Sjedio sam na obali i posmatrao mjesto na kojem se marisana desila. Razmišljao sam o svojoj (ne)sreći da se uvijek nešto upetlja u vezi s ratom bilo gdje da odem, bilo gdje da pokušam nešto raditi, nađe se neko mjesto na kojem su se sukobile vojske, narodi, civilizacije. Od najranijeg djetinjstva prati me sav taj silni militarizam, a, kako stoje stvari, ništa se neće promijeniti
sreći da se uvijek nešto upetlja u vezi s ratom bilo gdje da odem, bilo gdje da pokušam nešto raditi, nađe se neko mjesto na kojem su se sukobile vojske, narodi, civilizacije. Od najranijeg djetinjstva prati me sav taj silni militarizam, a, kako stoje stvari, ništa se neće promijeniti. Pitanje ostaje isto: Koje je sljedeće mjesto i gdje će me to i šta dočekati?</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Prilog borbi protiv zaboravaSljedeći članak
STOLJEĆIMA KASNIJE, FIJAKERI SU JOŠ VOZILI
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo