U devedesetpetoj godini života, 12. 08. 2018., na Ahiret je preselio jedan od osnivača SDA BiH i jedan od najistaknutijih i najstarijih članova bošnjačke nacionalne manjine i Islamske zajednice u Hrvatskoj, jedan od praktičnih i duhovnih pokretača kulturnog i političkog udruživanja Bošnjaka – Kemal Nanić. Povodom preseljenja ovog znamenitog Bošnjaka Stav objavljuje dijelove iz njegove autobiografije, odnosno knjige sjećanja i svojevrsne hronike jedne epohe prevažne za Bošnjake u BiH i Hrvatskoj.

Kemal Nanić na promociji knjige "Mojih prvih 90"

Osnivači SDA BiH - potpisnici saopćenja za javnost 27.3.1990. (Kemal Nanić, sjedi krajnje desno)

Kako je napisao književnik Sead Begović u osvrtu na ovu knjigu riječ je o presjeku nalik na životopis (vlastiti i tuđi) koji retroaktivno i izravno predstavlja i prikazuje javne, ugledne i “sporedne“ osobe i događaje koje su odigrale, ili su još na sceni, svoju političku, moralno-društvenu (ponekad “nazadnjačku“) i religioznu ulogu te ostavili za sobom svoja lična obilježja. Otkrit ćemo, čitajući ovo napeto štivo, da je pisac, po struci inžinjer građevine, nesmiljeni nosilac nacionalnog, socijalnog, kulturnog i jezičkog identiteta svog bošnjačkog naroda, ali, uvijek s velikom obzirnošću spram “susjeda“, ma ko oni bili, možemo poentirati ili izreći nešto što bi bilo summa summarum ove knjige, citirajući autora koji je pisao “da se sačuva nešto bosansko, nešto bošnjačko, muslimansko, a prije svega ljudsko“. Ono što slijedi su dijelovi bljeskovite prošlosti jednog teškog i lijepog života koji je ukoričen u knjizi pod naslovom “Mojih prvih devedeset”. Da Svemogući, Allah dž.š., nagradi ovog časnog čovjeka za sva njegova dobra djela, da mu podari Firdevsi džennet, a porodici sabur.

OBITELJSKE VEZE

(…) Majka hadži hafiza Ibrahima efendije Rašidagića je Obrenovićka. Nakon onih svinjarija protiv Obrenovića, negdje na Romaniji sreo je pradjed izbjeglice iz Srbije i za oko mu je zapela jedna od tih ženski. I kasnije se raspitao gdje su oni i dobio je informaciju da se dio familije stacionirao u Mostaru. I on je, kao bekrija, otišao u Mostar, našo je, oženio, naučio je što god je mogao o islamu, da može pred ostalom braćom i svekrom pokazati da je prešla na islam i da zna. Došla je u Sarajevo i odgojila sedam hafiza. Sedam sinova, sedam hafiza. Jedanput na sastanku u Sarajevu, za vrijeme ovog rata, prvih dana poslije primirja 1994., rahmetli Alija Izetbegović pozvao je nas iz Zagreba i bili smo četvorica na sastanku kod reisa, u sobi, na nakoj večeri đe nas je pozvo, bilo je govora o tome i neko napada mješovite brakove. I to onaj pjevač, kako se zove, Safet Isović. On je bio angažiran poprilično i potpisao je onu peticiju zajedno s nama. Ne može to, napada to, svi šute. Šuti i Cerić, i ko je sve bio, Salim Šabić. I ja se javih za riječ. Reko: “Mislim da nemate pravo. Sve ovisi o onima koji se žene. Ovisi o pristupu i ovisi o ženi koja ulazi. Ali treba biti pošten pa toj ženi kazat o čem se radi, u kakvu sredinu dolazi, nije samo ljubav, nego u šta ulazi, šta ju sve čeka kazat. Pa ako se to tako napravi, onda se dobija jedan musliman više.“

(…) Nanići su živjeli u kući iz koje nas je istjerao ratni partizanski komandant i poslijeratni bosanski funkcioner Pašaga Mandžić. Kad kreneš od Baščaršije, Miloša Obilića ulicom, skroz gore, pri vrhu, bila je naša kuća stara, i kasnije je bila nova kuća sagrađena, takozvana Sulejmanova, to je pravio Sulejman, al je finansirala firma Muhamed Nanić i sinovi, nastala poslije diobe firme Braća Nanić. Babo je htio da ne bude tih nekakvih razlika među nama, pa je rekao: “Evo, ti si sagradio, a zajedničke su pare.“ U toj novoj kući bila je rezidencija iranskog ambasadora.

Kada nas je Alija Izetbegović pozvao prvi put da dođemo nakon početka opsade Sarajeva i organizirao i zatražio da nam se osigura da dođemo američkim avionom koji dovozi kontejnere pune hrane, za njih, nešto i za nas i za Vladu. Uglavnom je to onaj teretni avion, teški, u kojem su bili kontejneri i između kontejnera sjedala. I mi smo dobili da se javimo na aerodrom kod one vojske, kako se zvala ta jedinica, i bili smo ja, Šabić, inženjer Azim Karamehmedović, Muzurovića unuk, što je radio u Minhenu, Nordin Smajlović, onda je bio jedan Bošnjak iz Slovenije koji je isto potpiso Inicijativu za osnivanje Stranke demokratske akcije, ko je još bio? Avionom je iz Minhena do Zagreba doputovao Haris Silajdžić, šest nas, ne znam još je neko bio. I došli smo u Sarajevo, i pred svima njima Alija pita: “Kad ćeš ti doselit?“ Reko: “Kad mi vratite makar jednu kuću. Da dođem u Sarajevo i budem podstanar, nemoj, molim te.“ Kaže: “Neki dan mi je turska ambasada tražila kuću.“ Reko: “Koju?“ Kaže: “Novu.“ Sulejmanovu, dakle. I? Ja sam reko da ne mogu, imam obaveze. I? Eto, ima svjedoka. Reko: “Alija, dadni ti tu kuću, novu, vjerovatno će bit velik pritisak da je daš, ali vodi računa da se u toj kući ne jede domuzina“ (svinjetina, op.ur.). “A“, reko, “ako bude prilike, ova druga kuća, nju si dao profesorima, tamo, fakultetskim, pa tamo bi ja došo, ako napraviš. Ja sam tamo rođen, svi smo tamo izrođeni.“

Sjedimo, popili smo kafu. Ušao je sin, današnji član Predsjedništva. Kaže Alija: “Da ja sad vama kažem ko je Kemo Nanić.“ Reko: “Alija, zaboga nemoj, pusti.“ On: “Hoću, hoću, hoću.“ – “Alija, molim te nemoj.“ Svaku curu lijepu on je nama oteo i s njom hodo. Zato ga nismo voljeli, sve nam je cure pohvato. Aliju znam još iz osnovne škole.

SARAJEVSKI LIKOVI S OBJE STRANE RAZUMA

Tri su bila najpoznatija sarajevska, što bi u Splitu rekli, oriđinala. Ne može se reći, ali dvojica su upečatljiva bila, jer su, hajmo kazat, ordinirali oko Careve džamije i čaršije, Baščaršije, Sarača, Kovača, Čurčiluka, svih tih ulica koje su se zvale po zanatima u njima. Za mene najsimpatičniji na način, eto, onako, čovjeka koji nije nekakva pamet, život ga otjero u to, ne zna ništa drugo radit, bio je ovaj, imena mu se sad ne sjećam, ali on je hodo uvijek s jednom šipkom koja je odrezana od nakog stabla, pa kad bi vidi neku našu curu da hoda, udari je, ko đoja, malo, nako. U din, dok ti nudim! – to je bilo njegova parola. Mi smo njega zvali, evo Udina! Al bio je Nikola, Teški radnik. I meni je otac pričao, jer je bio njegova mušterija, da je bio nevjerovatan stolar. Da nije bilo namještaja koji si mu pokazo, austrijskog, francuskog, uvoznog, ne znam kakvog, starog turskog, da ga napravi, on bi ga napravio. Njemu su se davale stvari i on bi naplaćivao posao, ormar, možda više nego duplo od drugih, al, znalo se, napravit će, to je radio Nikola, Teški radnik. I jednog dana Nikola, prevrnuo, jadan. Nikad se ne zna šta je bilo. Kaže babo: “Ja ne znam, al vjerovatno kakvo žensko.“ Počeo je pit. Nije bio pijanica, al mu je trebo alkohol. Akšamluke ganjo. Nije radio, i bio je jedan određeni broj dućana u Sarajevu u koje je on dolazio. Muslimanima petkom, Jevrejima subotom, ako su otvoreni, katolicima i pravoslavcima svakim danom, radnim. I on je samo došo na vrata. Ja se sjećam kad je pokuco babi na vrata, otvorio je vrata i ušo u sobu: “Dobar dan, Muhamedaga.“ – “Dobar dan, Nikola. Kako si?“ Kaže babo: “Eto, deveram, s Božijom pomoći, a kako si ti?“ A već babo vadi novčanik. “A kako si ti? Deveram i ja, gladan nisam, deveram i ja.“

Babo mu dadne. “Doviđenja, Muhamedaga, vidimo se, ako Bog da.“ I izađe na vrata. I sad došle Švabe. I napravile onog svog orla na mjestu đe je park sad onaj kad od katedrale ideš pa ova naša, kako se zove, tržnica, Markale, i ima ona ulica koja ide prema Domu Armije. Na uglu tri ulice i ove Kralja Petra, kako se zvala, i pruga je tramvajska dolazila, i bilo je unutra Svrzino, ja mislim, stovarište. Tamo su oni, Nijemci, napravili onog svog orla u nakom skeletu od drveta. I prelili gipsom. Uglavnom, najedanput je trgom i onim čitavim centrom i tržnicom, naročito, vizavi tržnice, dominiro. I Nikola je svaki dan, dok ga nisu zatvorili, došo i pozdravio ga i reko: “Daj, bolan, kajmaka, sira, daj hrane ovom narodu!“ I sad, ljudi se skupe da gledaju kad on viče: “Daj hrane ovom narodu!“ Meni babo nikad nije dao da odem. “Što, babo, da ne vidim Nikolu? To se priča po Sarajvu.“ – “Ma, doće policija, zatvorit će ga, ne bi htio da vidiš to, pa i tebe će odvest, i vas koji gledate. Pusti, znamo šta radi, pa nek radi.“ I najedanput je Nikola presto dolazit. (…)

PRVI PROTEST SAVJESTI

Kad je osnovana NDH, a nakon prvih stravičnih četničkih zločina u zapadnoj i istočnoj Bosni i ustaških zločina u Bosni i Hrvatskoj, već ’41. pokrenuta je akcija u nekoliko mjesta za potpisivanje rezolucije. Rezoluciju su potpisali ugledniji muslimani sarajevski, u kojoj se zatražilo da se prekine s progonom i da se zaštite građani bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Potpisalo je, isprva, jedno sedam-osam ljudi, konačno puno više, preko 100, mislim. Među njima je bio i babo rahmetli. Među prvima je potpisao. I došli su reisu. A reis je tada bio Fehim Spaho. Brat doktora Mehmeda Spahe. On je zatražio da mu dođu da mu pokažu. I neko mu je odnio, ne znam ko je, ovo ja nisam doživio nego mi je otac moj pričo. On je pogledo, kaže: “Ovdi treba bit mjesta i za me, na vrhu. Ja ću se potpisat ovdje na vrhu.“ I potpisao se na vrhu. Nisu mu došli da potpiše konačan tekst, nisu ga zvali, da ga ne bi kompromitirali, uveli u nešto, on je bio reisul-ulema.

(…) Šakir, ne znamo ništa šta je, pita se, traži se, raspituje se. Sve su informacije, čak i Hadžalijine koje je dobio preko Handžića da su oni dvoje u vili Berković, to je vila direktora Zemaljske banke, koji je bio polušvabo, tako se bar pričalo. I otišo kad je ovo sve počelo, NDH, otišo čovjek u Austriju, pokupio se s familijom. I unutra je uselio Luburić. U tu kuću. Ne da stanuje u njoj, tu mu je bila kancelarija, on i ta njegova ustaška jedinica nekakva, štab njegov. U toj zgradi bio je prije rata engleski konzulat. I kad su partizani ušli u Sarajevo, kad je Sarajevo oslobođeno, čula se je vijest, otkriveno je groblje, pokopano nekolko lješeva, desetak, preko 10 lješeva u bašči vile Berković. I ja nazovem Subhiju, kaže ona: “Evo, babo se sprema da ode da vidi.“ I ja s tetkom dolazim tamo i vidim otkopane sve. Ja kažem: “Tetak, ja ne mogu. Ako je Šakir tu, ti vidi, ti si otac, ti si stariji, ti ćeš moć to izdržat, al ja ne mogu.“ On ode, pogleda, vrati se. Kaže: “Jest, bolje je da nisi došo.“ – “Što?“ – Kaže: “Mučili su ga.“ Nakon nekolko dana bila je sahrana na onom groblju heroja sarajevskom, đe je onaj austrijski lav, na dnu, na desnoj strani pokopani su svi koji su nađeni i otkriveni u toj kući. Među njima i Šakir i Seka. S tim da je policija ili vojska napravila to, opremila sanduke, dakle ne tabute muslimanske, ne zamotano u naše ćefine, nego sanduci. I ja sam došo i to s Enverom Sendićem, dakle, s mužem Šakirove sestre Subhije, koji je imao oficirske činove domobranske. I ja ulazim i vidim tetka, stoji tamo pored ovih sanduka, čeka se da dođu da sahrane, tamo nema popova, nema hodža. Ko hoće, može kasnije kad se svrši ovaj zvanični ceremonijal pokopa. Kaže tetak: “Kemo, možeš li?“ – Kažem: “Šta?“ – “Vidjet Šakira.“ – Rekoh: “Mogu. Mogu, Enver je sa mnom, Enver će me držat za ruku.“ I ja priđem, tetak otkri poklopac, Šakir go, pegla preko desne strane, pegla preko lijeve strane, skroz odavde, sve preko nogu. Ispeglan! Seka, to nam nisu dali Radulaški da vidimo, komad daske uguran u vaginu, da ju rastrga čitavu. Sudbina, kismet, da me Seka Dimitrijević nije pozvala na kafu i ja bih s njima vjerovatno završio u vili Berković. I dok sam bio na službi u Hidrometerološkom zavodu u Sarajevu, i kasnije kad bi dođi preko Ramazana pa za Ramazanski bajram, odlazio sam na mezar.

(…) Jedan od tri moja najbolja prijatelja u Sarajevu bio je Izet Čomara. Jedinac sin je bio. Jedna stara trgovačka obitelj sarajevska Čomara, koja je bila, živjeli su od najamnina tri brata, jedan je bio, čini mi se, završio ekonomiju, višu ekonomsku školu u Beču i radio je u nekoj banci, čini mi se, bio je negdje zaposlen, a njegov otac je živio od tih kirija. Jedinak i najedanput je otišo. Čuli smo nakon dva tri dana da je otišao u partizane, u organizaciji. Bila je grupa, ja ne znam od kolko ljudi, da je otišla, ne znam ni kojim putem, ali samo znam da su negdje zanoćili i trebali su tu dočekati ljude koji će ih prebacit dalje u partizane. Međutim, postojala je parola, ona, lozinka, neko je reko lozinku koju su oni znali, taj neko bili su četnici vjerovatno, došli su, pobili ih sve. Da li su ovi bili spriječeni, ili je bio nesporazum, ili su oni zakasnili, šta se je desilo, ja ne znam, al sudbina je bila ta da su svi pobijeni. To je Izet Čomara. Drugi je bio Džemo Džumhur, više nego prijatelj, više nego brat, i ja i on smo čitali u četvrtom razredu gimnazije Krležinu Na rubu pameti, a čitali smo po nagovoru njegovog brata Zuke. Uglavnom, negdje su zakačili ovu grupu koja je vrlo naivno, kako mi je pričao rahmetli Kulenović, htjela napravit atentat na Luburića. Kad god sam prošao desnom obalom Miljacke od Latinske ćuprije prema Drveniji, na prozoru one krasne druge kuće stajala je mati Džemina i gledala niz ulicu gdje smo mi hodali i šetali. Uvijek se na tom mjestu sjetim Džeme Džumhura i Izeta Čomare. A prošlo je preko sedamdeset godina.

OD JEVREJA U EMANET

Došo je, da li je Altarac ili Baruh, ne znam, al jedan od te dvije familije, jer je otac bio dobar i s Altarcem, al je bio dobar i s Baruhom, jako dobar. Baruh je opet imao, meni se čini, svoju kuću na Kiseljaku. I često puta je s nama, s našim fijakerom dolazio u Sarajvo. Jer je po oca dolazio fijaker ponedjeljkom da ga odveze i otac je u Sarajvu bio, a mi smo svi bili na Kiseljaku. Jedan od njih dvojice, sigurno. I jedan dan, on dolazi babi, babo još u kancelariji, znači, to su prvi mjeseci NDH. Dolazi on babi u kancelariju, pozdravlja se, rukuje se, zagrli se sa babom, s njime su dvojica ljudi. I sada, Altarac, kaže babi, Muhamedaga, ovo su predstavnici logora u kojemu sam ja zatvoren i u kojemu ima još puno mojih zemljaka, rođaka i prijatelja. Oni su nama obećali da kažemo sve što smo pohranili kod koga, ali su nam obećali da ti ljudi kod kojih smo ostavili, neće imati nikakve poteškoće. “Mi ćemo“, kažu, “uzeti to što su pozajmili, zamijeniti, pretvoriti to u valutu i vama poboljšati uvjete života u logoru.“ Kaže otac: “Nikad nisam bio pred težom odlukom. Ako kažem da ja to nisam primio, lopov sam. Ako kažem da jesam primio i dam, bio sam siguran da oni od toga hajra neće imat, da je to ujdurma.“ Možda prvi, drugi dan da im naprave ručak, jedan il dva, i gotovo. Kaže: “Pogledo sam ga. I on je mene pogledo. Čini mi se“, veli, “da su mu suze bile u očima. Reko je: ’Fala ti, Muhamedaga. I halali mi. Al nisam mogo drukčije uradit.“ Babo mu je dao, otišli su, nakon vrlo kratkog vremena se čulo da je taj logor napušten i da je sve otišlo u Jasenovac ili kud li u neki drugi logor izvan Sarajeva. Gdje su otišli, ne znam, šta je bilo s njima, ne znamo. Ja samo znam da sam na jednom dijelu kese, onaj debeli papir, kese kake su bile, ne onaj fini, nego kesa u koju se mećali krompiri, sudžuka, pečenica, deblji papir, baš ono pravi za kesu. Na jednom dijelu otkinutom rukom sam dobio pismo. “Dragi Kemo. Evo me u logoru, pored Kiseljaka. Ako ikako možeš, pomozi. Moji su roditelji sa mnom. Kika.“

Kika joj je bilo ime, Kika Kalderon. Ona nije mogla reći K, pa je Tita. Tita Talderon. Uuh, majko moja! To je prva cura koju sam poljubio u životu. Na Kiseljaku smo bili, bilo nas je puno. Užičanini, Ahmetaševići, mi, Spahe jedne, Fehimova djeca, reisova djeca, aman, puno nas je bilo i svi smo imali bicikle. I ja sam, završivši četvrti razred gimnazije, Šerijatske, dakle, završio, to se onda zvalo, malu maturu. I odbranio malu maturu jer se nešta i polagalo, od babe zatražio bicikl za uspjeh. I babo me je poslo Krajini, dućan mu bio kraj Katedrale, da izaberem, a ja kažem njemu: “Molim te, najskuplji i najljepši. I da metneš i trubu i bicikl i zvono.“ I mi bismo s biciklima krenuli svi zajedno iz Kiseljaka prema Fojnici. I došli uvijek do onog križanja gdje cesta produžuje za Travnik, a lijevo skreće za Fojnicu. Malo stali, lijepo je bilo, bilo je zelenila, ako je bila koja šljiva da se ukrade, ukrala se, uzelo se, bile bašče okolo sve i s biciklima se vraćali natrag. Pred samim ovim ravnim dijelom ceste, dakle, kad si prošo Spahine kuće sve trojica braće Spaha, i reis i ministar i ovaj treći Spaho, dođeš na jedno brdo malo i niko od nas uz to brdo nije išo sa biciklom, nego bi svi sišli s bicikla i uz bicikl se penjali uz brdo. I Kika pokojna, zastade malo, kaže: “Malo mi teško, možemo l’ se malo odmorit?“ Kažem: “Može.“ Dođe ti lijepo, drago da se malo odmoriš. I stanem ja, držimo bicikle i ja s desne strane, ona skroz s lijeve, mi zajedno između ta dva bicikla, na brdu. I ona me pogleda, i ja nju, i poljubismo se. I onda dobijem pismo iz logora od nje, na komadu grubog papira. Šta joj mogu pomoć? Ništa. Ništa nisam mogo. Otplako sam. Nikad mi se više nije javila, znači da je vrlo brzo likvidirana.

REVOLUCIJA I NESTANAK JEDNOG NAČINA ŽIVOTA

Prvo je nacionalizirana pilana i stovarišta i roba, prema nekakvom zakonu o nacionalizaciji, a onda je Pašaga Mandžić od Ferida Kulenovića, koji mu je bio šef kabineta, zatražio da mu nađe jednu lijepu kuću. A reko je: “Ja bi gore u onu Nanićevu.“ Zašto Ferid to nije rekao Sulejmanu, il nama, il ocu, il meni, ma kome, ja ne znam, al nije nam rekao. Dva dana nakon toga je babo bio uhapšen i osuđen na konfiskaciju cjelokupne imovine. Uzeli mu kuće. Povod je bio činjenica da je, kako se on zvao, Landžo, drugi muž Fevzije, moje tetične, dao jedan kamion željezničke direkcije ili željezničke stanice Sarajevo, gdje je on bio rukovoditelj tog voznog parka, da ode u Hadžiće, al da mi kupimo benzin, i da pokupe takozvane okrajke. Ostali smo bez igdje ičega. Čak su ćilime uzeli, kašike, viljuške, noževe, jorgane, čaršafe, sve ima tamo popisano. Babo je izašo s tašnom. (…)

KONTRAREVOLUCIONAR

S fakulteta su me isključili, prvo, činjenica da ja nisam prisustvovo tom sastanku Studentske organizacije. Da sam prisustvovo možda me ne bi isključili, nego bi me samo istukli kao mnoge druge. Ali, vjerovatno bi mi se desilo ono što se desilo rahmetli Nerkezu Mešiću. On je dobio strašne batine, a bio je i isključen s fakulteta. Ja sam bio kriv zato, prvo, što nisam došo na taj sastanak. Drugo, što sam navodno sin buržuja. Što u sobi sustanarskoj, u Masarykovoj ulici iznad Kazališne kafane, koja mi je dodijeljena kao studentu, imam perzijski tepih na vratima. Što sam petkom u džamiji i što se pojavljujem u džamiji i što sam vjernik i vjerujem. Džamija je, mislim, samo spomenuta, ili vjernik. Ne znam šta još, bilo je pet-šest točaka. I ja sam isključen. (…)

ZAGREBAČKA DŽAMIJA

Tražili su se potpisi pod peticiju da se sruši Pavelićeva džamija, ne džamija, nego ono što je on dogradio. Znači, tri munare i mihrab i odvojak s tetime lijeve, stepenice za ćurs, mimber. Mnogi su pozvani muslimani koji su bili džematlije, ali i mnogi koji nisu bili džematlije. Ja sam bio džematlija. Jedna od tački optužbe kad su me isključivali s fakulteta jeste da sam bio vjernik i da sam posjećivo džamiju dok je postojala. Mene nisu pozvali.

Nijednog od moje braće nisu pozvali. Doktora Ibrahima Ruždića znam da nisu pozvali. Inženjera Halida Muftića, koji je bio jedan od pomoćnika ministra šuma i ruda za vrijeme Vlade NDH isto nisu zvali. Znali su da nećemo potpisat. A mnogi su potpisali. Recimo, potpisali su neki veliki muslimani, zaslužni za organizaciju i djelovanje i prenos znanja i kulture na muslimane Zagreba, kada je ova garnitura starojugoslavenska i endehazijska nestala iz Zagreba, neki otišli u Beč, neki u Sarajevo, neki u zatvor. (…)

PLURALIZAM U BOŠNJAKA

Drugom prilikom, Alija je opet bio u Zagrebu, bio je sastanak, opet dolje u onoj sobi, na kojem nas je bilo malo više nego na onom prvom s Filipovićem. Alija je predložio tekst Inicijative za osnivanje Stranke demokratske akcije. Ko hoće potpisat, potpisali smo nas nekolicina, bilo je nekih ljudi koji bi vjerovatno potpisali da su bili u Zagrebu, al nisu. Bila je, je l’ iftira il nije iftira, neću da govorim, ali se govorilo da su neki otišli iz Zagreba da ne bi odbili, al da ne bi ni potpisali. Pa su se malo udaljili, otišli negdje na put. Jest bilo i kritično to potpisat. Potpisali smo, Alija je tražio i studente, da bude i neko od studenata.

(…) E onda kad je osnovana stranka u Sarajevu, izabran odbor, rahmetli Salim je došao i reko mi da je Alija poručio da se ja kandidiram za prvog predsjednika stranke, da osnujem stranku SDA Hrvatske i da budem predsjednik. Ja sam to odbio. Ja sam reko: “Ja to ne mogu. Istrošio sam se. Ja znam, ja sam vršnjak Alijin, istina, on je malo mlađi od mene, nepunu godinu dana. Ali ne mogu ja to preuzet. Ja sam se naradio po svijetu, tek sam sad u penziji, htio bi malo sebi priuštit nekog zadovoljstva, nešto pročitati. Ja sam spreman ući u odbor, to da, ja znam šta bi trebalo uradit, al nisam imao snage bit predsjednik.“ Zbilja, želio sam se jednostavno povuć. Pogotovu što je već bilo razgovora o osnivanju Preporoda. I ja sam isto tako bio jedan od osnivača Preporoda i bio sam izabran u glavni odbor Preporoda i bio u glavnom odboru i tu je bila pomalo dužnost, nekako sam bio vezan, i bilo mi je to bliže negoli politika. Kultura, znanost, aktiviranje ljudi, angažiranje ljudi, to mi je nekako bilo bliže onome što sam radio do tada, ne stručno, nego onaj aktivizam, da ga tako nazovem, društveni. I ja sam odbio.