Dok ulazimo u Vogošću, otvaram torbu: moje knjige namijenjene njoj, naše zajedničke fotografije i šta sve ne, sve je tu, ništa od toga nisam joj dao. Zaboravio sam, a i ona
, sjetih se i Mašića, komandira čete: arogantnog, osornog, odvratne face i istog takvog ponašanja. Često sam se verbalno sukobljavao s njim, a snažan poriv da ga spucam u odvratnu njušku obuzdavao sam nebrojeno puta. Šumokradica je, vele, bio prije rata, sjekao i državne i privatne šume, bio hapšen, osuđivan, premlaćivan, pa došao rat, pa to pogano kokošarsko seljanče došlo na svoje, da…</p>
<p>“Idemo, ljudi! Gotova je pauza”, podviknu kondukter i malo potom krenusmo krivudavom cestom ka Sarajevu. U dvanaest ću čekati Vesnu ispred Katedrale, ili ona mene, ko zna; dugo se nismo vidjeli, predugo, cijela je vječnost prošla od našeg zadnjeg susreta… u Tuzli, valjda, da, da, Tuzli. Noć uoči njenog odlaska u London poklonila mi je moj portret, akvarel je bio, ustvari, preslikala je jednu moju morsku fotografiju, jako joj se dopala, ne znam zbog čega, sjedim ispod nekog hladnjaka, krupni, plavi grozdovi vise mi nad glavom i čitam <em>Slobodnu Dalmaciju</em>. Eto, takav je bio taj moj portret, izgubio sam ga odavno, vjerovatno kad smo se selili, a svako malo smo se selili. Nejse. A čuli smo se nedavno, nakon višegodišnje obostrane šutnje. I složili se kako bi bilo lijepo da se vidimo i ispričamo. Često, reče mi tokom razgovora, poslom dolazi u Sarajevo, pa taj susret ugovorismo za danas.</p>
<p>Stojim ispred Katedrale, koji je minut do dvanaest, Vesna izlazi iz Štrosmajerove, smije se i, koliko vidim, godine je nisu mnogo promijenile: ista vitka, graciozna linija, ista tamnosmeđa kosa, iste krasne, krupne smeđe oči, isti dobro mi poznati osmijeh. Divna žena. U dvojbi sam da li da je zagrlim ili samo pružim ruku, ona širi ruke, nema takvih dilema, i sva ozarena progovara: “Bože, je li ovo zaista moguće?”</p>
<p>“Ama jesi li to ti, čovječe”, reče u istom trenu neko tik iza mojih leđa, a sve me teškom rukom klepa po ramenu. Okrenem se i iza leđa mi stoji nepoznat čovjek: onizak, prosijed, pogane lopovske čehre. Ko je, šta je, pojma nemam, a on i dalje: “Zar me se ne sjećaš?! U ratu smo bili zajedno! A, ovo ti je žena?! Izvini, baš sam nekulturan! Dobar dan, gospođo! Mašić, drago mi je”, prilazi Vesni i drmusa joj ruku. Ona se kiselkasto smješka, kurtoazno se predstavlja, a meni, bezbeli, sve puče pred očima: huja mi buknu negdje iz potiljka.</p>
<p>“Idemo”, rekoh Vesni, a Mašić ostade ili ode, ne znam, nisam se okrenuo. Šutimo, koračamo Ferhadijom, izljepota se dan, pa sve blista naokolo od snažne zlatne svjetlosti, ali džabe ti sve – osjećam se loše. Boli me ona progutana huja, a vidi to i Vesna. Potom sjedimo u nekom kafiću. Mučna šutnja. Svjesni smo da je susret upropašten i da od ugodnog razgovora neće biti ništa. Vesna me netremice gleda, osmjehuje se i, na koncu, gotovo kroz grohotan smijeh reče: “Ovo se samo nama može desiti.” Klimam glavom, znam da je tako i, premda se progutana huja ušančila u stomaku i jako me boli, od muke se i ja nasmijah.</p>
<p>Dva sata kasnije, već sam u autobusu. Dok ulazimo u Vogošću, otvaram torbu: moje knjige namijenjene njoj, naše zajedničke fotografije i šta sve ne, sve je tu, ništa od toga nisam joj dao. Zaboravio sam, a i ona. Izvlačim iz torbe onu morsku fotografiju snimljenu u Dubrovniku. Gledam u fotografiju, spokoj i sreća izbijaju iz nje, i shvatih zašto je Vesna, između toliko drugih, izabrala baš nju moj portret da naslika. Tuga me preplavi, od potiljka do nožnih palaca prosu se kroz mene. Ne znam kako umne glave nazivaju takvo osjećanje, ali kad fotografija pred moji očima zamagli i razli se u nejasne konture, meni bi sve kristalno jasno.</p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
O životu, Mundijalu i klimatskim promjenamaSljedeći članak
PATULJAK BALTASARA CARLOSA
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo