“Ostat ćemo u svojoj zemlji, nećemo nigdje otići. Ako preživimo, nastavit ćemo živjeti tu gdje su i naši preci živjeli. Bit ćemo svjedoci zločina protiv čovječnosti, Bošnjaka i muslimana i pričat ćemo o tome dok je daha u nama. Ili, možemo umrijeti, umrijeti u svojoj zemlji, ali nećemo ići nigdje vani, nećemo bježati”, otprilike je ovo bila poruka koju su svi ljudi koje sam sreo za vrijeme boravka u Bosni i u Sarajevu nosili u srcima

Razgovarao: Edib KADIĆ

Ahmed Mansour egipatski je novinar, televizijski voditelj i pisac. Rođen je 1962. godine u egipatskom gradu Samannoudu, a studije umjetnosti završava na Univerzitetu Mansoura. Karijeru je izgradio kao ratni dopisnik, prvo iz Afganistana u periodu između 1987. i 1990. godine, a kasnije iz Bosne i Hercegovine 1994. i 1995. godine i Iraka 2004. godine. Od 1997. godine Mansour je novinar Al Jazzere. Voditelj je i poznate televizijske emisije Bela Hodood (Bez granica), kao i emisije Shahed Ala Al-Asr (Svjedok vremena).

Ugled svjetski poznatog novinara stekao je pronicljivim i nepristranim političkim analizama, a poznat je i po oštrim kritikama diktatorskih režima na društvenim mrežama. Otvoreno je u brojnim emisijama kritizirao Al-Sisijev režim, “Muslimansko bratstvo”, a nerijetko kritizira i Sjedinjene Američke Države.

Za Stav Ahmed Mansour govori o svojim novinarskim počecima, dolasku u opkoljeno Sarajevo tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, problemima u Egiptu i islamskom svijetu…

STAV: Novinar ste više od 30 godina. Veoma ste poznati diljem islamskog i arapskog svijeta. Možete li nam reći nešto o počecima svoje novinarske karijere?

MANSOUR: Mislim da rat od ljudi može napraviti istinske junake. Ovo se ne odnosi samo na vojnike i političare već i na novinare. Ako novinar izvještava o ratu i ako dobro radi svoj posao izvještavajući iz ratnih područja, govori ljudima o stvarnim dešavanjima, prenosi isključivo istinu i većina onoga o čemu izvještava vezano je za žene, djecu, njihovu bol i patnju, piše o uništavanjima čitavih gradova i cijele države, onda taj novinar postaje jedan od njih i oni ga istinski zavole. Takav čovjek postane svojevrsno ogledalo svega onoga što se u tom ratu dešava. Moja karijera počinje u Afganistanu 1987. godine. Tu sam ostao tri godine.

Gledajući iz današnje perspektive, u ove tri godine naučio sam više nego što drugi novinari nauče u trideset. Mislim da je to zato što sve ovo vrijeme nijedan dan nisam ostao u Islamabadu poput drugih novinara, već sam uvijek išao na prve linije. Ondje sam imao priliku upoznati lidere afganistanskih mudžahedina, vođe otpora, provesti određeno vrijeme s njima i napisati priču o njihovom otporu i ratu protiv Sovjetskog Saveza. Ljudi u arapskom i islamskom svijetu bili su veoma zainteresirani za sva dešavanja iz Afganistana i moje su priče im bile veoma važne, upravo zato što je ovo bio rat između Sovjetskog Saveza i muslimana. Tada su brojne arapske zemlje bile u savezu sa SAD-om, a SAD je pomagao Afganistan kako bi se uništio Sovjetski Savez. Skupljao se novac diljem arapskog svijeta kako bi se pomogla borba muslimana u Afganistanu, a naravno, sve uz podršku SAD-a. Kada sam počeo pratiti rat u Afganistanu, pisao sam priče i malo pažnje posvećivao sam političkim analizama.

