Uz natuknicu kako su Sarajlićeve pjesme izražavale lutalački, proleterski duh nezaposlenih radnika i umnih buntovnika, Begić navodi i bizaran i tugaljiv podatak o njemu: “Napisao je mnogo pjesama koje su, izgleda, poslije njegove iznenadne smrti pred II svjetski rat, nepažnjom bile uništene. A uništila ih je, kako se moglo doznati, njegova vlastita mati, koju je neviđenom ljubavlju volio, ne znajući šta to predstavlja, ona je njegove papire spalila odlažući s njima vatru”