“Ratno novinarstvo je neko drukčije novinarstvo. Hrvatski i srpski mediji su, dok su Ljiljani radili na jačanju i afirmiranju patriotskog duha, a malo ili nimalo se bavili neprijateljskom stranom, konstantno se bavili nama i izvještavali o navodnim mrtvim glavama nabijenim na kolac, plasirajući tako vlastitom narodu lažne vijesti. Dakle, u Ljiljanima nije bilo spinovanja i novinari su imali težak zadatak – prvi je bio da tačno izvijeste javnost o tadašnjim događajima, a drugi da se odupru pisanju lažnih vijesti iz nekog revolta na sve što se dešavalo u to vrijeme. Koliko moraš biti moralan da ne poklekneš tome i da ne dodaješ i ne izokrećeš činjenice”, kaže Dalila Vojniković

Piše: Fahrudin VOJIĆ

Dalila Vojniković (28) iz Bihaća dijete je šehida ubijenog u odbrani Ljutočke doline. Premlada je iskusila sve strahote rata i progona te, bježeći od smrti, došla u ratom opkoljeni Bihać, u kojem provodi najveći dio svog života. Kako su životni putevi isprepleteni različitim okolnostima i događajima, sudbina je dalje vodi u Sarajevo, gdje završava prvi i drugi ciklus na studiju žurnalistike, te magistrira na temu ratnog novinarstva u Bosanskoj krajini. Magistarski rad Dalile Vojniković prvi je istraživački rad koji se odnosi na ratno novinarstvo u opkoljenom Bihaćkom okrugu kroz analizu informativnog lista 5. korpusa Armije RBiH Ljiljani, koji je kasnije prerastao u glasilo naroda.

Kako zbog lične involviranosti kao dijete šehida, tako i zbog društvene odgovornosti, Dalila kaže da je željela podvrgnuti analizi dostupne informacije o dešavanjima u Krajini tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. “Motiv nije samo lična potreba za spoznajom nego i upoznavanje javnosti s činjenicama, riječima novinara, njihovom borbom za vrijeme agresije. Analizom Ljiljana željela sam na svoj način da odam počast i zahvalnost herojima koji su na frontovima, umjesto pušaka, držali olovke i hrabro zapisivali svaki moment, čuvajući istinu od zaborava. Budući da je ovo prvi istraživački rad koji se odnosi na list Ljiljani, bitno je naglasiti da, osim arhive novina, literatura za ovu temu nije postojala, tako da sve što je rađeno bilo je isključivo istraživačke prirode, te je sve rađeno po tzv. primarnim izvorima”, objašnjava Vojniković.

Kako kaže, da nije bilo novinara i lista Ljiljani, koji je izlazio u to vrijeme, mnoge priče ostale bi neispričane i mnoge činjenice pale bi u zaborav. Vojniković tvrdi da se historija odbrambeno‑oslobodilačke borbe 5. korpusa ARBiH najbolje može vidjeti kroz ove novine. Listajući sada Ljiljane, možete vidjeti kad je i gdje održano neko zasjedanje, ofanziva, kada je i pod kakvim okolnostima neko poginuo, kada je šta osvojeno.

“Sve je nekako počelo 2016. godine, nakon slučajnog razgovora s Mujom Begićem, koji je bio pripadnik 5. korpusa, a poslije rata se bavi otkrivanjem masovnih grobnica. Kod njega sam vidjela hrpu starih novina. Upitala sam ga šta je to, a on mi je kazao da je to list Ljiljani, koji je pokrenuo 5. korpus, i dodao: ‘Eto ti teme za magistarski.’ Meni su do tada list Ljiljan i Ljiljani bili jedno te isto i svugdje kad se spomenu Ljiljani misli se na jedne sarajevske novine. I moja mentorica Fahira Fejzić‑Čengić, kada sam joj spomenula istraživanje na temu lista Ljiljani, pomislila je da je riječ o Ljiljanu, novinama za koje je i ona neko vrijeme pisala. Zamislite samo jedan grad u ratu koji je odsječen od sviju. Nema struje, nema hrane, a ipak su opstajale novine. Uvjeti u kojima je izlazio list Ljiljani bili su više nego teški. Ključni limitirajući faktor bio je nedostatak papira, offset ploča i boje. Pored teških uvjeta u samoj štampi, zamislite samo težinu zadataka tadašnjih ratnih novinara koji su svakodnevno riskirali svoje živote kako bi donijeli priče s terena”, priča Dalila Vojniković.

Ističe da je od Muje Begića uzela sve brojeve Ljiljana koje je imao i odnijela ih u Sarajevo u stan u kojem je živjela. Novine su neko vrijeme tako stajale, jer nije znala odakle da počne. Zatim je kontaktirala rahmetli Mirzu Sadikovića, koji je bio u Ljiljanima od samog početka i koji joj je pričao o detaljima i počecima rada Ljiljana, okolnostima u kojima su radili, te joj dao sve potrebne informacija kako bi mogla početi svoje istraživanje.

“Ljiljani su bili sedmični list, a prvi broj izašao je 12. septembra 1992. godine kao Glasilo Unsko‑sanske operativne grupe Armije OS RBiH, a kao podlist tadašnjih novina Slobodna Bosna, koje su štampane u Bihaću. Prvi broj je izašao kao brošura na četiri lista i na malom formatu i takvih je izašlo 7-8 brojeva. List je dugo printan u crno-bijelom izdanju, a tek kasnije dobija obrise pravih novina koje imaju sve, od izvještaja, komentara, kolumni, članke o kulturi, humor, križaljku. Zatim se uvrštavaju i pisma krajiške dijaspore koja su objavljivana u Ljiljanima. Kada sam istraživala Ljiljane, obradila sam sve, od reportaže, vijesti, kolumne do crtica koje su pisali borci s prvih borbenih linija, dječijih pjesama koje su objavljivane, sportskih rezultata sa svjetskog nogometnog prvenstva, intervjua i komentara. Iako su novine počele kao glasilo 5. korpusa u vidu brošure, s vremenom su prerasle u prave novine i imale sve ono što savremene novine imaju”, objašnjava Vojniković.

Teško je nabrojati sva imena koja su prošla kroz redakciju Ljiljana, ali nekolicina njih može se stalno povezati s ovim listom: Jasmin Halkić, Ešref Hodžić, Vedad Mujagić, Muhamed Beganović, Emin Huskić, Dijana Šabanović, Senad Hodžić, Ado Alagić, Nedžib Vučelj, Merima Ćurt, Zemka Seferagić, Rizo Džafić, Enes Beširević, Edhem Šahinović, Nijaz Glumac, Jasmin Bajrić, Agan Braco Skenderović, Safet Keškić, Aleksandra Vinčar, Smajil Toromanović, Samir Tulić, Gorica Čataković, Nermina Salihodžić, Mehmedalija Sarajkić, Emir Sedić, Edin Zeljković, Ademir Mesić, Senada Avdagić, Senija Džafić, Dilajla Zjakić, Hasan Oraščanin, Zlatko Pečenković, Suad Begić, Zumreta Behrić, Šuhret Fazlić.

Dalila Vojniković razgovarala je s novinarima koji su pisali u Ljiljanima, a oni su joj pričali o uvjetima i okolnostima u kojima su radili. Ističe kako nisu bili plaćeni, osim kada bi povremeno dobili nešto novca, a išli su i po linijama, razgovarali s borcima izlažući se tako i riskirajući vlastiti život da bi građanima donijeli vijesti s linije, reportažu ili intervju s nekim od boraca i komandanata. Većinom su svi novinari imenom i prezimenom stajali iza objavljenih tekstova, vrlo su rijetko tekstovi potpisivani kao redakcijski.

“Moje istraživanje je trajalo oko godinu. Trebalo je svih 70 brojeva Ljiljana, koliko sam ih imala, pročitati, zatim izdvojiti koliko ima vijesti, intervjua, komentara, kolumni itd. Zatim obraditi podatke tipa: o čemu govori vijest, kolumna, komentar i sl. Zanimljivo je to da su sve vrijeme dok je list izlazio objavljivani izvještaji s pijace o tome šta se moglo kupiti. Bilo je i različitih analiza, ali i anketa. Sjećam se jedne ankete u kojoj su građani zamoljeni da kažu nešto o listu Ljiljani, gdje je jedan čovjek kazao kako je sve super, ali, eto, previše je politike i da treba malo više sporta. A znamo da je sport u to vrijeme na ovim prostorima bio sveden na minimum. Prilikom pogibije svakog borca objavljivane su smrtovnice i sjećanja u kojima su isticani najosnovniji podaci o tom borcu, te mu je odavana počast i zahvalnica za to što je život dao u odbrani svoje zemlje”, ističe Vojniković.

Naša sugovornica kaže da ju je posebno fascinirala motivacija tadašnjih novinara koji su, uprkos teškim uvjetima, išli u slaboj odjeći, obući, a često i gladni, izvršavajući svoj posao vrlo profesionalno. Uzevši u obzir okolnosti u kojima su radili i ratno stanje u kojem su se nalazili, tadašnji novinari nisu mogli do druge strane kako bi i s njima razgovarali, te im je nekorektno prigovoriti zbog toga.

“Ratno novinarstvo je neko drukčije novinarstvo. Hrvatski i srpski mediji su, dok su Ljiljani radili na jačanju i afirmiranju patriotskog duha, a malo ili nimalo se bavili neprijateljskom stranom, konstantno se bavili nama i izvještavali o navodnim mrtvim glavama nabijenim na kolac, plasirajući tako vlastitom narodu lažne vijesti. Dakle, u Ljiljanima nije bilo spinovanja i novinari su imali težak zadatak, prvi je bio da tačno izvijeste javnost o tadašnjim događajima, a drugi da se odupru pisanju lažnih vijesti iz nekog revolta na sve što se dešavalo u to vrijeme. Koliko moraš biti moralan da ne poklekneš tome i da ne dodaješ i ne izokrećeš činjenice, a istovremeno afirmiraš i braniš istinu i suverenitet domovine koja je napadnuta?

Zaista fascinantno, i to govori o nama Bošnjacima i našoj opredijeljenosti za istinu, suživot i poštenje. Znajući koliku moć imaju mediji i kakva je njihova uloga u društvu, tadašnja Jugoslavenska narodna armija (JNA) pogađa televizijski repetitor na brdu Hum iznad Sarajeva, što ukazuje na to da su agresori najprije udarili na medije kako bi onemogućili istinito izvještavanje, te proizveli stanje informativnog mraka. U tome svemu imamo novinare patriote koji uspijevaju odoljeti tome da se ne posluže istom medijskom taktikom kakvu je koristila druga strana. Mislim da nas je naša dobrota sprečavala da radimo isto ono što su radili agresori”, pojašnjava Vojniković.

Voljela bi, kaže, da njeno istraživanje i magistarski rad budu pomoć nekome ko bude želio više da istraži ono što se dešavalo u Krajini tokom perioda od 1992. do 1995. godine. “Moja mentorica mi je predložila i na neki način me i obavezala da publiciram ovaj rad jer magistarski rad nije u formi publiciranog djela i mora se prilagoditi, zatim publicirati kako bi se mogao koristiti kao izvor”, dodaje Vojniković.

U svom istraživanju tretirala je i huškačku politiku lista Liljani, koje, kako je utvrdila, gotovo da nije bilo. Ona je kroz svoje istraživanje pokazala i dokazala da Ljiljani, uprkos teškom vremenu i okolnostima u kojima su izlazili, nisu bili list koji je huškao na Srbe i druge narode u tadašnjem Bihaćkom okrugu i šire.

“Nažalost, svjedoci smo iz protekle agresije šta znači to kada se novinarski postulati prestanu poštovati i šta znači kada mediji postanu propagandno sredstvo, koje je u ovom slučaju služilo da napadne suverenitet naše domovine. Osjetili smo kako je to kad progovori huškačka politika prepuna mržnje, spremna na sve. Poznata je činjenica da su mediji u Bosni i Hercegovini naivno, sve do početka otvorene agresije, podržavali nadu ili iluziju u mogućnost opstanka Jugoslavije. Novinari u Bosni i Hercegovini našli su se u teškoj situaciji jer je JNA, koja je do jučer bila zajednička, sada palila i ubijala sve pred sobom. Agresor je svim sredstvima pokušao da zauzme teritoriju Bosne i Hercegovine. Srpski mediji tokom cijele agresije izvještavali su kako su ustvari oni ti koji su napadnuti. Analiza govora mržnje u mom radu nastala je s ciljem da jasno napravi razliku između izvještavanja srpskih i bosanskih medija”, kaže Vojniković.

Kako bi izračunala procent govora “mržnje” u Ljiljanima, napravila je tabelu u kojoj su navedeni svi naslovi i vijesti, te je od broja 0 do 5 bilježila koliko vijest procentualno u sebi sadrži, odnosno ne sadrži govor mržnje. Uzorak za analizu govora mržnje bila je vijest kao novinarska forma, a analizirala je 245 vijesti. Od analiziranih ukupno 245 vijesti, govora mržnje bilo je svega u 4,9 posto, odnosno 95,10 posto vijesti novinskog lista Ljiljani ne sadrži govor mržnje. Vijesti u novinama Ljiljani, od 100 procenata vjerodostojnosti, zadovoljavaju 89,32 posto, zaključak je ovog istraživanja.

“Bilo je teško to istražiti, jer ponekad vijest ili tekst nisu imali prizvuk mržnje kao, recimo, naslov tipa Kako se mlati agresor. Nisam to mogla svrstati u govor mržnje, ali, eto, dala sam malu jedinicu na skali od jedan do pet, čisto da ne bude da su novine sto posto čiste i maksimalno sam fer išla u obradu i istraživanje. Mi smo se branili, pa i kroz novine, i nismo imali vremena da bilo šta izmišljamo jer je bilo i previše loših stvari o kojima se moglo izvještavati. Ono što, također, treba istaknuti jeste to da je u Ljiljanima bilo tekstova pisanih ćirilicom kao, recimo, naslov jednog humorističnog serijala koji je objavljivan na posljednjoj strani pod nazivom Zgode cake borca Hake. I tokom najtežeg perioda Bošnjaci Krajišnici nemaju problema s pismom s kojim se srpski narod identificira, te ga priznaje kao jedno od bosanskohercegovačkih pisama”, zaključuje Dalila Vojniković.