Ljudi su voljeli da ih čitaju, a one su uvijek govorile o ljudima i njihovim sudbinama. Mislim da su me upravo te priče proslavile, a imao sam samo 25 godina. Bio sam slobodni dopisnik i pisao sam za brojne medije, desetak njih, u Emiratima, Kuvajtu, Egiptu, za jedne arapske novine u Londonu. Za te tri godine objavio sam četiri knjige i više od 1.000 članaka i priča o ratu u Afganistanu. Bio je to veoma važan početak u mojoj karijeri i upravo je taj rat od mene napravio poznatu ličnost, ali prije svega dobrog novinara, jer sam za to vrijeme savladao sve žanrove: analize, priče, vijesti, intervjue, doslovno sve. Tada sam bio mlad i slobodan i mogao sam svakodnevno slati vijesti i priče u Egipat. Veoma je važno za svakog mladog novinara da radi mnogo i na svim poljima, a nakon toga će bez sumnje steći veliko iskustvo koje će mu kasnije pomoći da podučava mlade kolege novinare. Sada sam ja u toj poziciji da na Al Jazeeri podučavam mlade kolege onome što sam naučio prije 30 godina.

STAV: Godine 1994. i 1995. izvještavali ste o ratu u Bosni i Hercegovini. Možete li se nakratko vratiti u to vrijeme? Sjećate li se nekog detalja?

MANSOUR: Sjećam se svakog trenutka provedenog u Bosni i u Sarajevu. U Bosni sam ostao nešto više od mjesec dana. U vrijeme kada sam otišao u Bosnu bio sam direktor Mushtama'a, političkog magazina poznatog širom Zaljeva koji je izlazio u Kuvajtu. Kada sam dolazio u Sarajevo, bilo je opkoljeno sa svih strana, pa sam u grad morao ući čuvenim sarajevskim tunelom. To je za mene bio poseban doživljaj, pa kada sam pisao o tome, čitaoci su me kasnije kontaktirali i uvjeravali me da su sve trenutke o kojima sam pisao i oni sa mnom proživljavali. Allah me nagradio i dao mi sposobnost da, kada pišem, kao da oslikavam određenu situaciju.

Ovo je, naravno, potpomognuto velikim, prethodno stečenim iskustvom. Bila je zima kada sam ušao u grad. Kraj decembra. Oko ponoći smo uspjeli dobiti dozvolu da prođemo kroz tunel i uđemo u grad. Sjećam se žestoke hladnoće. Snijeg je padao. Nigdje nije bilo struje. S vremena na vrijeme čulo se granatiranje grada negdje u daljini. Sreo sam brojne političare, nekih se još sjećam. Sreo sam i Aliju Izetbegovića i mogu slobodno reći da je to bio veličanstven susret. Takvo nešto do tada nisam osjetio. On nije bio samo lider, on je ohrabrivao ljude da nastave s borbom i odbranom glavnog grada, čitave Bosne, ali i islama na ovim prostorima. Mislim da je on bio i mislilac i mudrac. Sjećam se kasnije, kada sam radio intervju s Harisom Silajdžićem, koji je imao neke nesuglasice s Izetbegovićem, ali ipak je o njemu govorio s punim poštovanjem, kazavši kako je Alija predsjednik, lider i heroj Bosne i Hercegovine.

To niko nije mogao poreći, bez obzira na to da li se slagao s njegovom politikom. Sve zemlje na dunjaluku, SAD, cijela Evropa, Rusija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, ama čitav svijet bio je protiv ove male zemlje, a Alija Izetbegović je, pod konstantnom vatrom u vremenu kada je njemu i svim ljudima u Sarajevu i Bosni život visio o koncu, uspio voditi žestoku politiku i borbu protiv svih njih, i na kraju izaći kao pobjednik. Vi toga u Bosni možda i niste svjesni, ali u očima svih ljudi koji su situaciju posmatrali izvana i u očima cijelog svijeta koji je bio protiv njega Alija Izetbegović bio je veliki čovjek divljenja vrijedan. I neka znate da su mu se divili, i prijatelji i neprijatelji.

Napravili smo odličan intervju kojeg se i danas neki od kolega sjećaju i spominju ga. Dvadeset godina kasnije, upoznao sam njegovog sina Bakira Izetbegovića, također u zgradi Predsjedništva BiH. Kazao sam mu da je Alija Izetbegović bio sam kada sam ga upoznao, ali borio se za dini-islam, za svoj narod i svoju zemlju. Godine 1995. uradio sam intervju s predsjednikom Alijom Izetbegovićem, a nakon 20 godina uradio sam intervju s njegovim sinom Bakirom, također predsjednikom. Život je čudo i nikada ne znate šta vas čeka i šta ćete doživjeti, nekada treba samo malo pričekati, a 20 godina nije pretjerano dug period.

STAV: Živjeli ste kraći period u BiH i opkoljenom Sarajevu tokom 1994. i 1995. godine. Bilo bi zanimljivo čuti nepristranu priču nekoga ko dolazi izvana. Kako je to sve Vama izgledalo?

MANSOUR: Sjećam se da nigdje nije bilo hrane. Samo je jedan restoran na Baščaršiji radio. Vlasnik restorana bio je neki Omer. Napravio nam je tradicionalno bosansko jelo s krompirima i mesom, a u restoranu su radili on i njegova sestra. Kada sam prvi put došao u Sarajevo, upoznao sam prevodioca koji mi je pomagao da stupim u kontakt s ljudima. Nakon 20 godina, kada sam ponovo posjetio Sarajevo, stajao sam ondje pored sahat-kule, gledao u Begovu džamiju, svidjelo mi se to što vidim, veličanstven prizor.

Odjednom mi je neko prišao sleđa, nazvao mi selam i kazao: “Ahmede, vjerovatno me se ne sjećate, ali ja sam bio Vaš prevodilac prije 20 godina kada ste došli u opkoljeno Sarajevo. Još živim ovdje, oženio sam se Bošnjakinjom, ovo je moj sin.” Drago mi je bilo da sam ga opet sreo. Uzeo me za ruku i odveo u isti onaj restoran u kojem je Omer još radio i pravio isto ono jelo. Tada sam se prisjetio da u ratu nema milosti, nema saosjećanja, nema života. Možete poginuti bilo kojeg trenutka. Niko nije siguran. Bio sam izuzetno začuđen kada sam vidio da ljudi u Sarajevu rade i pomažu jedni drugima u tako izuzetno teškim uvjetima. Niko ne plaća za pruženu uslugu niti se to od koga očekuje. Novac nije imao skoro nikakav značaj, ionako je sve bilo preskupo. Nije to bio prvi put da se susrećem s ratom. Međutim, između Afganistana i Bosne postojala je ogromna razlika.

U Afganistanu sam uglavnom bio u planinama, selima i kojekuda, a glavni grad bio je pod sovjetskom okupacijom. Narod u Afganistanu bio je siromašan. U Bosni je bilo drugačije. Njen glavni grad smješten je u srcu Evrope. Bio je to olimpijski grad 1984. godine. Sarajevo je dio evropske kulture i naslijeđa, grad koji u sebi ima i dio islamskog naslijeđa i kulture. Grad nije bio važan isključivo za muslimane, već i za katolike i pravoslavce. Bez obzira na ove činjenice, Evropa je dozvolila Srbima i Hrvatima da gotovo unište ovo evropsko naslijeđe i ovu evropsku kulturu. Gotovo četiri godine nisu ni prstom makli kako bi zaustavili rat, ubijanje Bošnjaka i uništavanje historijskog naslijeđa svih naroda Bosne, ali i Evrope.

Evropa je, nažalost, zaboravila da su i Bosna i Sarajevo njihovo naslijeđe. Gledao sam snimke sarajevske Vijećnice u plamenu. Knjige su gorjele i niko nije uradio ništa da to sačuva. Kasnije sam saznao da je tog dana zapaljeno oko dva miliona knjiga, raznih spisa, dokumenata… To je blago koje pripada svim ljudima, ne samo Bošnjacima i muslimanima. Ovo su teško razumljive stvari. Bosna je dio evropske civilizacije koja je izgrađena na osnovama islamske civilizacije i kulture. Sjećam se da su ljudi u Bosni tokom rata slali jasnu poruku cijelom svijetu. “Ostat ćemo u svojoj zemlji, nećemo nigdje otići. Ako preživimo, nastavit ćemo živjeti tu gdje su i naši preci živjeli. Bit ćemo svjedoci zločina protiv čovječnosti, Bošnjaka i muslimana i pričat ćemo o tome dok je daha u nama. Ili, možemo umrijeti, umrijeti u svojoj zemlji, ali nećemo ići nigdje vani, nećemo bježati.” Otprilike je ovo bila poruka koju su svi ljudi koje sam sreo za vrijeme boravka u Bosni i Sarajevu nosili u srcima. Mislim da je strpljivost i stalna podrška predsjednika Izetbegovića umnogome pomogla da ljudi ostanu u svojoj zemlji i da je u konačnici ovakav stav natjerao cijeli Zapad da nađe rješenje. Jasno je da za Bošnjake ono nije dobro i povoljno, ali rat je stao, a Bosna je još čitava, zar ne?

