“Ženske nevladine organizacije nesumnjivo su utjecale na to da se više govori o nasilju. Međutim, i danas je izazov govoriti u javnosti o ovoj temi jer i dalje, nažalost, postoje ljudi koji ne prihvataju da se nasilje uopće može desiti ili ga, pak, toleriraju. Pokrenuti su mnogi projekti da bi se u javnosti više govorilo o posljedicama nasilja. 'Medica' Zenica to radi kontinuirano, shodno vlastitim kapacitetima, ali i u saradnji s medijima koji imaju izuzetno važnu ulogu u podizanju svijesti javnosti”

Razgovarala: Amina ŠEĆEROVIĆ KASLI

Sabiha Husić, direktorica organizacije “Medica” Zenica, govori za Stav.

STAV: “Medica” Zenica postoji još od 1993. godine. Osnovana je prvenstveno zbog rada sa ženama i djecom žrtvama rata, ali danas vaš rad obuhvata i nasilje nad ženama u mirnodopskim uvjetima. Koje su to usluge koje pružate kao organizacija?

HUSIĆ: “Medica” Zenica prva je profesionalna ženska nevladina organizacija osnovana u Bosni i Hercegovini s ciljem da pruži pomoć i podršku ženama i djevojčicama koje su preživjele ratno seksualno nasilje, odnosno silovanje, i druge oblike seksualnog nasilja. U isto vrijeme započela je rad na ohrabrivanju tih žena da progovore i snažnije zastupaju svoje potrebe, kao i da rade na senzibiliziranju javnosti kako bi prihvatili preživjele i shodno mogućnostima im pomogli. U to je vrijeme bilo posebno važno pokazati solidarnost prema preživjelima. Shodno potrebama, “Medica” Zenica razvijala je servise kako bi bili dostupni preživjelima i kako bi odgovorili njihovim potrebama. Od 1993. godine do danas “Medica” Zenica pruža usluge servise preživjelima ratne traume, ali i žrtvama nasilja u porodici i zajednici.

“Medica” Zenica u Sigurnoj kući daje individualiziranu podršku ženama i djeci koji su preživjeli ratne traume, kao i žrtvama nasilja u porodici i zajednici. Ovo je ujedno i prva sigurna kuća osnovana u Bosni i Hercegovini koja je odgovarala na potrebe preživjelih ratnih trauma, a poslije rata sve veći broj žrtava nasilja u porodici dobile su sveobuhvatnu podršku, sigurno mjesto i prihvatanje s punim poštovanjem, zadovoljavanjem osnovnih logističkih potreba (hranu, odjeću, higijenu), psihosocijalnu podršku kroz individualno savjetovanje, individualne i grupne terapijske sesije, mogućnost uključivanja u okupacionu / radnu terapiju, pravno savjetovanje i ekonomsko osnaživanje nakon izlaska iz Sigurne kuće. Za svaku osobu urađen je individualni plan kako bi boravak bio što djelotvorniji u Sigurnoj kući. Također se prate potrebe djece u Sigurnoj kući i, shodno tome, prilagođava se podrška. “Medica” Zenica radi na uspostavljanju dobrog partnerstva s nadležnim institucijama i nevladinim organizacijama, a u posljednje vrijeme i s realnim sektorom kako bi svi raspoloživi resursi bilo dostupniji ženama i djeci koji su preživjeli nasilje, a posebno poslije izlaska iz Sigurne kuće. I to tako da se za njih omogući kvalitetniji život i prevenira ponavljanje nasilja.

Dječiji dnevni centar namijenjen je djeci smještenoj u Sigurnoj kući, djeci iz socijalnih kategorija, kao i djeci koja žive i rade na ulici. Psihološko savjetovalište dostupno je ženama, djeci i muškarcima. Ovo je servis koji omogućava da se i muškarci uključe u savjetovanje i individualnu terapiju, a posebno da uzmu aktivnu ulogu u sistemskoj porodičnoj terapiji. Tu je i pravno savjetovalište za žene, ali pravno savjetovanje i podršku mogu dobiti i muškarci koji su preživjeli ratno seksualno nasilje, kao i nasilje u porodici. Učesnice i učesnici mogu pohađati obuke za krojenje, šivanje, tapaciranje, printanje na ekomašini, kao i frizerstvo i manikuru. U 2017. godini otvoren je “Medicin” Osnaženi čudotvorni kutak, gdje građani mogu vidjeti rukotvorine žena, uvjeriti se u kvalitet i kreativnost, a uzimanjem jednog ili više predmeta u Osnaženom čudotvornom kutku u Zenici mogu donirati sredstva koja omogućavaju nastavak ekonomskog osnaživanja žena i mladih iz marginaliziranih grupa.

