Imigracijski oficir dugo je gledao u moj vizama dupke popunjeni bosanski pasoš, listao stranice tražeći pukotine u njemu, neki znak koji bi o meni rekao nešto više od onoga što je bilo očigledno. Mi koji se mnogo motamo naokolo uvijek smo sumnjivi, repe bez korijena, koji već odavno istinski ne pripadamo nigdje. Prljavština na našim cipelama pokupljena je iz ko zna kojih vukojebina, iz raznoraznih centara moći i bijede. Te cipele niko ne želi imati u svojoj kući
 pokazalo tačnim. Leslie je blistala od sreće, a ja sam bio izgubljen. Ne znajući kako da uzvratim na ljubav u tom trenutku, samo sam se smijao u svojoj zbunjenosti. Toliko toga treba vidjeti već sutradan, potvrditi sve te klišeje koji su se godinama skupljali iz raznoraznih filmova i ostale popularne kulture.</p>
<p>Izronismo na drugoj strani. Izlokani asfalt Manhattana osjećao se ispod guma. Svjetla svjetskog trgovinskog centra, koji će nestati u prašini, dimu i vatri za nekoliko godina, vidjela su se sa svih strana i sa svih udaljenosti. “Grad koji nikad ne spava” ipak je spavao. Tu i tamo poneko bi prešao preko ulice, sirene ambulantnih kola razbijale bi noć obasjanu neonskim reklamama. Dođosmo u taj neki East Willage, otvoriše se vrata turobne stare zgrade, uđosmo u lift i izađosmo iz njega na trećem spratu.</p>
<p>Leslie je ponosno pokazivala svoj skromni stančić s jednim jedinim prozorom, koji je gledao u pola metra udaljeni zid. Zgrada se blago tresla od podzemne željeznice koja je prolazila ispod ulice. Oprao sam ruke i umio se, gledao oko sebe u police s knjigama, kojekakve sitnice koje svi kačimo gdje stignemo, ne sluteći da ću se u taj isti stan vratiti nekoliko godina poslije sa svom svojom pokretnom imovinom.</p>
<p>Prođoh danas po ko zna koji put pokraj zgrade u East Willageu koja se zove “Wannamaker”, u kojoj se nalazila najjača Markonijeva radiopostaja koja je tog nesretnog 15. aprila 1912. godine primila signal da je “Titanik” udario u ledeni brijeg, potonuo, i sa sobom na dno povukao 1.500 ljudi. Dok sam prolazio, posmatrao sam ljude koji su bezbrižno stajali ispred zgrade, ne znajući da su na tom istom mjestu stotine ljudi sa zebnjom čekali na spiskove imena onih koji nisu imali sreće da ugledaju udaljena svjetla Newfoundlanda.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Patriotske pjesme, 25 godina kasnijeSljedeći članak
Groblje Lav, simbol Sarajeva: Kao proba Sudnjeg dana
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.