STAV: Možete li napraviti komparaciju između ratova u Afganistanu, Bosni, Iraku, a sada i u Siriji i Jemenu? Zašto islamski svijet slabo reagira na ove ratove koji razaraju i uništavaju zemlje i narode?

MANSOUR: Zato što, ako donesete bilo kakvu odluku, možete nešto učiniti po ovom pitanju. Skoro cijeli arapski svijet posljednjih stotinu godina ne donosi nikakve odluke po bilo kakvim pitanjima. Odluke dolaze iz Washingtona, Moskve i drugih gradova i zemalja.

U Afganistanu ste tačno znali ko vam je neprijatelj. Imali ste Ruse koji ubijaju Afganistance, muslimane. U Bosni ste imali Srbe i Hrvate koji ubijaju Bošnjake, opet muslimane. Sada u Iraku, Siriji i Jemenu muslimani ubijaju muslimane. Jedni druge ubijaju, a sve vrijeme imaju podršku drugih zemalja. Ako se sjećate 2003. godine, kada su SAD napale Irak, u iduće dvije godine više od stotinu hiljada američkih vojnika bilo je ubijeno i ranjeno. Onda su odlučili da se povuku i naprave situaciju tako da se Iračani međusobno ubijaju, a da američki vojnici sve to gledaju sa sigurne udaljenosti. U Siriji su napravili istu stvar. Naoružavali su vrlo često i jednu i drugu stranu kako bi se što bolje ubijali. Isto su učinili i u ratu između Irana i Iraka, podržavali su i jednu i drugu stranu i snabdijevali ih oružjem. To je borba koju islamski svijet ne može izbjeći.

Ona datira još od krstaških ratova. Riječ je o istoj ideji, mentalitetu, samo su zastave nešto drugačije, a oružje je sofisticiranije. Sve je ostalo isto. Oni pričaju o ljudskim pravima koja vrijede samo u njihovim zemljama, a u muslimanskim zemljama ne postoje ljudska prava, kao da mi nismo ljudi. Ljudi su samo Amerikanci, Englezi, Nijemci, Francuzi, Rusi. Sada svakodnevno stotine ljudi gine u Iraku, Siriji, Libiji, Jemenu, ali to nikome ne pričinjava nikakav problem, jer muslimani ubijaju muslimane, a to, opet da ponovimo, nisu ljudi i nemaju ljudska prava. Na Zapadu se potpisuju ugovori o isporukama oružja skoro svakog dana, oni zarađuju novac prodajući oružje, njihovi vojnici spavaju mirno u svojim domovima, a muslimani nemaju domova, žene nemaju muževa, razorene su porodice, domovi, cijele države. Potrebno je stotinu godina da se sve obnovi, bilioni dolara, a nije ostao niko ko bi to mogao obnoviti. Mnogi su ljudi ubijeni, a ostatak je raseljen diljem Evrope i svijeta.

STAV: Kako je danas živjeti u Egiptu u odnosu na period od prije desetak godina?

