanje časopisa i publikacija.

Prvi bošnjački list pojavio se 15. oktobra 1950. godine pod nazivom Svijest (Denholme / Bradford, Engleska) i izlazio je do kraja 1955. godine. Bio je ovo mjesečnik u čijem je podnaslovu stajala odrednica: “Glasilo BH Muslimana u Velikoj Britaniji”. Brojevi 13/14 od novembra, odnosno decembra 1951. godine i 37/38 od novembra i decembra 1953. godine štampani su u Chicagu i bili su ilustrirani. Od 1966. Svijest će izlaziti ponovo, ovaj put u Clevelandu (SAD). Do novembra 1967. izašlo je 79 brojeva.

List Der Gerade Weg ili Pravi put izlazio je od 1958. godine. Tri prva broja objavljena su u prvoj polovini 1958. u Münchenu, a od jula 1958. godine izlazio je kao mjesečnik u Beču. Tekstovi u ovom listu objavljivani su na bosanskom, njemačkom i, rjeđe, turskom jeziku. Od 1966. godine postaje zvanično glasilo društva “Moslemischer Sozialdienst” ili “Muslimanska socijalna služba”, kojeg su 1962. godine osnovali bošnjački intelektualci u Austriji. Važna ličnost društva bio je bošnjački islamski teolog i naučnik Smail Balić (1920–2002).

Misija udruženja bila je jačanje religijske svijesti muslimana u Centralnoj i Zapadnoj Evropi i promocija i unapređivanje dijaloga muslimana s drugim vjerskim zajednicama. Od tada list Pravi put objavljuje tekstove na engleskom i francuskom jeziku izlazeći povremeno.

Već 1955. godine članovi društva “Džemijetul Hajrije” donijeli su odluku o uspostavi nove organizacije u SAD-u, isključivo vjerskog karaktera. Tako je osnovan Muslimanski vjerski i kulturni dom (od 1968. poznat kao BACA), koji je otvoren 1957. godine.

Na poziv ove organizacije u SAD će 1954. godine doći imam Ćamil Avdić, koji će ostaviti veliki trag na polju organiziranja bošnjačke emigracije. Avdić je bio intelektualac vanrednih sposobnosti, svršenik Gazi Husrev-begove medrese koji je diplomirao na Azharu u Kairu i magistrirao u Chicagu na bibliotekarstvu. Predavao je arapski i francuski na College de feunnes Filles Francais u Kairu, a služio se još, pored engleskog, turskim i njemačkim jezikom. U SAD je radio kao bibliograf u Biblioteci Johna Crerara u Chicagu, zatim kao asistent-profesor bibliotekarstva na Univerzitetu Northeastern Illinois State. Istovremeno je vršio dužnost imama i direktora Islamskog kulturnog centra u Chicagu. Po napuštanju zemlje radi studija u Egiptu, Bosnu i Hercegovinu je posjetio još samo jedanput, kada je, na poziv rahmetli dr. Ahmeda Smajlovića, prisustvovao otvaranju Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu 1977. godine. Tom prilikom mu je kretanje po Bosni od tadašnjih vlasti bilo ograničeno i od jugoslavenske službe sigurnosti strogo praćeno.

“BOSANSKI POGLEDI”

Kako bošnjačka emigracija u SAD nije imala vlastite novine, informirali su se preko hrvatskih medija koji su počeli izlaziti već na početku 20. stoljeća. Na inicijativu Ćamila ef. Avdića 1958. godine pokrenut će se časopis Glasnik muslimanskog vjerskog i kulturnog doma .

Ovaj časopis izlazio je u Chicagu, dvomjesečno do 1960. godine. Umnožavan je na šapirografu, a naslovna strana i impresum (na omotu) su štampani. Ćamil ef. Avdić pokrenuo je 1976. godine i Glasnik Islamskog kulturnog centra, koji se objavljuje, povremeno, i danas.

Treba napomenuti da je bošnjačka emigracija u Chicagu 1970. godine pokrenula i dvomjesečni časopis na bosanskom jeziku pod nazivom The Voice of Bosniaks – Glas Bošnjaka. Iako su izašla svega tri broja, sam naziv časopisa jeste značajan jer pokazuje probuđenu svijest bošnjačke emigracije po pitanju svog narodnog imena.

U Beču je u periodu od 1959. do 1961. godine povremeno izlazio bilten na arapskom, turskom, bosanskom, engleskom i njemačkom jeziku pod nazivom Jamiat al-Islam. Serija IV bila je na bosanskom jeziku. Objavljena su samo tri ilustrirana broja od po 12 stranica.

Ipak, najplodniji izdanak bošnjačke emigrantske inteligencije bio je časopis Bosanski pogledi, čiji je prvi broj objavljen 1955. godine u Beču na 80 stranica. Bit će to i jedini broj sve do 1960. godine, kada ponovo počinje izlaziti kao mjesečno glasilo muslimana Bosne i Hercegovine u iseljeništvu. Ključna figura ovog časopisa bio je Adil-beg Zulfikarpašić. Pored Zulfikarpašića, pokretača, izdavača, finansijera, glavnog urednika i pisca većine tekstova, sudjeluju mnogi bošnjački intelektualci iz političke emigracije poput Smaila Balića, Teufika Veladžića, Harisa ef. Korkuta, Izeta Serdarevića, Bećira Tanovića, Omera Zuhrića i dr.

Uredništvo Pogleda nije dozvolilo da se list pretvori u polemički prostor protiv Srba i Hrvata, nastojali su biti konstruktivan list koji pruža mogućnosti iznalaženja rješenja i pridobija demokratske političare – hrvatske, makedonske, slovenske i srpske, za razumijevanje prema Bosni i Bošnjacima. List је biо čitan i citiran i u hrvatskim i u srpskim medijima. Skoro sve ambasade evropskih zemalja u Beogradu bile su abonirane na Bosanske poglede, isto kao i više od pedeset univerziteta i slavenskih instituta i sеminаrа širom Evrope i Amerike, а tako i brojni ugledni evropski i američki listovi. Тo interesiranje za ovim listom pokazalo je da se u krugovima koji se žele objektivno informirati о рrоblеmimа Воsnе i Bošnjaka traži autentični bošnjački izvor.

Ovaj se list, za razliku od mnogih srpskih i hrvatskih emigrantskih glasila, držao demokratskog kursa. Časopis je kontinuirano i predano promovirao bošnjaštvo kao stvarnu i jedinu nacionalnu identifikaciju bosanskih muslimana. U tom periodu Pogledi su dali veliki doprinos da se nacionalno ime Bošnjak sačuva od zaborava.