Odakle je samo donio kalem i kako je to nakalemio?! Čudo jedno. Jedno stablo, a na njemu čitav voćnjak. Bilo je mnogo takvih stabala iza kuće. Sve mu je polazilo za rukom. Taj ludi kalemar
. To zna biti sjajno. Ovisno o daru prevodioca, naravno. Međutim, zna biti i rogobatno. Smiješno. Groteskno.</p>
<p>I danas pamtim jedno izdanje stripa o Tarzanu. Ne znam šta je pisalo u originalu, ko je bio prevodilac, niti izdavač. Uostalom, to više nije ni važno.</p>
<p>– Ispravit ćemo krivu Drinu – kaže Tarzan u svom stripovskom “oblaku” – još samo da ulovimo zle trgovce slonovskim kljovama i mirna Bosna.</p>
<p>– Valja nam uloviti i one druge. Pretvaraju se da su pošteni, ali… vrana vrani oči ne kopa – savjetuje ga crni prijatelj koji je nacrtan kao vrač.</p>
<p>– U pravu si – odgovara mu Tarzan. Sve je to isti soj.</p>
<p>– A ako nam pobjegnu?</p>
<p>– Kad na vrbi rodi grožđe!</p>
<p>I danas se toga često sjetim. Oblak u mojoj svijesti i dalje treperi.</p>
<p>Imao sam prijatelja koji je kupio malo zemlje u to vrijeme izvan grada i zasadio na svojoj zemljici voćnjak. To je bilo nešto što je oduvijek želio. Donio je razne mladice i usadio ih onako kako je mislio da treba. Uz svaku mladicu išao je i kolac, kao što je red. Kad je došlo vrijeme da mladice olistaju i pokažu svoj život na tom njegovom komadu zemlje, dogodila se nevjerovatna stvar. Moj prijatelj nije mogao doći sebi. Sve su se mladice osušile, a svi su mu kolčevi procvjetali. Ne vjerujem da je takav voćnjak ikad igdje zabilježen. Bilo je to poprilično davno, ali uvijek se nasmijem kad se toga sjetim. Nema ga više, ali njegovi štapovi i dalje cvjetaju. To me podsjetilo na kalemarstvo. Nekad su kalemari zaista bili čudotvorci.</p>
<p> </p>
<p>Ko zna kako je nastala uzrečica koju svi znamo. Nekad je neko pokušavao. Iz neke stare priče nam je to možda poznato. Pokušajmo je se sjetiti:</p>
<p>Bijaše u jednom selu neobičan kalemar. Čudo od majstora. Dođeš kod stabla pred njegovom kućom, a na stablu se njišu jabuke, šarenike i zelenike, kruške, čak i pokoja dunja. Pažljiviji promatrač mogao je vidjeti na jednoj grani u krošnji i neko voće kojeg kod nas nije bilo. Odakle je samo donio kalem i kako je to nakalemio?! Čudo jedno. Jedno stablo, a na njemu čitav voćnjak. Bilo je mnogo takvih stabala iza kuće. Sve mu je polazilo za rukom. Taj ludi kalemar.</p>
<p>Kalemko.</p>
<p>To mu, naravno, nije bilo ime, ali je nakon nekog vremena postalo. Imena zapisanog u knjizi rođenja više se niko nije sjećao. Šta je taj Kalemko činio? Kalemio. Stalno nešto kalemio. Toliko i tako da to niko nije mogao razumjeti. Kod kuće i pokraj rijeke. Jedanput je polomio grane vrbe jer su mu nešto smetale i zabio ih u vlažnu zemlju. Poslije nekog vremena, tu su se pojavile nove, mlade vrbe. Nikad nije prestao o tom razmišljati. Kako je to čudno stablo. I kako se samo snalazi u ovom svijetu. Najednom se na Kalemku počeše uočavati promjene. Stalno je bio zamišljen i dobrano se zapustio.</p>
<p>– Brada ti kao žalosna vrba – reče mu susjed u prolazu, nekako žalosno.</p>
<p>– Nije tvoja žalost da bi o tom mislio – odgovori mu Kalemko, skoro pakosno.</p>
<p>Sve što je znao od svoje vještine kao da je zaboravio. A onda su svi primijetili da Kalemko uporno kalemi vrbe. Nekoliko njih. Šta je zapravo mislio, samo je on znao. I razgovori s mještanima postali su jednolično slični.</p>
<p>– Prima li se?</p>
<p>– Prima!</p>
<p>Međutim, poznati plodovi vrbe nikad se nisu preobrazili u nešto drugo. Pokušao je i sa žalosnom vrbom, ali uzalud. Tako su prolazili dani. Godine. Onda je, jednog dana, dotrčao dječak s rijeke sav usplahiren. Govorio je nešto svojima, a oni su odmahivali rukama.</p>
<p>– Vrba je otežala od plodova – govorio je.</p>
<p>– Kakvih plodova? Jesi li ti sav?!</p>
<p>– Ne znam. Meni liče na grožđe.</p>
<p>I svi su pošli na rijeku. U ranom jutarnjem suncu vidjelo se zaista da je najveća vrba otežala od plodova. Malih. Plavih. Dječakov otac priđe vrbi i uze jedno zrno Kalemkova grožđa. Ono mu se smrvi u ruci. Prošlo je neko vrijeme dok je shvatio.</p>
<p>Grožđe je bilo načinjeno od plave gline iz njihove rijeke. Koliko je samo Kalemko truda uložio dok je svu vrbu okitio glinenim grožđem.</p>
<p>– Neka se osuši – ko zna zašto reče otac.</p>
<p>– To će biti budalasta uspomena – dobaci neko.</p>
<p>– Neka – odlučan je bio otac – budalasta ili ne, uspomena je uspomena.</p>
<p>A Kalemka otad više nikad niko nije vidio. Od njegovih sumještana tako je u svijet krenula ta čuvena rečenica “kad na vrbi rodi grožđe”…</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Otto i devet životaSljedeći članak
DNEVNA DOZA IMBECILNIH BEZVEZARIJA
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo