Izgleda kao da je, padom Halepa i primirjem postignutim poslije toga, nestalo interesa za informiranje o narušavanju tog primirja i civilnim žrtvama svakodnevnih bombardiranja. Kao da niko ne želi narušiti sliku koju emitiraju manje-više svi političari svih umiješanih strana ponavljajući frazu kako se “primirje uglavnom održava”. Time se Asadu praktično daju odriješene ruke
. Vjeruje se da je porodica izbjegla iz Allatamneha (provincija Hama) u Idlib, koji je pod pobunjeničkom kontrolom.</p>
<p>IHH (İnsan Hak ve Hürriyetleri ve İnsani Yardım Vakfı), turska humanitarna organizacija, osigurala je prijevoz dječaka u Tursku, gdje se oporavlja u bolnici. Po ko zna koji put je Turska ta koja, bez medijske pompe, pokazuje svoju ljudskost.</p>
<p><strong>POTPUNO ODSUSTVO EMPATIJE</strong></p>
<p>Ono što je neobično u ovoj priči jeste, prije svega, ta toliko stidljiva pojava snimka u vrlo malom broju medija, da se može skoro uporediti s mukom. Izgleda kao da je, padom Halepa i primirjem postignutim poslije toga, nestalo interesa za informiranje o narušavanju tog primirja i civilnim žrtvama svakodnevnih bombardiranja. Kao da niko ne želi narušiti sliku koju emitiraju manje-više svi političari svih umiješanih strana ponavljajući frazu kako se “primirje uglavnom održava”. Nažalost, teško je ne primijetiti da to na ruku ide Asadu jer mu se time praktično daju odriješene ruke da ono što je radio pod punom medijskom pažnjom u Halepu obavlja u relativnoj medijskoj tišini u Idlibu.</p>
<p>Napadi zapadnih “ljevičara” i “progresivaca” na izvještavanje medija o patnji Halepa, koji su se pretvorili u svojevrsni aktivizam negiranja svih informacija, fotografija i snimaka koje su građanski novinari plasirali u medije iz grada pod opsadom, sigurno su doprinijeli tom utišavanju, bar kada je riječ o kvaziljevičarskim dnevnicima poput engleskog <em>Guardiana</em>. U svom su klimaksu ti napadi optuživali grupu koja se bavila spašavanjem ljudi iz ruševina – “Bijele šljemove” – ne samo da su džihadisti nego i da su inscenirane sve scene zabilježene kamerama njih u akciji, uključujući i spomenutu fotografiju Omrana Daqneesha. Da li je to podrazumijevalo da su zakopavali djecu u ruševine kako bi ih iz njih vadili “za kamere”, ostalo mi je misterija jer se nisam previše udubljivao u te rasprave. Identični perverzni napadi, koji su, zapravo, simptom potpunog odsustva empatije, kuljali su iz komentara čitalaca na portalima koji su prenijeli vijest o Abdulbasitu.</p>
<p>Postoji izvjesna kontradiktornost (blago rečeno) u odnosu baš tog “liberalno-progresivnog” segmenta zapadnog društva na patnje u Siriji i nadasve izbjeglice. To je sloj koji sada protestira po američkim gradovima protiv onoga što je štampa nazvala “zabrana muslimanima” (<em>muslim ban</em>) – Trumpovog dekreta kojim zabranjuje ulaz osobama iz sedam zemalja s muslimanskom populacijom. Da se razumijemo, ne pada mi na pamet da branim tu (glupu, ishitrenu, lošu i islamofobičnu) odluku, neodbranjiva je, ali, gledajući demonstracije, neko bi mogao pomisliti da su SAD dovozile izbjeglice vazdušnim mostom ili neprekidnom flotom prekookeanskih brodova. Ali, nisu. Od 2011. do kraja 2015. godine Amerika je primila 2.290 izbjeglica iz Sirije (da ne bude zabune, i slovima: dvije hiljade dvjesto devedeset). Manje od pet stotina godišnje. Onda je predsjednik Obama “otvorio vrata”, pa je prošle godine primljeno 12.587. S procedurom “ekstremne provjere”, koju je uvela Obamina administracija, a po kojoj je minimum čekanja na dobijanje statusa izbjeglice podobne za naseljavanje u SAD dvije godine, teško da bi se ove godine dostigao taj broj ma ko bio u Bijeloj kući. Osim toga, još krajem 2015. godine čak 30 američkih država, odnosno njihovih guvernera, odbijalo je primiti izbjeglice iz Sirije. Ne sjećam se da je iko demonstrirao tada, što pomalo odaje pritvornost aktuelnih demonstracija diljem SAD-a. Ipak su one ideološke prirode, a ne odraz empatije sa Sirijcima, muslimanima i/ili nelegalnim imigrantima (kojih je Obamina administracija protjerala u milionskim brojevima).</p>
<p><strong>GEOPOLITIKA I ORIJENTALIZAM</strong></p>
<p>Ne mogu se oteti utisku da je isto tako ideologija presudna u demonstracijama u Španiji, gdje se od desničarske vlade traži da preuzme kvotu izbjeglica na koju se obavezala prije dvije godine. Dobro, lijepo je držati vladu za riječ, ali nešto u toj preuzetoj obavezi pomalo ne štima. Naime, od nešto više od 17 hiljada izbjeglica, koje bi po dogovoru Španija trebala primiti, svega 1.449 bilo bi primljeno iz Turske i Libije, a ostatak od više od 15 hiljada iz Italije i Grčke. Volim kada svjetski zvaničnici pričaju o potrebi da se “zajednički teret podijeli”.</p>
<p>Kanadski premijer Justin Trudeau vjerovatno, pored njemačke kancelarke Merkel, slovi za <em>najhumanistu</em> glede sirijskih izbjeglica, kada i ako se gledaju zapadni mediji. Nije mi cilj potcjenjivati niti ocjenjivati nečiju humanost, ali fakat je da je Kanada primila 40.081 (četrdeset hiljada osamdeset i jednu) izbjeglicu iz Sirije. To je pet puta manje od broja izbjeglica iz famoznog sirijskog grada Kobanea, koje je Turska primila u roku od dva dana u oktobru 2014. godine, kada je ISIL navodno napao taj grad.</p>
<p>Međutim, ko to zna van Turske? Veoma malo ljudi. I tu dolazim do zaključka da slična medijska tišina kao u slučaju Abdulbasita vlada i po tom pitanju. Ne, tišina nije potpuna. Jednostavno je nemoguće (uvijek) izbjeći činjenicu da je u Turskoj utočište našlo 3 miliona izbjeglica iz Sirije i Iraka. Stvar je u tome kako se činjenica plasira, odnosno da li se to uradi na način da rezonira i ostane urezana u um čitaoca. Činjenicu da je turska država na izbjeglice potrošila gotovo 30 milijardi dolara mnogo je lakše preskočiti.</p>
<p>Prije neki dan u razgovoru s prijateljem iz Beograda došli smo do teme izbjeglica. U jednom momentu, osjetivši da nema pojma o razmjerama, morao sam da pitam da li zna koliko je Turska primila izbjeglica. Odgovor je bio u obliku pitanja “na stotine hiljada”? Ne, moj prijatelj ne živi pod kamenom i, što je najgore, gotovo sam potpuno siguran da bi se sličan razgovor desio da sam razgovarao s prijateljem iz Budimpešte, Londona ili New Yorka.</p>
<p>Osim želje zapadnih zemalja da se predstave kao čuvari i jedini praktikanti zbirke inače univerzalnih vrijednosti, kako bi se lideri mogli međusobno tapšati po ramenu, Turska i njeno humanitarno djelovanje, inače dobro zabilježeno u dokumentima UN-a, UNHCR-a i sličnih organizacija, ne uklapaju se u dominantni narativ o njoj. (Geo)politika i orijentalizam.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Hoće li Washington prestati štititi teroristeSljedeći članak
Imam Šamil – lav od Dagestana na bedemima Kavkaza
