Jordi, kao niko drugi u ‘plemenu’, možda zato što nije imao vremena da mrzi najmračniju stranu našeg posla, bio je primjer onoga što je maestro Ryszard Kapuscinski imao na umu kada je rekao da “loši ljudi ne mogu biti dobri novinari”. Kao fotoreporter, nije propuštao prvu priliku da pokaže da su, usred bombi i pucnjave, mješavine kiselog mirisa krvi i beskvasnog hljeba, ispušene cigarete marke Drina i kafe iz humanitarne pomoći, njegove fotografije morale pokazivati dušu onoga što se odvijalo pred njegovim rudimentarnim fotoaparatom. ‘Toreador’, ‘el toerero’ – kako su ga sarajevski prijatelji uskoro počeli zvati zbog duge kose pokupljene u rep – čekao je da ga glavni likovi njegovih priča pogledaju u oči prije nego što bi okinuo. Kao da se nadao da će biti dio njihove priče.
Ujutro 17. maja, jedan od najtiših dana opsade, cijeli tim odluči da ide izvještavati o proslavi prvih antiratnih demonstracija za mir. Noć prije smo se dogovorili da ćemo početi tražiti način da izađemo iz Sarajeva na neko vrijeme jer smo psihološki bili iscrpljeni. Možda je ovo dobar trenutak sada kada se UNPROFOR kojim su zapovijedali generali Satish Nambiar i Lewis MacKenzie, a koje je opravdavao diplomata Fred Eckhardt, povlačio u Zagreb i Beograd. Iskoristit ćemo prednost prekida vatre. Na sarajevskom radiju svirala je ‘Knocking on Heaven's Door’ od Guns N'Roses-a.
“Slijedeći protokol, u 13:00, grupa fotografa se trebala sastati u centru gradu. Iscrpljeni čekanjem i shvativši da se dvojac David – Jordi nije pojavljivao, počeli su ih tražiti na uobičajenim mjestima, od Predsjedništva do kafića SOS. Čuli smo samo jednu eksploziju granate to jutro. Nakon nekoliko sati bili smo ponovo u bazi. Santi, slomljen, nas obavještava da je David u koševskoj bolnici, a da je Jordijevo tijelo u mrtvačnici.” Eric Hauck
Njih dvojica su pratili tok Miljacke prema prvim linijama uzbrdo prema strmoj ulici Soukbunar. Zaštićeni fasadama, osjećali su se sigurno. Agresor ih nije mogao vidjeti sa pozicija snajpera ili minobacača. Izvadili su fotoaparate ali nisu jasno vidjeli. Nije bilo potrebe za rizikovanjem. Odjednom ih iznenadi eksplozija na drugoj strani ulice. Geler ih je uhvatio čučeći na kapiji broj 5. Da bomba, koja je preletjela iznad njih nije udarila u ćošak zgrade, bili bi spašeni. Ali eksplozija je izbacila svo olovo u suprotnom smjeru u odnosu na putanju projektila. Loša sreća za dan mira. Jordi je pao na Davida, dovoljno da shvati da neće preživjeti. Komšije su istrčale sa dekama da ih pokupe i ukrcaju u gepek jednog od Golfova iz vogošćanske fabrike. Zgrada Hitne pomoći je bila blizu, ali doktori nisu mogli učiniti ništa da ga spase.
“Pomozite nam! Pomozite nam! … Pomozite nam!” Moj kolega Jordi Pujol i ja ležali smo krvareći na tlu. Raketna granata pogodila je kuću preko puta ulice i zasula nas gelerima. “Ranjen sam. Bože, u prsa”, povikao je Jordi dok sam ležao na njemu, previše omamljen da se odmaknem. Pogledao sam mu prsa i vidio dvije male rane iz kojih je curila krv. Stalno sam razmišljao: “Ovo se ne dešava nama. Mi o ovome izvještavamo.” Odvukao sam se do ulaza kako bih izbjegao bilo kakvu snajpersku vatru. Vidio sam videosnimak srpskih snajperista kako pumpaju metke u čovjeka dok leži na zemlji nakon što ga je srušila detonacija granate. Pozivao sam za pomoć dok je Jordi na pločniku pored mene gubio svijest.” David Brauchli
“Bolnica nije mogla primijeniti opštu anesteziju, jer nije imala kisika. Sav su kisik držali Srbi i, kao i sve drugo, bio je adut za pregovore. Jedini anestetik bio je lokalni, i nije bio jak. Čak i nakon što su mi noge otupjele od injekcije u leđnu moždinu, mogao sam osjetiti doktore koji me operišu. Sestra mi je morala svezati ruke za sto. Nakon operacije su me stavili u sobu s još petoricom muškaraca. Čovjeka pored mene je upucao snajper. Čovjek nasuprot mene, ljekar, spašavao je ranjenika kad je njegov automobil pogodila minobacačka granata. Ljekari su bili profesionalni i ljubazni, iako su već radili četiri dana bez odmora. Kako da se odmaraju, pitali su. Svakog dana sve više ljudi dolazi u bolnicu. Mrtvačnice su bile pune. Htio sam izaći iz Sarajeva, osloboditi krevet za nekoga teže ranjenog i otići u bolnicu izvan ratnog područja kako bih izbjegao infekciju. Imao sam izbor. Većina ljudi ga nema.” David Brauchli
Za takvu plemenitu misiju Jordi je platio vlastitim životom. Bilo mu je samo 25 godina. Jordi je bio prvi strani novinar koji je ubijen u Bosanskom ratu. Kada se Jordi pridružio nesnosnoj listi civila ubijenih tokom opsade Sarajeva, zapis o palim stranim reporterima (19) koji su prenosili evropsku najnoviju sramotu, imao je njegovo ime na prvom mjestu. On je bio treći španski reporter koji je izgubio život usred sukoba, nakon Lucha Espinala Campsa (1980, Bolivija) i Juantxu Rodrigueza (1989, Panama). Nakon Jordija je poginulo njih još šest: Luis Valtuena (1997, Ruanda), Miguel Gil (2000, Sierra Leone), Julio Fuentes (2001, Afganistan), Julio Anguita Parrado (2003, Irak), Jose Couso (2003, Irak) and Ricardo Ortega (2004, Haiti).
“Santiago Lyonu i Tony Smithu je trebalo gotovo četiri dana da ispregovaraju primirje od agresora koje UN nije mogao dobiti. Iako je naša želja da se evakuišemo bila pobjeda koju su kriminalci na planinama priželjkivali, pustili su nas da molimo za siguran put da napustimo Sarajevo, iza konvoja autobusa koji su prevozili djecu. Kada su nas ljekari s Koševa uvjerili da će David moći podnijeti nesiguran put do Splita, mi smo počeli raditi na tome da vratimo Jordijeve posmrtne ostatke u njegovu domovinu. Nije bilo govora o tome da ostavimo tijelo kako je predložio predsjednik Izetbegović. “Vratit ćemo vam ga kada rat bude završen”, rekao je on, ne želeći da zamisli da će Sarajevo ispisati još jednu stranicu u historiji kao poprište najduže opsade jednog grada: 1.425 dana.” Eric Hauck
