Tako i mnoga prijateljstva iščezavaju. Ljudi se jednostavno više ne prepoznaju. Gledaš lice starog prijatelja, ali vidiš neko nepoznato. Ne prepoznaješ ni pogled kojim te gleda. Ondje gdje je nekad bilo razumijevanje vidiš sad znak pitanja i nerazumijevajuću oznaku zabrane
, osim male ilustrativne priče. Govorili su kao oni koji su to vidjeli svojim očima.</p>
<p>Tako pričahu davno dva neobična čovjeka. Jedan bijaše heroj (zaista je to bio), a drugi možda najumniji čovjek s naših prostora. Naravno, nisam tad to znao.</p>
<p>“Skoči mladi hore na tarabu, instinkt mu govori da mora biti na višem mjestu i zna da je došlo vrijeme za oglašavanje. Taj je prvi njegov pjev i najvažniji. Kako bi se oglasio i svima obznanio svoj dolazak, on mora stisnuti petlju. To je njegov ulazak u svijet. Njegov glas. Ako ne stisne dobro petlju, ukaki se. I to je kraj. Početak i kraj.”</p>
<p>Tako je govorio heroj. Sagovornik se samo smješkao.</p>
<p>Radoznao, ali i skeptičan, kakav sam oduvijek bio, pitao sam se govore li to meni o meni ili je to zaista priča koju bih trebao znati. Ono što im se dogodilo kasnije postalo je dio tog razgovora.</p>
<p>S njima se družio i treći čovjek. Prijatelj i jednom i drugom.</p>
<p>Međutim, uloga trećeg čovjeka zaista je bila kao u znamenitom istoimenom filmu. Prodavao je lažne lijekove. Ne spominjem njihova imena iako ih, naravno, dobro znam, jer bih time zamaglio i zatamnio priču. Nazivat ću ih onako kako zahtijeva alegorijska priča.</p>
<p>Umni čovjek na neobičan je način protjeran iz grada. Jedna njegova osobina (ili bolest?!) bila je tajni razlog za to. Satirijazis. Mislim da sam tad prvi put čuo tu riječ. Satiri u našem svijetu zaista su rijetki. Satirijazis ga nije napustio ni u kasnijim godinama kad je zakoračio u politiku. Mnogo godina kasnije, taj razgovor mi je svjedok svega što sam doživio i svega što znam. Kad bih ga pokušao opisati, zaista bih se služio književnim izumima od kojih mnogi čitačima nisu baš dragi. Naprimjer:</p>
<p>Vidim tri države kako sjede za istim stolom. Tri propale države koje svoju propast ne priznaju, a ipak se ni u čemu drugom ne prepoznaju. Moglo bi se kazati da je to produženi kongres kojeg su nesvjesni oni što za stolom sjede iako sve vrijeme govore o elementima što iz tog kongresa proizilaze.</p>
<p>Jasnija biva slika kad se prisjetimo kineskog horoskopa i kad iz životinjskog kruga vidimo izdvojene: Zmiju, Pijetla i Vepra. Ovisni su jedno od drugog i opasni međusobno. Ali samo po poznatom rasporedu.</p>
<p>Tako se i razgovori u sjećanju rasvjetljavaju.</p>
<p>Zmiju su prognali iz svega, Pijetao je ostao usamljen, a Vepar je, u naletu novog vremena, naprosto podivljao, sa svim elementima svog znaka.</p>
<p>Događaji se ponekad neprepoznatljivo slažu u okviru priče. To je gotovo pravilo. Jedino ako smo zaista dugovječni možemo ih prepoznati. Pogotovo kad nevidljivi dijelovi priče iziđu iz sjene.</p>
<p>Tako i mnoga prijateljstva iščezavaju. Ljudi se jednostavno više ne prepoznaju. Gledaš lice starog prijatelja, ali vidiš neko nepoznato. Ne prepoznaješ ni pogled kojim te gleda. Ondje gdje je nekad bilo razumijevanje vidiš sad znak pitanja i nerazumijevajuću oznaku zabrane.</p>
<p>Neko sam vrijeme boravio u Berlinu (gdje je spomenuti kongres održan) i obilazio ga smišljeno, četvrt po četvrt. Još je uvijek to bio podijeljen grad. Jedanput sam se zadesio negdje, u gužvi, na ulici i podigao pogled, kao da me neko upozorio na to. Vidio sam ogromnog horoza koji je stajao na krovu. Naravno, bila je to neka reklama. Nešto poslije, vidio sam plakat na kojem je sve pisalo. I sve je bilo objašnjeno.</p>
<p>Bilo je to pokopno društvo.</p>
<p>Prezime vlasnika postalo je znak. Znak koji je opominjao na vrijeme i na čovjekovu sudbinu.</p>
<p>Pijetao se ponovo oglasio.</p>
<p>A onda se sjetih tržnice usred Berlina, zvane <em>turska</em>, jer su se raznovrsne turske stvari mogle kupiti.</p>
<p>Jedan mladić je tu prodavao salame.</p>
<p>– Od čega su te salame? – zapitah ga.</p>
<p>– Perad – odgovori on.</p>
<p>– Dobro – rekoh – ali koja perad?</p>
<p>On me pogleda i zbuni se. Očito se nije mogao sjetiti riječi. Najednom zamlatara rukama kao krilima i spremi se da kukurijekne.</p>
<p>– Horoz.</p>
<p>– Genau – odgovori on smoreno, ali i radosno. Tačno.</p>
<p>Sjetih se i Štefana, koji je u svom štajerskom selu omogućavao gostima <em>kmečki</em> odmor. Među voćkama je imao mnogo kokoški, gusaka i purica. Među njima je trčkarao i đuđan, patuljasti horoz.</p>
<p>– On se jedini ne boji jastreba – kaže Štefan – a ako ga jastreb i ubije, nije šteta…</p>
<p>Vjetrokazi su, po svemu sudeći, istinsko čudo kojim je čovjek pokušavao odgonetnuti čuda vjetra. To pokazuje njihova historija. Kažu da je jedan od prvih vjetrokaza, a bio je postavljen u osmokutnom Hramu vjetrova u Ateni, bio, zapravo, pokretni kip čovjeka.</p>
<p>Neka pijetlova, makar se samo okretali u vjetru. Škripanje je sjećanje na njihov pjev. I najava neke buduće obznane.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