Posredstvom jedinstvene telefonske linije 080 02 23 34, namijenjene za preživjele od ratnog seksualnog nasilja i njihove članove porodice, omogućava se savjetovanje, kao i dogovor o daljnjim tretmanima, kako u okviru servisa “Medice” Zenica, tako i povezivanjem s drugim institucijama i nevladinim organizacijama. Telefon je besplatan i dostupan 24 sata na teritoriji cijele države. Postoji i SOS telefon 1265 za žrtve nasilja u porodici za Zeničko-dobojski kanton. “Medica” Zenica, pored pružanja usluga u svojim prostorijama, kontinuirano radi na terenu kako bi pomogla ženama i djevojkama iz ranjivih grupa i kako bi osnažila žene za aktivniju ulogu u privatnom i javnom životu radeći skupa s njima na razbijanju stereotipa o ženama. “Medica” Zenica je razvila i neformalne mreže u ZDK-u. Čine ih žene iz više od 25 sela koje su aktivne i koje su postale prepoznatljive u svojim zajednicama. Kontinuirano organiziramo i vodimo edukacije uz predstavnike iz nadležnih ministarstava, institucija i nevladinih organizacija s ciljem uspostavljanja međusobne saradnje, uvezivanja resursa i razvijanja osjetljivog pristupa prema osjetljivim grupama, posebno prema ženama i djeci, i općenito preživjelim bilo kojeg oblika nasilja.

STAV: Koliko je do sada zbrinutih u Sigurnoj kući i koliko vam se često javljaju žene tražeći pomoć?

HUSIĆ: “Medica” Zenica radi već 25 godina. Pružila je više od 450.000 različitih usluga u Bosni i Hercegovini. U Sigurnoj kući podržala je i pomogla više od 2.000 žena i djece. Žene se javljaju u različite “Medicine” servise koje sam navela i koji im stoje na usluzi. Neke žene traže podršku, ali ne trebaju eksplicitno Sigurnu kuću. Rekla bih da danas u Sigurnu kuću dolaze žene i djeca nakon preživljenog nasilja u porodici i zajednici dok su u akutnom stanju. Prijem se odvija posredstvom uspostavljenih referalnih mehanizama ili saradnjom i na osnovu Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH. Tako da žrtve nasilja u porodici i zajednici mogu biti zbrinute upućivanjem od nadležnog centra za socijalni rad i od policije. Međutim, žene preživjele ratno seksualno nasilje mogu direktno biti primljene u Sigurnu kuću.

STAV: Govori li se u našoj javnosti dovoljno o nasilju nad ženama, odnosno jesmo li dovoljno informirani? Koji su to temeljni problemi koje susrećete na terenu?

HUSIĆ: Dobro je da su ženske nevladine organizacije utjecale da se više govori o nasilju. Međutim, i danas je izazov govoriti u javnosti o ovoj temi jer i dalje, nažalost, postoje ljudi koji ne prihvataju da se nasilje uopće može desiti ili ga, pak, toleriraju. Pokrenuti su mnogi projekti da bi se u javnosti više govorilo o posljedicama nasilja. “Medica” Zenica to radi kontinuirano shodno vlastitim kapacitetima, ali i u saradnji s medijima koji imaju izuzetno važnu ulogu u podizanju svijesti javnosti. Nekada se smatralo da je nasilje tema kojom se bave samo žene, međutim, upravo zahvaljujući “Medicinom” radu, ali i radu drugih profesionalnih organizacija i muškarci su se počeli uključivati u rješavanje ovih problema.

U 2017. godini naglasila bih važan doprinos muškaraca koji su odlučili dati doprinos u podizanju svijesti o prevenciji nasilja nad ženama vlastitim porukama, kao što su “Nasilje se ne može tolerisati”, “Nema opravdanja za nasilje, to rade samo slabići”. Ove poruke mogu se vidjeti i čuti na stranici na Facebooku “Medice” Zenica, što je zaista pozitivna novina u prevenciji. Imamo i obilježavanje šesnaest dana aktivizma borbe protiv nasilja nad ženama, od 25. novembra do 10. decembra, kada se veći broj NVO-a, aktivistica, žena i muškaraca iz društvenog i političkog života uključuju u kampanje. To je dobro, ali na tom polju treba još dosta raditi. Neophodan je kontinuitet tokom cijele godine.

STAV: U više općina održali ste “Program psihosocijalnog i ekonomskog osnaživanja žena u ruralnim sredinama”. Šta je taj program sadržavao i kakvi su bili njegovi rezultati?

HUSIĆ: “Medica” Zenica razvila je u okviru programa koji prati potrebe korisnika i zajednice program ekonomskog i psihosocijalnog osnaživanja žena, mladih i marginaliziranih, a koji realiziramo punih dvadeset godina u edukativnom centru “Medice” Zenica, a na osnovu prilagođene metodologije i deset godina u 25 ruralnih sredina Zeničko-dobojskog kantona. Cilj programa jeste da se žene ekonomski i psihološki osnaže, posebno žene iz ruralnih sredina. Da nauče neke nove vještine i znanja iz oblasti krojenja, šivanja, tapaciranja, rada na eko-tekstilnoj mašini, frizerstvu i manikuri, ali u isto vrijeme da prepoznaju svoje vlastite snage, osobine i vrijednosti koje su preduvjet za ekonomsko osnaživanje.

Jaka žena, psihološki i ekonomski osnažena, može doprinijeti zdravijem životu, kako za sebe, tako i za svoju porodicu, ali i zajednicu. To je, također, oblik prevencije nasilja, da se ne bavimo samo posljedicama već preveniramo uzroke koji mogu dovesti do nasilja. “Medica” Zenica educirala je i osnažila ukupno 1.522 osobe, dakle žene i djevojke, kao i jedan manji broj muškaraca, mladih iz ranjivih i marginaliziranih grupa. Svršenice ekonomskog i psihosocijalnog osnaživanja svake godine “Medica” Zenica podrži s odgovarajućom opremom, a ove je godine to bilo u vrijednosti od 17.136 KM – za nastavak aktivnosti ekonomskog osnaživanja za žene iz Babine Grede kod Zenice i okolnih sela općine Vareša. Osnažili smo i podržali i četiri najbolje procijenjena projekta – od ideje do tehničkog pisanja i izgleda – za žene iz sela Smajići – neformalna grupa žena Grad Zenica; Balačići – neformalna grupa žena, općina Žepče; Udruženje žena Kovači, općina Zavidovići; Udruženje žena “Krivaja Iskra”, općina Zavidovići, u vrijednost od 2.000 maraka po projektu. Očito je da “Medica” Zenica ide u susret ženama i njihovim potrebama i to je ta vrijednost ekonomskog i psihosocijalnog osnaživanja žena u ruralnim sredinama.

STAV: Nedavno ste učestvovali na konferenciji u Njemačkoj koju je organizirao UETD na temu “Žena i rat”. Tu ste predstavili i neke podatke o ženama koje su tokom agresije na BiH bile žrtve silovanja. Koliko su danas, nakon više od 20 godina, snažne traume iz proteklog rata?

HUSIĆ: Konferencija koju je organizirao UETD bila je izuzetno zanimljiva jer je upravo tretirala pitanja žene i rata. Većina učesnica i učesnika ukazali su na stradanje žena u ratovima od kojih neki i danas traju. Imala sam priliku predstaviti rad “Medice” Zenica i ukazati na stradanja žena i djevojčica tokom rata, s posebnim fokusom na ratno seksualno nasilje, koje obuhvata silovanje i druge oblike seksualnog nasilja kao oružje rata u Bosni i Hercegovini. Da, hiljade žena bile su izložene tom obliku ratne traume koja nanosi bol ne samo ženi već i porodici. Bila je to prilika da ukažem na dugoročne posljedice ratnog seksualnog nasilja prema ženama koje su vidne i danas, dakle, više od dvije decenije nakon što je nasilje počinjeno.

Preživjele se nose s ozbiljnim simptomima PTSP-a, imaju poteškoće u odnosima s muževima, članovima porodice, djecom. Vidan je transgeneracijski prijenos traume na druge članove porodice, posebno na djecu koja toj traumi nisu bila direktno izložena. Također sam ukazala da tome doprinosi neodgovarajući i nesistemski pristup u pružanju podrške u cilju rehabilitacije preživjelih ratnog seksualnog nasilja i društvenog priznanja. Osvrnula sam se i na djelomično dobru praksu, a to je omogućavanje preživjelim od silovanja i seksualnog nasilja da ostvare status civilne žrtve rata. Ostvarivanje tog prava prvi se put prepoznaje u historiji zahvaljujući zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, ali, nažalost, samo u jednom dijelu Federacije BiH i djelomično u Brčko Distriktu. Ukazala sam i na mnogobrojne poteškoće u ostvarivanju tog statusa, kao i šta bi bilo potrebno poduzeti da cijeli proces ostvarivanja statusa, ali i društvene podrške bude lakši i adekvatniji za žene preživjele ratnog seksualnog nasilja, ali i za muškarce koji su posebno stigmatizirani, te da je ova tema i dalje tabuizirana u Bosni i Hercegovine i pored hiljade preživjelih.

STAV: Koliko je u ovih dvadeset pet godina djelovanja vaše organizacije njen rad utjecao na žene žrtve rata koje su vam se obratile za pomoć?

HUSIĆ: Priča o ženama koje su preživjele ratnu traumu, posebno ratno seksualno nasilje, ne može biti završena sve dok i jedna žena čeka ostvarivanje svojih prava. Nažalost, stanje u Bosni i Hercegovini takvo je da veći broj žena nema osnovne egzistencijalne uvjete za život. Danas im je zdravlje narušenije nego ranije jer idu ka godinama koje prirodno traže više brige, a uz to i preživljena trauma odigrava svoje. Kada se odluče progovoriti o preživljenoj traumi, često dobijaju odgovor od društva: “Šta si čekala? Šta hoćeš sada? To je sve prošlo? Koga to još interesuje?” Umjesto razumijevanja i podrške, dobijaju odgovore zbog kojih zažale što su uopće progovorile. A one ne žele previše, samo dostojanstven život, život koji im je oduzet ne njihovom voljom nego stradanjima i ratom. Nastoje skupiti snagu da ispričaju svoju priču, da se zabilježi i ostane pouka za buduće generacije, da se nikome nikada takav zločin ne desi. Je li društvo spremno odgovoriti na njihove potrebe? Na osnovu vlastitog rada s preživjelim skoro 25 godina, vidno je da su ti odgovori ad hoc. Tako često ostaju same da se nose s patnjom, strahom i bolom.

STAV: Šta je, zapravo, projekt “Stariji brat, starija sestra”?

HUSIĆ: Taj projekt usmjeren je na mlade i djecu. Na mlade spremne da dio svog vremena posvete djeci koja dolaze iz socijalno ugroženih i disfunkcionalnih porodica, kako bi ona osjetila bolju stranu života. Na djecu koja dobijaju mogućnost da nakon susreta s mladima izaberu svoju stariju sestru ili brata, da se s njima druže, uče, izlaze, razgovaraju. Susret je najčešće sedmični, kada odvoje vrijeme za sebe i organiziraju ga kako oni misle da je najbolje. Zajedno uče, a stariji brat i sestra uzor su djetetu i motivacija u život. Djeca imaju priliku vidjeti ljepšu stranu života koja se može postići radom i učenjem, a s druge strane, mladi realnije prihvataju život.

STAV: Šta biste poručili ženama koje se plaše progovoriti o nasilju u porodici?

HUSIĆ: Izlaz postoji, prvi korak je najteži, ali je on neophodan. To je progovoriti o nasilju jer ono ne može biti greška žene koja trpi nasilje. Nasilje nema opravdanje, a osobe s nasilnim ponašanjem trebaju biti razotkrivene i moraju zakonski odgovarati. Raspoloživi resursi koji će pomoći ženi da lakše prebrodi sigurno postoje. Progovoriti o nasilju ne podrazumijeva odmah raspad porodice, to prije svega označava brigu o sebi, a zatim i o porodici. Porodica se može sačuvati skrivanjem nasilja “među četiri zida”, ali sigurno se može doprinijeti poboljšanju života ako se progovori i zatraži pomoć.