Tu su i očeva pisma. Pita me šta da radi s mojim stvarima koje su ostale u Sarajevu, sa starim oštećenim skulpturama i kako ih popraviti. Tu je i izvještaj o njegovoj operaciji. Poslao je gomilu slika iz njegove mladosti, iz FIS-a, s rukometnih i košarkaških utakmica, duela Prve i Druge gimnazije, ribolova na Ramskom jezeru, linkove za gomilu videomaterijala snimljenog za vrijeme rata u Fočanskoj ulici
.</p>
<p>Izletješe i fotografije nekog ljetovanja na Lopudu, s plaža prepunih ljudi, uflekanih lokalaca kako se smiju i puše ispred granapa, turista koji se guraju s ogromnim koferima da konačno siđu sa starog zahrđalog broda, sladoleda koji je nekom ispao iz ruke, mačaka dok na molu jedu ribu koju su upecala djeca, barki što se ljuljaju i konopaca obraslih algama i morskim travama, zalazaka sunca od kojih staje dah.</p>
<p>Pojaviše se i romantične pjesme koje sam pisao kao tinejdžer, što me bacilo u kombinaciju smijeha i sramote; pokušavao sam tada napisati pjesmu o nekoj vezi s djevojkom iako do tada nisam imao bilo kakvu vezu. Ukaza se i moja prijava za Rijksakademie u Amsterdamu, napisana nespretno na lošem engleskom. Tada su moji radovi ipak govorili za sebe pa mi se na kraju posrećilo da provedem nekoliko godina u gradu koji mi je otvorio oči i u kojem sam shvatio da povratka na staro nema.</p>
<p>Tu je i molba za dobijanje vize za Veliku Britaniju, za moju prvu posjetu Londonu, centru svijeta za nas koji vjerujemo u teorije konspiracije i konspiracijsku praksu. A onda, iz tog putovanja, tu je <em>Portobello Market</em>, <em>Hammersmith</em>, <em>Docklands</em>, fotografije ničega – raskrsnica i pataka u nekom kanalu, oblaka, predgrađa, galerija i autobusa.</p>
<p>Tu su i očeva pisma. Pita me šta da radi s mojim stvarima koje su ostale u Sarajevu, sa starim oštećenim skulpturama i kako ih popraviti. Tu je i izvještaj o njegovoj operaciji. Poslao je gomilu slika iz njegove mladosti, iz FIS-a, s rukometnih i košarkaških utakmica, duela Prve i Druge gimnazije, ribolova na Ramskom jezeru, linkove za gomilu videomaterijala snimljenog za vrijeme rata u Fočanskoj ulici.</p>
<p>Nabasao sam i na neke fotografije svojih radova na koje sam totalno zaboravio, kao da nikada nisu postojali, koji su završili u smeću iza akademije u Sarajevu.</p>
<p>Najobičnija potraga za nekim dokumentom pretvorila se u putovanje kroz vrijeme, kroz emocije, sreću, tugu, sve ono što se nalazi u svima nama. U svojoj glavi imam milion slika koje nikad neće izaći napolje, ti su fajlovi zauvijek zaključani i nestat će kada ja odem. Mogu ih prenositi samo riječima, u konverzacijama s prijateljima koji su bili na istom mjestu u isto vrijeme, vidjeli istu stvar i doživjeli isto. Neizbježna sjeta na kraju je uvijek tu kada se čovjek bilo čega prisjeća.</p>
<p>Svakodnevno pravim stotine i stotine fotografija telefonom. Nekada ih je trebalo razvijati, mučiti se po laboratorijama, čekati da se sve to završi i onda skupo platiti bez ikakvih garancija da će od filma bilo šta ispasti. Toliko toga što sam nekad zapisao po svojim tekama i dnevnicima nestalo je jer sam bio lijen i nepažljiv, stvari se izgube i više nikad ne nađu. Ruku na srce, izgubio sam i nekoliko hard drajvova, koji se nisu mogli popraviti ili nisam imao para da ih tada popravim, s neprocjenjivim fotografijama kojih se još sjećam.</p>
<p>Posmatram stvari oko sebe koje sam nagomilao po policama i zidovima, koje će završiti ko zna gdje, niko nikad neće imati pojma ko je to i kada kupio i šta mu je to značilo. Snažna je želja da nešto ostavimo iza sebe, kao dokaz da smo postojali na ovoj planeti. Zavidim ljudima kojima ništa ne znači šta će biti s njihovim stvarima nakon što ih više ne bude.</p>
<p>Izgubio sam se u vremenu i prostoru. U haosu svega i svačega. I ekran u koji sam gledao umorio se i počeo me preklinjati da stanem. Kauč je krenuo da me vabi k sebi i da mi govori da se ostavim ćoravog posla, da se izvalim kao čovjek. Iscrpljen i umoran, digao sam ruke od svega i stropoštao se kao klada.</p>
<p>Dokument koji sam tražio bio je na desktopu, sve vrijeme gledao sam u njega.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Kako je Klej “nokautirao” četiri četnička tenkaSljedeći članak
SVE, VALJDA, DOĐE NA SVOJE, PRIJE ILI POSLIJE
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo