Ova vrsta beretke u našu zemlju došla je preko francuske vojske, pojašnjava etnolog Svetlana Bajić, i tako postala oličje bošnjačke nošnje. Obično je bila tamnoplave, odnosno teget boje. U tom periodu, u prvoj polovini 20. stoljeća, gubi se fes iz gradske nošnje, a francuzica ulazi u upotrebu

Bosnia, Sarajevo, Senior man reading Koran by grave in cemetery

Kada nam neko spomene beretku, mekanu, okruglu plosnatu kapu izrađenu uglavnom od vune u raznim bojama, većina nas pomisli na francusku damu poput Brigitte Bardot s dugom cigaretom u ruci i ovom kapom na glavi, revolucionara Che Guevaru, koji je postao prepoznatljiv po crnoj beretci sa zvijezdom, ili možda na umjetnike, poput Rembrandta van Rijna ili Pabla Picassa. Samo se rijetki sjete naših starih deda, uglavnom Bošnjaka, koji su beretku ili francuzicu, kako se ova kapa popularno zove na našim prostorima, usvojili kao dio svoje svakodnevne nošnje i učinili je dijelom bošnjačke, muslimanske tradicije. Čak je i jedna od najpoznatijih fotografija prvog predsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića upravo ona na kojoj nosi ovu kapu ukrašenu grbom s ljiljanima.

Bez sumnje, beretka je povezana s mnogim narodima, zemljama, zanimanjima i identitetima, a hit je i ove zime, kažu modni kritičari. To je kapa s moćnom i nevjerovatnom historijom. Međutim, nas je zanimalo kako je ova kapa preko modnih ikona, umjetnika, političara i revolucionara završila na glavama bosanskih muškaraca, postavši simbolom njihove treće životne dobi.

TO JE STVAR MODE

Etnolog Svetlana Bajić kaže da su kapu francuzicu usvojili Bošnjaci u periodu između svjetskih ratova.

“Ta je kapa bila tipična samo za Bošnjake, muškarce koji su je zadržali u upotrebi, prvenstveno u gradskoj nošnji, sve do današnjeg dana. Imate priliku vidjeti muškarce, obično starije, koji su i dan danas ostali vjerni toj kapi. To je postala odlika bošnjačke, muslimanske nošnje”, kaže Bajić i dodaje kako se ne treba zanemariti činjenica da su francuzicu nosili i kršćani u Bosni i Hercegovini, ali ne masovno jer su oni u urbanim sredinama u vrijeme kada postaje moderna francuzica počeli nositi šešir.

Ova vrsta beretke u našu zemlju došla je preko francuske vojske, pojašnjava Bajić, i tako postala oličje bošnjačke nošnje. Obično je bila tamnoplave, odnosno teget boje. U tom periodu, u prvoj polovini 20. stoljeća, gubi se fes iz gradske nošnje, a francuzica ulazi u upotrebu. Pošto mnogi i dalje ostaju vjerni fesu, jedan period uporedo se nose i fes i francuzica, napominje Bajić.

Iako rijetko, bilo je Bošnjaka koji su u tom periodu nosili šešir. Etnologinja Bajić pojašnjava da je nošenje određenih vrsta kapa stvar slobodnog izbora, kulture i mode koja se usvaja prema slobodnom nahođenju bez određenih naređenja. Za razliku od francuzice i šešira, fes koji se prethodno nosio bio je kao kapa karakterističan za sve narode u Bosni i Hercegovini, u selima i u gradovima.

“Samo su postojale određene boje za svaki narod. Tako su Bošnjaci nosili fesove crvene boje. Nosili su ih s dužom ili kraćom kićankom, što je bila stvar određene prevlasti, odnosno stvar statusa. Ko je imao više para, imao je kićanku od zeha ili zlatnog konca. Hrvati su nosili zagasitije boje, Srbi su nosili tamne fesove. Fes je kao moda došao iz grada Fesa (Maroko), zato je i dobio naziv fes. S Osmanlijama je stigao na naše prostore i ljudi su ga prihvatili. Tako je bilo i s francuzicom. Pojedini narodi ne vole da se sjećaju da je fes bila univerzalna kapa”, pojašnjava Bajić.

Prema njenim riječima, za razliku od zabrane nošenja feredže i zara, u Bosni i Hercegovini fes nikada nije zvanično zabranjen. To potvrđuje i činjenica da su čak i neki partizani nosili fesove. Dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu, počinje i utjecaj zapadne mode, tako i fesovi polahko izlaze iz upotrebe, a dolaze francuzice i šeširi.

“Ja mislim da su francuzice, kako naše dede zove tu kapu, veoma šik kape. Mnoge glumice su ih nosile. Greta Garbo bila je poznata po beretkama. Dosta je praktičnija od šešira i može se skinuti a da ne pokvari frizuru. Većina impresionista u Francuskoj bili su poznati po francuzici. Picasso je u nekom svom ranijom periodu nosio beretku sa šalom”, kaže Bajić.

U znamenitom Ljetopisu Mula Mustafe Bašeskije, koji obuhvata period od 1746. do 1804. godine, prvi bošnjački folklorist evidentirao je u tadašnjem Sarajevu upotrebu nekoliko vrsta kapa: astar (kapa od tankog materijala za postave), kalpak (vojnička kapa s obodom od krzna), više različitih vrsta turbana (fes omotan dugim platnom), pošu (janjičarska kapa slična turbanu), taća (mala kapa koja se nosi ispod saruka / turbana). Pritom, prema učestalosti pojavljivanja imena pojedinaca koji su nosili određene kape, danas možemo razaznavati i koje su to kape bile češće u upotrebi od nekih drugih, u čemu će zasigurno prednjačiti turban, bez obzira na to što se pojavljuje u svojim brojnim varijetetima.

Inače je ćulah najstarija kapa za koju se pamti da je nošena na području naše zemlje. U nekim krajevima ukrašavala se cik-cak linijama ili ornamentima, a preko ćulaha su se nosili razni omotači iz praktičnih i statusnih razloga. Očito je da su kroz historiju narodi u Bosni i Hercegovini i kroz nošenje kapa osjećali potrebu da iskažu svoju različitost ili pripadnost određenoj grupi. Tako su Bošnjaci nosili zelene, a kršćani crvene omotače na ćulahu. “Kad je fes ušao u upotrebu, omotavanja se nastavljaju, u zavisnosti od područja na kojima je njihovo nošenje bilo rasprostranjeno. U Bosni i Hercegovini bila je univerzalna nošnja, iako su postojale etnografske zone. Ali, kad se pojavio fes, ćulah je ostao vrsta potkape, a preko fesa su se omotavali šalovi. Ljudi koji su bili vjernici, Bošnjaci, efendije, imali su drugačije omotavanje i kvalitetnije šalove”, pojašnjava Bajić.

Dakle, čak i kad se odjeća modernizira, kulturna razlika ostaje sačuvana. Ljudi žele biti prepoznati. Tu se vjerovatno krije i jedan od odgovora na pitanje zašto su Bošnjaci dominantno prihvatili francuzice, a drugi narodi šešire i kačkete.

S tim u vezi postoje još neka mišljenja. Smatra se da su Bošnjaci prihvatili francuzice iz praktičnih razloga. Inače, kod muslimana se potreba za kapom ili nečim što pokriva glavu vuče još od sunneta (običaj Muhammeda, a.s.), a onda postaje tradicionalna. Nošenjem francuzica i stavljanjem kape na glavu prilikom ulaska u džamije karakteristično je i za muslimane u Bosni i Hercegovini. Kad se prilikom klanjanja treba spustiti čelo na zemlju, obodi kačketa i šešira postanu smetnja i spadaju s glave. Francuzica nema takav obod i bolje je priljubljena uz glavu, znači, bila je prihvatljiva jer nije imala ništa što bi smetalo pri obavljanju namaza. Tako da bosanski muslimani u francuzici nalaze idealnu zamjenu za fes. U nekim predajama stoji da su je čak nazvali interesantnim imenom: “inadija”. Ovo je ime izvedeno iz riječi “inat”, a predstavljala je tihi i mudri odgovor na “odlazak” fesa. S vremenom se usvaja kao tradicionalni odjevni predmet i prenosi se s djedova i na unuke.

FRANCUZICA IZAZIVA POŠTOVANJE

Historičarka Ramiza Smajić, viši stručni saradnik za stariju historiju u Institutu za istoriju u Sarajevu, kaže da su muslimani od početka 19. do dvadesetih godina 20. stoljeća nosili fesove. “Kad je ministar saobraćaja uveo kao dio uniforme za sve željezničare ‘kapu sa strehom’, reis Džemaludin Čaušević izdao je fetvu da muslimanima s vjerskog stanovišta nije zabranjeno nositi takve kape. Dio uleme se, međutim, nije slagao s tim. Izvanredan profesor inače, veliki poznavalac arapskog jezika, Sejfullah ef. Proho napisao je čak brošuru o tome kako su takve kape haram, pa i inovjerstvo. Ulema je počela polemizirati o tome, a rasprava za i protiv se uglavnom vodila kroz novine Pravda i Iršad (posebno 1923. i 1924. godine)”, kaže Smajić.

Prema njenim riječima, prije Drugog svjetskog rata ulema je počela nositi francuzice, a bili su još prisutni i fesovi, iako uz alafranca odijelo. “Francuzice / beretke među običnim svijetom nosili su samo oni koji nisu htjeli fes, a nisu se usuđivali šešir staviti. S vremenom su francuzice preuzete masovno sedamdesetih i osamdesetih godina, posebno među muslimanima, dok beretke s kačketom nisu bile rado viđene, osim u dijelovima Bosne s više nemuslimana”, pojašnjava Smajić.

Šezdesetogodišnji mr. Sulejman ef. Čeliković, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Kaknju, francuzicu nosi još od rane mladosti. Pojašnjava da je ta kapa već postala dio običaja i naše tradicije.

“Prvo smo nosili fesove, pa su se u jednom periodu počele nositi francuske kape, i to je postala tradicija u sredinama gdje je više Bošnjaka”, kaže Čeliković. Zbog prakse poslanika Muhammeda, ističe da je nošenje kape pohvalno kod muslimana jer je i Poslanik nosio saruk.

“K'o mladić sam hodao bez kape. Kad sam se zaposlio i kada bih krenuo u Sarajevo u farmericama i začešljan, niko me nije pozdravljao, a kad bih krenuo na dženazu, stavljao bih francuzicu i oblačio bih odijelo. Tada me je omladina kroz mahalu pozdravljala i nazivali su mi selam. Tako da sam od dvadesete godine odlučio stalno nositi kapu”, kroz smijeh kaže efendija Čeliković, dodavši da francuzice danas većinom nose starije i srednje generacije, i to u mjestima gdje je snažnije prisustvo tradicije.

RAZNE BOJE BERETKI

Beretka je mekana, okrugla, vunena kapa ravnog vrha koja je najčešće tkana ili ručno pletena, a u današnje vrijeme i od akrilnih vlakana. Ona je tradicionalna kapa baskijskih pastira koja se prvi put počinje masovno proizvoditi u 19. stoljeću. Na francuskom se zove berét, na engleskom beret, na njemačkom, pak, baskenmütze.

Arheolozi govore da se kapa slična modernoj beretci nosila još u bronzano doba na području od Sjeverne Evrope pa sve do juga, do antičke Krete i Italije. Navodno su sličan tip kape nosili još i stari Etruščani. Međutim, najpoznatije su po tome što su ih u moderno doba nosili pripadnici plemstva i umjetnici širom Evrope.

Baskijska beretka koristila se za zaštitu od hladnih, planinskih vjetrova, a nosili su ju baskijski pastiri na Pirinejima. Boja beretki varirala je od baskijske regije.

Komercijalna proizvodnja baskijske beretke započela je u 17. stoljeću u gradu Oloron-Sainte-Marie, u južnoj Francuskoj. Proizvodnja se industrijalizirala u 19. stoljeću, a prva fabrika “Beatex-Laulhere” dokumentira početnu proizvodnju beretke davne 1810. godine

Do 1920. godine beretka je bila asocijacija na francusku radničku klasu, a do sredine 20. stoljeća više od dvadeset francuskih fabrika proizvodilo je milione beretki. Danas su u Francuskoj ostale samo dvije fabrike beretki (svjetski poznata porodica Hoquy), a ista je situacija i u Španiji.

U zapadnom svijetu mode muškarci i žene nosili su beretke kao sportsku odjeću sve do 1920. godine, a poslije kao modni pečat. Vojne beretke koristile su tzv. alpske trupe u Prvom svjetskom ratu, a postale su popularne kada su postale simbol elitnih jedinica generala Montgomeryja u Drugom svjetskom ratu.

U Španiji su beretke postale tradicionalni gospodski šešir, i to u sjevernom dijelu zemlje. Dok u Baskiji beretke služe kao trofej u sportskim ili poetskim takmičenjima. Baskijska riječ za riječ šampion je taxpeldun, koja u doslovnom prijevodu znači “onaj s beretkom”.

Crna beretka u anglosaksonskom svijetu smatrala se nacionalnom francuskom kapom. Ona se danas više ne nosi u tako velikom broju, osim još u jugoistočnom dijelu Francuske, odakle i potječe. U Škotskoj postoji nekoliko varijanti beretki čije vrpce i perje definiraju kojem klanu i rangu pripada onaj koji kapu nosi.

Bez obzira na to, ova se kapa danas nosi svugdje u svijetu. Iako povezana s umjetnicima, režiserima, pjesnicima i boemima, vojnicima i revolucionarima, ova će kapa ostati vječiti simbol mode.