Da su Džeko i kompanija u Zenici protiv Grčke, u Atini protiv iste reprezentacije i u Nikoziji protiv Kipra znojem nakvasili dresove kao protiv Belgije na Grbavici, a ne tek hodali po travnjaku poput oronulih staraca, istrčavanje na velikoj smotri nogometa u Rusiji za Bosnu i Hercegovinu bilo bi neupitno
 nisu bili presudni. Veležu, koji je, predvođen čuvenim BMV-om (Bajević, Marić, Vladić), naprosto harao po stadionima širom Jugoslavije, nasilno je onemogućeno osvajanje titule najboljeg. Na naslove prvaka bila je pretplaćena tzv. “velika četvorka” (Zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo). Samo tri tima (Sarajevo, Vojvodina i Željo) za gotovo pola stoljeća uspjeli su poremetiti taj “dogovoreni koncept”. Velež u jednoj takvoj konstelaciji odnosa nije mogao proći. Uz sve navedeno, ne treba zaboraviti ni jako važnu činjenicu: Tito je bio navijač Hajduka.</p>
<p>U to vrijeme “sračunato” se pažnja javnosti usmjeravala na navodno odlučujuću utakmicu, posljednje kolo u kojem je Velež gostovao na Koševu protiv Sarajeva, Hajduk na Karaburmi protiv OFK Beograda, iako je svako, ko je išta imao u glavi, znao da će i Velež i Hajduk uknjižiti pobjede. Zbog čega se, da ne ostanemo nedorečeni, pažnja javnosti okretala prema tom posljednjem kolu? Samo da se ne bi pričalo kako je Hajduk uopće nakupio bodova koliko i Mostarci, bolje rečeno, kakve je sve bodovne poklone primao od strane sudija tokom završnice prvenstva prije tog “odlučujućeg susreta”. Pažnja se na posljednje kolo usmjeravala da bi se smelo s uma da je Galijašević u Zenici iz slobodnog udarca s trideset metara pocijepao mrežu Hajduka, ali je gol poništen jer je spomenuti napadač Čelika prema lopti krenuo prije sudijskog zvižduka. Josip Katalinski zatresao je na Grbavici Meškovićevu mrežu, ali je famozni Gugulović, koji je Hajduku sudio sve ključne utakmice, svirao faul nad golmanom, iako je popularni Škija od njega bio udaljen, brat bratu, da se ne lažemo, više od deset metara. Tako se Hajduk klasičnim krađama u spomenutoj sezoni bodovno izjednačio s Rođenim.</p>
<p>I danas u komentiranju upadamo u iste greške i sve se u pojašnjavanjima razloga za neuspjeh očito ponavlja. Samo što se to danas čini iz drugih razloga. Navijače treba uvjeriti da je Baždarević za sve kriv, da ga treba smijeniti, dovesti novog selektora i mirna Bosna. Svi mlate i tandrču o utakmici protiv Belgijanaca koju su naši reprezentativci, uvažavajući vrijednost protivnika prije svega, odigrali više nego dobro. Ne treba, naravno, poricati da dio krivice snosi i selektor, ali da su Džeko i kompanija u Zenici protiv Grčke, u Atini protiv iste reprezentacije i u Nikoziji protiv Kipra znojem nakvasili dresove kao protiv Belgije na Grbavici, a ne tek hodali po travnjaku poput oronulih staraca, istrčavanje na velikoj smotri nogometa u Rusiji za Bosnu i Hercegovinu bilo bi neupitno. Od devet bodova, da se ne zaboravi, na te tri utakmice, naša reprezentacija uknjižila je samo dva. Neosporno da je izbor taktike u nogometu kao i u svakom drugom poslu jako važan, ali, isto tako, i najlošija taktika velike igrače, kakvi su Džeko, Pjanić, Ibišević i ostali, nije trebala spriječiti da pokažu nogometno umijeće.</p>
<p>Objektivno govoreći i ne potcjenjujući protivnika, da smo Krupu ili Čelik, da ne spominjem jače premijerligaške ekipe, poslali u Nikoziju, zasigurno bismo odigrali bolje. Zato, uvažavajući sve primjedbe na račun selektorovog izbora taktike, za igrače koji igraju u velikim evropskim klubovima nema opravdanja. Protivnike, naravno, ne treba potcjenjivati, ali je još pogibeljnije precjenjivati. Zbog takvog priglupog i na histeričnoj eskalaciji podaničkog mentaliteta, bezrazložnog favoriziranja protivnika, generacija Salihamidžića, Bolića, Barbareza, Konjića itd. nikada nije istrčala na najveću smotru nogometa. A zašto? Zato što smo reprezentaciju koju smo nadigrali i deklasirali usred Kopenhagena, uoči revanša na Koševu, gotovo jednoglasno proglasili favoritima, a sebi dodijelili status autsajdera i olovo u noge igračima. Šta se u afirmaciji takve atmosfere moglo dobiti osim ništa?!</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
