Kazazu se priviđaju i nekakva “tri neofašizma” koji se bore za transformaciju “politika sjećanja”. A odakle tri fašizma, postalo je jasno nakon njegove izjave koja je vjerovatno jedan od najgorih poslijeratnih primjera historijskog revizionizma na ovim prostorima.
 njihovog izručenja Jugoslavenskoj armiji kraj austrijskoj gradića Bleiburga 15. maja 1945. godine.</p>
<p>Kazaz je mišljenja da su “antifašistički protesti” održani u Sarajevu bili “nedovoljno usmjereni prema svim fašizmima”. Šta pod ovim podrazumijeva, pokušao je objasniti tvrdnjom da “Sarajevo nije tako nevin grad” u kontekstu zločina iz Drugog svjetskog rata. Kako jedan grad može biti kriv ili nevin u bilo kojem smislu? Kazaz, kada optužuje “Sarajevo” za krvave ruke i za učestvovanje u zločinima NDH, ustvari misli na njegove stanovnike, i to isključivo one bošnjačke nacionalnosti. Krimen sarajevskih Bošnjaka, prema Kazazu, sastoji se u tome što se navodno “veliki broj stanovnika Sarajeva pridružio zločinačkim Pavelićevim jedinicama”, što je čovjek s muslimanskim imenom bio Luburićev načelnik štaba, što je “Crna legija” osnovana u Sarajevu te što je Francetić imao komandu na Alifakovcu.</p>
<p>No Kazaz nije pojasnio šta misli pod tim da se “veliki broj stanovnika Sarajeva pridružio zločinačkim Pavelićevim jedinicama” jer takva tvrdnja ima smisla samo u kontekstu eventualnog masovnog i dobrovoljnog pridruživanja Sarajlija ustaškim jedinicama i strukturama dok se ne može uzeti kao tačna već krajnje revizionistička i maliciozna ako time misli na obaveznu mobilizaciju vojno sposobnih građana u domobrane i oružnike. Nije jasno ni kakva je korelacija između Sarajeva i Luburićevog načelnika, koji je inače Mostarac, jer je riječ o ličnom izboru pojedinca, baš kao što je suludo okupirane Sarajlije, koje uostalom niko nije ni pitao za bilo šta, a kamoli za neku dozvolu, pokušati inkriminirati jer je Francetić odlučio da negdje smjesti svoju komandu.</p>
<p>Potpuno je isto i s pokušajem da se odgovornost za formiranje “Crne legije” prebaci na Bošnjake i njihove elite jer su nju formirali Jure Francetić i Rafael Boban. Tačno je da je dio ljudstva “Crne legije” bio sačinjen od preživjelih bošnjačkih izbjeglica iz istočne Bosne, no odgovornost za radikalizaciju ovih ljudi Kazaz bi prije trebao tražiti u odluci komunista da pod terminom “ustanici” ratuju zajedno s genocidnim četničkim zločincima i krvolocima.</p>
<p>Kazaz tvrdi da su “bošnjačke nacionalne elite” rehabilitirale “zločince iz Drugog svjetskog rata s bošnjačkim imenom i prezimenom i dale im ulice”, pa u tom smislu navodi i Osman-efendiju Rastodera, komandanta sandžačke muslimanske milicije, koja je sačuvala tamošnji bošnjački narod od četničkog genocida. Kazaz tvrdi da je Rastoder “presuđeni ratni zločinac”, mada je on ubijen 1946. godine pod nejasnim okolnostima i nikada mu se nije živom sudilo. Sličan odnos ima i prema Muhameda Pandži, čiji je krimen što je u situaciji dok Bošnjake ubijaju i ustanici (četnici i komunisti), i ustaše, i Nijemci, i Italijani htio da zaštiti bošnjački narod formiranjem nezavisne muslimanske milicije.</p>
<p>Slično je i s reisom Fehimom Spahom i ostalima koje smatra fašistima jer nisu po nestanku srpske Kraljevine Jugoslavije i uspostave hrvatske NDH istog trenutka otišli “u šumu” i pridružili se tada malobrojnim komunistima. Šta bi ondje tačno bošnjački prvaci radili i kakva bi ih sudbina, osim one koja je susrela Mustafu Dovadžiju, kojeg su živog ispekli na ražnju, mogla zadesiti među tadašnjim ustaničkim srpskim masama, Kazaz ne objašnjava niti spominje činjenicu da su se Bošnjaci komunisti koji su otišli 1941. godine u partizane dugo morali kriti pod srpskim nadimcima kako bi živi osvanuli.</p>
<p>No Kazazu “sitnice” poput historijskih činjenica i samog konteksta ne smetaju. Cijela poenta prikazane kazazovštine leži u namjeri da se jučerašnjim bošnjačkim elitama prišije etiketa fašizma kako bi se onda od današnjih bošnjačkih političkih elita tražilo “kritičko suočavanje s prošlošću” te posljedična “denacifikacija društvenog polja”. Naravno, pod “denacifikacijom” on misli na denacionalizaciju društva jer su, po njegovom mišljenju, ovdašnji nacionalizmi, u koje ubraja i bošnjački, nastali na ideologiji “antitioizma” i “emancipatorskog socijalističkog poretka”.</p>
<p>Kazazu se priviđaju i nekakva “tri neofašizma” koji se bore za transformaciju “politika sjećanja”. A odakle tri fašizma, postalo je jasno nakon njegove izjave koja je vjerovatno jedan od najgorih poslijeratnih primjera historijskog revizionizma na ovim prostorima.</p>
<p>Kazaz tvrdi da postoji nekakvo “bošnjačko fašističko naslijeđe” te da sarajevski antifašisti ne mogu računati na potpuno “etičku ispravnost” sve dok se ne razračunaju s tim partikularnim fašizmom. On doslovno laže kada tvrdi da postoji “rehabilitacija Handžar divizije” koju provode “bošnjačke nacionalističke i akademske elite”. A, u suštini, Kazazu je cijela ova tema poslužila da se bavi svojom vječnom opsesijom, bošnjačkim identitetom i kulturom sjećanja. On koristi termine fašizam i antifašizam da bi demonizirao bošnjačku nacionalnu, kulturnu i političku renesansu i smjestio ju u polje nekakvog mračnjačkog retrogradnog zahvata u vlastitu kulturu sjećanja te praktično ustvrdio kako je današnji bošnjački identitet antimoderni konstrukt nastao na vrijednostima koje to nisu.</p>
<p>No ništa bolje ne prokazuju Kazazova ideološka stajališta od sulude tvrdnje da su Bošnjaci tokom perioda SFRJ doživjeli svoj civilizacijski maksimum koji su “nacionalisti poništili”. Tvrditi da je civilizacijski maksimum jednog naroda živjeti u jednopartijskom totalitarnom sistemu bez slobode govora, u kojem mu nije dopušteno koristiti nacionalno ime, govoriti i pisati vlastitim jezikom ili se okupljati i organizirati na nacionalnoj osnovi, bila bi naprosto udžbenička definicija autošovinizma da je kojom nesrećom Enver Kazaz Bošnjak. Ali budući da on to, prema njegovim vlastitim riječima, nije, onda možemo ustvrditi da medijski prostor odavno nije zagadio grdniji i odvratniji šovinizam od pokušaja jednog nebošnjaka da čitavom bošnjačkom narodu imputira fašizam ili odredi dovoljnu mjeru sloboda i prava. /M.D./</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Šta je nama KudsSljedeći članak
S polja do kardinalskog stola: Svaka igra, Čović dobija
