“A, reci mi, je li tvoja kćerka podatna? Ili žena možda? Razuzda li se ona?” Muk. Suženih očnih kapaka, izobličenog lica, fiksira me pogledom punim bijesa i mržnje. Ali, nije budala, zna šta ga pitam i, vidim, odlično razumije jezik kojim mu se obraćam. A kako nije na svom terenu, bez direka i toljage, razborito procjenjuje kako je, shodno situaciji, najbolje okrenuti se i otići
čovjeku, od snažnog poriva da ga zveknem u glavu i povalim na zemlju obuzdao sam se na jedvite jade.</p>
<p>Jesam li takvom reakcijom pomogao Tuzli? Nisam. Jesam li time odbranio čast moje supruge, kćerke, sestara? Ni to. Jesam li ga uvjerio, doduše nimalo uljudno i jezikom koji jedino razumije, kako ne može i ne smije urinirati po mom rodnom gradu? E, to jesam.</p>
<p>Matori perverznjak, shvativši da je rekao pogrešne riječi pogrešnom čovjeku, blijed i prestravljen, pokunjeno me je zamolio za oprost.</p>
<p>Ova ružna i mučna crtica zapravo je plastičan primjer iz kakve vizure, ponaprije etičke, ovakvi i slični likovi doživljavaju Tuzlu. I šamarčina Tuzlacima, pa i meni, koji su dopustili da u njihovom gradu bude sve, ili gotovo sve, i dopušteno i moguće, za razliku od konzervativno-hermetiziranih okolnih selendri u kojima je takvo šta nezamislivo.</p>
<p>A nezamislivo je stoga što u njihovim zabitima nije ni dopušteno ni moguće raspojasavati se i, recimo, a to je najblaži i najčešći oblik primitivizma, dovikivati opscenosti seoskim djevojkama, jer epilog takvih istupa krajnje je prozaičan: letva, željezna šipka, toljaga, direk, vrljika, nož, sjekira i druga drevna, provjereno efikasna seljačka odgojno-edukativna sredstva.</p>
<p>U Tuzli, pak, nema ni toljage ni vrljike, pa im se može. I zato su raspojasani, a u svojim sredinama čedni, smjerni, a ni pobožnost im nije mrska.</p>
<p>– Tebi je baš dobro ovdje – rekoh nedavno jednom od takvih.</p>
<p>– I više nego dobro! Sve golo, razuzdano, podatno! Milina!</p>
<p>– A, reci mi, je li tvoja kćerka podatna? Ili žena možda? Razuzda li se ona?</p>
<p>Muk. Suženih očnih kapaka, izobličenog lica, fiksira me pogledom punim bijesa i mržnje. Ali, nije budala, zna šta ga pitam i, vidim, odlično razumije jezik kojim mu se obraćam. A kako nije na svom terenu, bez direka i toljage, razborito procjenjuje kako je, shodno situaciji, najbolje okrenuti se i otići. I odlazi.</p>
<p>On ode, a mene spopade tegobna tjeskoba. I zapitanost ne postajem li, govoreći svakodnevno njihovim jezikom, jedan od njima sličnih ili, ne daj mi Bože, već to jesam. Šta mi je, zaboga, sve ovo trebalo? I šta sam postigao? Ništa, kao i uvijek.</p>
<p>Plivam uz struju, branim neodbranjivo, vidim i osjećam, ali nikako da prihvatim i pomirim se s datostima ovog vremena, njegovim mijenama, pravilima, zakonitostima. Ne mogu, ne želim, neću. Dakle, do mene je, pa kako mi bude.</p>
<p>A misli, lijepe, čiste misli, koje iz mene iznjedrava tiha, mirna, samotna, blagoslovljena noć, dan, gotovo uvijek, nemilosrdno razbuca kao staru, dotrajalu krpu. Pa, sve ispočetka.</p>
<p>“(…) Kad ljudi pronađu lijepu misao, trebali bi da je čuvaju pod staklom, da se ne isprlja”, veli Meša Selimović.</p>
<p>Tako je, Mehmede! I, pride, tako se čuva sve, ne samo misao.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
HAMAN HASljedeći članak
U raljama sveopće galame i sveznalačkih uvjerenja
