Na sebi sam imao novu plavu trenerku “Adidas”, a stari mi je kupio i kacigu, zlu ne trebalo. Bilo je malo čudno što sam od sve djece jedino ja imao kacigu, ali ispostavio se to kao pametan potez, jer već prvi dan, kada smo učili vožnju “plugom”, proletio sam u šumu i spucao u prvo drvo
, koji broj veću jaknu i pantalone, nekakve rukavice i štapove. Sve sam to, nakon što smo stigli na Jahorinu, teglio uz stepenice prema domu “Partizan”. Smjestili su nas u velike sobe s puno kreveta. Mene je zapao onaj na spratu. Znao sam samo dvoje-troje djece iz moje škole, ali stjecala su se nova prijateljstva.</p>
<p>Sutradan smo stajali u redu za žičaru. Bilo me je strah. Do tada smo išli samo na ski-lift koji je bio jednostavniji. Uhvatiš se za štanglu i piči. Ovdje je trebalo sjesti u stolicu. Tu je bio neki dežurni koji je svima pomagao da sjednu. Došao je i na mene red. Usrao sam se k'o grlica. Dežurni me nekako uvalio u sjedište i HOP, sav prestravljen, našao sam se u zraku. Okrenuo sam se oko sebe, nije više bilo povratka. Kako je visina rasla, sve me više hvatao strah i sve sam čvršće stezao metalnu štanglu. A onda je došao prvi stub. Veliki masni metalni točkovi klaparali su dok se sve treslo. Zatim je strah nestao. Posmatrao sam suncem okupanu planinu i raju kako se spušta. Izvadio sam iz džepa smrznut sendvič i počeo žvakati. Sve je bilo magično dok nije na red došao silazak. Na kraju žice stajao je drugi dežurni koji nam je pomagao da siđemo. Većina nas je popadala na ledom okovanom pristaništu.</p>
<p>Svaki dan je donosio nove izazove, skijao sam sve bolje, preko hangova sam već prelazio s više hrabrosti, sve sam manje padao. Obilazili smo sve žice, a uvečer smo se nakon klope skupljali u glavnoj prostoriji u kojoj se puštala <em>Abba</em> i plesalo. Ponekad bi pustili i neki sentiš pa su se parovi brzo sastavljali. Ja sam, kao i obično, sve posmatrao sa strane.</p>
<p>Sutradan je počeo padati snijeg. Na brile smo stavili žute filtere – to, k'o biva, pomaže. Vidljivost se smanjila, magle je bilo sve više i više. Jedva sam razazanavao ko je bio ispred mene. Svakih malo zastajkivali smo i provjeravali jesmo li svi na broju. Padao je sve gušći snijeg, skoro se ništa nije moglo vidjeti. Učitelj je rekao da idemo na još jednu turu i onda nazad u dom.</p>
<p>Sjeo sam u korpu, a žičara me podigla u visine. Borio sam se sa snijegom koji je pojačavao. Oko mene je sve bilo bijelo, vidljivost je bila nikakva. Čulo se samo klaparanje točkova. A onda smo odjednom stali. Korpa se momački zanjihala. Čuo sam udaljene vriske uplašene djece. Žičara se više nije tresla, sve se smirilo. Šta sad?</p>
<p>Ko zna koliko dugo je to trajalo. Počeo me hvatati strah. Šta ako ostanem ovdje zaposve? Šta ako se smrznem i više nikada ne vidim mamu i tatu? Počeo sam plakati, ali me nije imao ko čuti. Na dnu brila suze su natapale spužvu. Vikao sam: “Mama, tata”, ali me oni nisu mogli čuti. Snijeg nije posustajao. Činilo se kao da pahuljice stoje na mjestu a da se ja krećem prema nebu. Nakon nekoliko sati, popravka je okončana, žičara se pokrenula.</p>
<p>Ubrzo smo svi sjedili u domu i pili topli čaj, ali strah nikako nije odlazio. Trauma se usadila duboko pod kožu. Sutradan smo zamolili učitelja da nas vodi na ski-lift.</p>
<p>Neku noć probudila me zima. Nakon večere strovalio sam se na kauč i zaspao zaboravivši ugasiti klimu. Tresao sam se od hladnoće. Uhvatio me neki čudan osjećaj, slike se krenuše smjenjivati pred očima. Sva životna smrzavanja izredala su se. Na kraju ostade samo ovo s prvom školom skijanja na Jahorini, žičarom koja je stala, beskrajnom bjelinom i strahom.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
