Riječ se doima kao da je vezana uz govor. I jeste. Uz što bi drugo?! Međutim, moguće je biti japajajac i kad pretjerano ne govoriš. Dovoljno je, dok se u krugu priča neka priča, pokazati prstom na sebe, i sve je jasno
, prolazi neki grmalj Carigradom i viče na sav glas: Ja pa ja! Tako se sudari s Dikanom (neka vrsta slavenskog Asteriksa), koji ga gruhne u glavu. Grmalj zastane, zamisli se i kaže: Ti pa ja!</p>
<p>Sad vidimo definiciju. I sve njene konotacije. Riječ se doima kao da je vezana uz govor. I jeste. Uz što bi drugo. Međutim, moguće je biti japajajac i kad pretjerano ne govoriš. Dovoljno je, dok se u krugu priča neka priča, pokazati prstom na sebe, i sve je jasno.</p>
<p> </p>
<p>Svako je zagledan u lice svoje sudbine.</p>
<p>Gleda u nj kao u ogledalu i – ne vidi ga.</p>
<p> </p>
<p>U svakom tipajajcu čuči japajajac.</p>
<p>Neugodno je kad se zbog toga javno pobiju.</p>
<p> </p>
<p>Donedavno je dolazio u “Išaret” Donald Duck (nije mu to, naravno, rodno ime, ali u išaretskim prostorima jeste – ponekad čak i Pajo Patak, tajno ime, recimo, koje su znali samo stalni posjetioci). Ne znam zašto ga više nema, ali vjerujem da ga se sjećate. Lični opis: ćuban, obrvan, a s njegovim bi se nosem svaki orao podičio.</p>
<p>Ni kravata se ne smije zaboraviti. Svaki je put bila neki znak. I bojom i ilustracijama. Politički komentar, ko bi to znao?! Mnogi ljudi vole poslušati ili pročitati neku zgodnu priču, vrlo kratku naravno, jer ju je moguće poslije ispričati i, ako je već potrebno, ponešto i dodati.</p>
<p>Donald je bio od njih. Najviše je volio riječ <em>naprimjer</em>. Sad ste ga se sjetili, siguran sam. Sjedi on tako i kaže:</p>
<p>– To je isto, naprimjer, kao kad je pošla snaša na pazar, a bio neki sumnjiv dan…</p>
<p>Nije moguće pobrojati o čemu je on sve govorio. A počeo je govoriti čim je ušao. Niko ga prije toga nije vidio. Pričali su nešto o nekom čovjeku iz vlasti, kad im Donald upade u riječ:</p>
<p>– Baš sam ga vidio neki dan, ali on kaže da nije bilo tako. Naprimjer.</p>
<p>Ostali su zapanjeni i nastavili razgovor o nečem drugom. Nije ga to nimalo zbunilo. Nakon nekog vremena, prokomentirao je nešto i u tom razgovoru. Postala je to konstanta “Išareta” kad je on sjedio u njemu. Jedanput je imao čitav usmeni ogled o pitama. Posebno mjesto imala je u njemu zeljanica.</p>
<p>– Nekad je bilo nužno otići u Delfe.</p>
<p>Pitati.</p>
<p>Pitati Pitiju.</p>
<p>Danas je to moguće i u Sarajevu.</p>
<p>Nećeš vidjeti Pitiju niti njenog pitona, ali možeš dobiti pitu.</p>
<p>Kažu da je zeljanica najbliža vizionarskim seansama.</p>
<p>Pitati pitu doista je tajanstvena disciplina.</p>
<p> </p>
<p>Lajtmotiv njegovih priča ipak su bili japajajci i tipajajci. Nije volio kad ga prekinu. Rasrdi se, ćuba mu padne na oči, čak i na nos, vjerujte mi, obrve se nakostriješe, a on ostane bez riječi. Bez primjera. Govorili su mu da liči na ovoga i onoga, tako da se i od toga izmorio. Jedino mu niko nije govorio da liči na samoga sebe.</p>
<p> </p>
<p>Jedanput je ipak pretjerao u svom ogledu o japajajcima. Govor mu nikako nije jenjavao, a japajajci koji su se u njemu spominjali sve su se više mogli prepoznati.</p>
<p>– Taj japajajac i njegovi tipajajci, naprimjer…</p>
<p>“Išaret” ne bi bio “Išaret” kad u njemu uvijek ne bi bio neko spreman da odbrusi i ujede. Ne sjećam se kome je u tom trenutku dojadilo Donaldovo prenemaganje, ali kratki razgovor izgledao je ovako:</p>
<p>– A šta si ti?</p>
<p>– Kako misliš?</p>
<p>– Zar to nije očito?! U životu nisam vidio većeg japajajca od tebe. Nevolja je u tom što nemaš nijednog tipajajca, a kamoli buljuk. Inače ne bi toliko pričao. Niti bi ovdje sjedio. Govorili bi za te tipajajci. A “Išaret” bi bio zatvoren jer bi neko nešto prijavio…</p>
<p>Zaprepastio se. Iskolačio oči. I zanijemio. Možda ga zato nema u posljednje vrijeme u “Išaretu”. Ne zna se gdje sad zalazi Pajo Patak.</p>
<p>Čarlama tvrdi da ga je jednom vidio u bistrou parlamentarne skupštine (kakav naziv?!). Nisam siguran da se Čarlami išta može vjerovati. Naravno, uspješni japajajci kruže i dalje nad našim gradom okruženi svojim jatom tipajajaca. Vidimo ih svakodnevno na lijepom nebu naše zemlje.</p>
<p>Svi prepoznaju svoje. I radosni su zbog toga. Iako im je radost pomućena nekom čemernom sjenkom, ko zna zašto.</p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Zbog čega izgradnja brze ceste Stolac – Neum sporo napredujeSljedeći članak
Zašto slavuji prestaju pjevati kad procvatu ruže
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo