Dok se Sarajlić borio protiv fingiranih optužbi i dok su oni koji su te večeri na izložbi gorljivo branili i Tuzlu i Sarajlića i Galeriju u to vrijeme šutjeli, izuzev rijetkih pojedinaca, lik iz Islamovca preimenovao je kultnu Galeriju, gurnuo pod kišobran lokalnog Centra za kulturu i uspješno priveo kraju još jedan antituzlanski kulturocidni atak
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