MANSOUR: Egipatski generali i činovnici oteli su vlast. Trenutno ne postoji egipatska vojska. Generali se ponašaju poput kakve bande, mafije. U svojim rukama drže kompanije, ekonomiju, sve. Ako ste biznismen u Egiptu, ne možete provesti ni najmanji projekt u djelo a da njima ne date dio zarade. Prava mafija. Predsjednik Egipta Abdul Fattah al-Sisi nema potporu naroda jer je ekonomska situacija u zemlji katastrofalna. Siromaštvo se nekontrolirano povećava. U ovoj situaciji najviše je nastradala srednja klasa, koja gotovo više ne postoji. Svega 5 posto ljudi veoma je bogato, sve ostalo velika je sirotinja. Kada pričam o sirotinji, tu mislim na univerzitetske profesore, doktore, inžinjere, pravnike, visokoobrazovane ljude. Kada pričam o niskoj klasi, tu više ne možemo pričati o siromaštvu, ili ekstremnom siromaštvu, jer je to prešlo granice siromaštva. Oni žive poput životinja i nemaju osnove potrebne za život. Nemaju odjeću, obuću, hranu, nemaju ništa. Vi uopće ne možete zamisliti šta se dešava na ulicama Kaira i ostalih gradova Egipta. Šta uopće možete kao univerzitetski profesor učiniti s mjesečnom plaćom od 100 dolara? Šta možete kupiti, a kući imate ženu i petero djece, s dnevnicom od dva ili tri dolara? Ništa.

Više od 60 hiljada ljudi žestoko se protivi Sisijevom režimu, u kojem ne postoji sloboda medija. Ako napišete nešto što se ne sviđa režimu, uhapse vas ili ubiju. Samo u 2017. godini više od 300 novinara i ljudi iz opozicionih stranaka ubijeni su kao psi na ulici. Niko nije siguran. Sisi je dao ovlasti policiji da ubija ljude na osnovu sumnje. Bez dokaza, bez suđenja. U prijašnjim vremenima, ko bi god došao i posjetio Egipat, on bi ga poput magneta privlačio, i ljudi bi mu se uvijek rado vraćali. Danas ljudi bježe od Egipta i zaobilaze ga.

STAV: Koliko je islamofobija prisutna na Zapadu i čime je ona uzrokovana?

MANSOUR: Mislim da je to sve biznis, posebno za desničare zapadnih zemalja. Veliki je to posao da se ljudi ovih zemalja prevare, jer stranke koje su na vlasti sve od kraja Drugog svjetskog rata nisu imale nikakva rješenja za brojne probleme. Oni su se godinama gomilali do tačke kada se više ne mogu zanemarivati. Vlade ovih zemalja sada imaju ogromne probleme koje vješto pokušavaju prikriti. To je razlog sadašnjem političkom stanju zapadnih zemalja da na vlast dolaze desničari koji, navodno, nude rješenja za ove probleme koji desetljećima čekaju da budu riješeni. Međutim, desničari nisu uopće fokusirani na njihovo rješavanje, već na kreiranje novih problema koje će svesti sve pod jedan krov – islamofobija, samo da bi javnost ponovo okrenula glavu od stvarnih problema.

Nova vlast ne nudi nikakva nova rješenja, već samo pričaju o islamofobiji. Nemaju rješenje za ekonomiju, zdravstvo, obrazovanje i brojne druge probleme koji su svakodnevica ovih ljudi. Mnogo sam putovao i po zapadnim zemljama, razgovarao s ljudima, ne izgleda njihov život tako sjajno i bajno kako se nama stalno nastoji predstaviti. Ljudi su u golemim dugovima, kreditima koje vraćaju bankama čitav svoj život. Često se dešava da ljudi izgube posao, pa su onda primorani prodati kuću i banka im uzme njihovu desetogodišnju zaradu, a oni ostanu bez ičega. Stoga, islamofobija je unosan posao o kojem se trenutno više priča nego o stvarnim ljudskim problemima.

Muslimani koji žive u zapadnim zemljama ne trebaju sjediti i čekati šta će se na kraju s njima dogoditi. Ovo je odlična prilika za ove muslimane da ljudima objasne islam i istinu koju on nosi sa sobom. Oni svojim ponašanjem trebaju biti primjer islama i predstavljati ga u najboljem svjetlu. Tako će ovaj do sada zaista unosan posao desničarskih stranaka sasvim propasti i istina će izaći na vidjelo. Mir, ljubav, iskrenost, pomaganje drugima, ovo su istinske vrijednosti islama koje će, bez sumnje, donijeti konačnu pobjedu.

STAV: Koja je uloga medija u širenju islamofobije?

MANSOUR: Žao mi je što su brojne medijske kuće zapadnih zemalja pod direktnim utjecajem cionističkih lobista. Oni stalno rade na širenju ovakvih ideja. Ali, još postoje nezavisni novinari koji žele pronaći istinu. Mi možemo uspostaviti dobre relacije s ovakvim medijima. Više od 55 miliona muslimana danas živi u Evropi. Oni mogu sve ovo promijeniti svojim uzornim ponašanjem i dobrim međuljudskim odnosima. Danas se u zapadnom svijetu osjeća nedostatak osnovnih ljudskih vrijednosti. Porodice su potpuno uništene. Stari su ljudi ostavljeni da žive sami i niko ih ne posjećuje. Muslimani ovdje mogu mnogo ponuditi, pomoći razorenim porodicama i starijim osobama, te i tako predstaviti islam u njegovom istinskom svjetlu.

 STAV: U današnjem svijetu postoji više od 27 hiljada TV stanica. Kako da prosječan gledalac filtrira gomilu informacija i kako da raspozna istinu od laži?

MANSOUR: Mnogo se laži svakodnevno proizvodi u medijima. Uzet ću za primjer Egipat. Ako govorimo o 15 egipatskih satelitskih kanala, sve ih kontrolira režim i 90 posto vijesti i informacija koje tu možete dobiti čiste su laži. Onda ove informacije plasirate u eter. U Egiptu danas ima oko 90 miliona ljudi, a 50 posto njih nema nikakvo obrazovanje. Takvi će ljudi prihvatiti sve ono što im mediji plasiraju. To je tzv. ispiranje mozga. Ako svakog dana govorite ljudima da njihovi otvoreni neprijatelji zapravo to nisu, neki od njih zaista će početi u to vjerovati. Ni u drugim svjetskim medijima stanje nije mnogo bolje. Na Zapadu je od vijesti koje se emitiraju samo pola njih istinito.

STAV: Je li moguće zaustaviti trend medija da plasiraju isključivo negativne informacije i laži kako podigli gledanost ili čitanost?

MANSOUR: Vi to ne možete zaustaviti jer je danas sve otvoreno i javno. Društvene mreže također u ovom igraju ogromnu ulogu. Ne možete ništa od toga zaustaviti. Međutim, morate nastojati da predstavite ljudima istinu. Trebaju vam iskusni novinari i pisci za taj posao i treba vam pomoć neke vlade ili velikih kompanija. Nakon toga, trebate kod ljudi stvoriti povjerenje kako bi vam vjerovali u ono što pišete i objavljujete. Svakim danom sve će više vjerovati u ono što radite i objavljujete, a nakon određenog vremena, ljudi će izgraditi povjerenje do te mjere da će prvo provjeriti šta ste vi napisali o određenoj temi ili aktuelnosti prije nego što donesu bilo kakav zaključak. Ovo je cilj kojem mediji koji tragaju za istinom trebaju težiti. Mislim da se veliki broj ljudi, novinara, treba angažirati kako bi se ovo promijenilo. Međutim, i Allah u Kur'anu kaže da većina ljudi neće prihvatiti istinu i da će je samo mali broj prihvatiti i slijediti. Ne treba nam da svi ljudi prihvate istinu, već da je pojedini ljudi, jaki ljudi, prihvate. A možda će onda i neki drugi krenuti njihovim stopama. Ovo je vrlo važno kako bi se stvorio novi imidž u medijima koji će ljudima plasirati istinu isto kao što se danas plasiraju laži.

STAV: U junu 2015. godine uhapšeni ste na aerodromu u Berlinu. Zbog čega ste uhapšeni?

MANSOUR: U 2015. godini Sisijev režim napravio je optužnicu protiv mene, ali i 15 drugih novinara s Al Jazeere. Mene su optužili da sam s dva bivša ministra Mursijeve vlade, četiri člana Parlamenta i poznatim sucem Visokog suda tokom revolucije 2011. godine oteo, mučio i seksualno zlostavljao nekog advokata. Nas petero dobili smo 15 godina zatvora, a ostala trojica dobila su tri godine. Meni je suđeno u odsustvu, a o ovome svemu sam čitao u novinama i ostale informacije nisam imao. Za mene je to bio pravi šok. Čitav ovaj slučaj temelji se na lažima, jer ni ja ni troje ili četvero ljudi s ovog spiska uopće nismo bili na Tahriru kada se ovo, navodno, dešavalo.

Nemalo zatim, poslali su Interpolu ovu presudu, koju je proslijedio svim ostalim zemljama. Kada su ovo objavili u egipatskim novinama, moj advokat je poslao izvještaj Interpolu, u kojem je stajalo da je riječ o političkom slučaju i Interpol je prihvatio njegova objašnjenja. Interpol je zatim poslao svim zemljama instrukcije da je riječ o političkim optužbama koje se ne temelje na stvarnim kriminalnim aktivnostima. U 2015. godini Sisi je bio u posjeti u Njemačkoj, svega desetak dana prije mene. Ondje je sklopio veliki posao sa “Siemensom”, vrijedan 3 milijarde dolara. Kako ću kasnije doznati, tajno se i dogovorio s Vladom Njemačke da me uhapse kada budem dolazio u Njemačku. Ovo je dogovoreno s desničarima koji podržavaju Izrael.

Baš prije toga sam bio u Bosni i iz Bosne sam letio u Njemačku. Kada sam ušao u zemlju, nesmetano sam prošao kontrole. Prilikom odlaska su me uhapsili kazavši da je naredba došla iz Interpola. Tada sam im dao kopiju dokumenta koji nam je poslao Interpol i u kojem stoji da me nijedna zemlja koja spada pod jurisdikciju Interpola ne smije uhapsiti jer se optužnica iz Egipta poništava. Ovaj sam dopis dobio jedanaest dana prije hapšenja u Njemačkoj. Kada sam im pokazao datum, šefica federalne policije Berlina bila je šokirana. Nije mogla vjerovati da je to stvarni dokument. Rekao sam im da to mogu lahko provjeriti kod Interpola, kao i to da je moje hapšenje ilegalno. Otišla je i za petnaestak minuta vratila se s mnoštvom policajaca. Kazala mi je da je dopis koji sam joj dao legitiman, ali i da me sada hapse po nalogu Vlade Njemačke. Pitao sam ih zašto. Rekao sam im da je to sramotno za cijelu Njemačku i Vladu, jer za vrijeme boravka u Njemačkoj nisam počinio nikakav prekršaj. To što su oni učinili bilo je protuzakonito. Šefica nam je rekla da joj je tako naređeno.

Tražio sam da dovedu suca koji će ispitati ovaj slučaj. Rekla mi je kako ne može dobiti nijednog suca zato što je subota i da ću ostati u zatvoru do ponedjeljka. Prespavao sam tu noć u strogo čuvanom zatvoru, a već u nedjelju ujutro moji advokati doveli su nekog lokalnog suca. Kazali su mi da se za moj slučaj čulo diljem svijeta i da svi mediji sada govore o mom hapšenju. Novinari su odmah organizirali proteste ispred zatvora. Kazali su mi i da su svi njemački mediji na mojoj strani, a protiv Vlade. Objasnili su mi da sudac nije imao ovlasti da me otpusti iz zatvora. Međutim, došao je kako bi potvrdio moj identitet. Rekao sam mu da su uvjeti u zatvoru veoma loši i da je pun pravih kriminalaca.

Sudac me premjestio u drugi zatvor u kojem sam proveo drugu noć. To uopće nije bio zatvor. To je bio hotel-zatvor s pet zvjezdica. Gledao sam tu noć Al Jazeeru i pratio moj slučaj na televiziji. Bilo je zanimljivo. Bilo je to lijepo iskustvo i tada sam rekao sebi da, ako bih morao provesti mjesec ili dva u ovakvom zatvoru, ne bi to bio nikakav problem. Imao bih vremena napisati novu knjigu. U ponedjeljak ujutro su me otpustili iz zatvora. Advokat mi je rekao da je ovo skandal za Vladu Njemačke i da će me tužilac za dva‑tri sata osloboditi. Kada sam izašao, dočekale su me stotine novinara. Bila je to velika sramota za Vladu Njemačke.