Dobor je kosturnica, a historija stroj koji se hrani ljudskim kostima. Tom stroju pogoduje čovjek koji ni pristojnu svadbu ne može pošteno iznijeti a da se ne hvata sile ili noža. O tome najbolje svjedoče po Bosni posijana svatovska groblja

Nijedan od gradova u užoj Usori ne spominje se prije 1400. godine, uz iznimku Dobora na lijevoj obali Bosne nasuprot Modriči. I nije to jedino po čemu je Dobor među usorskim i bosanskim gradovima uočljiv, prepoznatljiv i označen. Među najvećim stadom lahko je prepoznati označeno janje, a među svim bosanskim gradovima Dobor je prepoznatljiv po intrigama, ratnim planovima, nesrećama, ratovima i bojevima.

Postoji usmena predaja kako su tri sestre sagradile tri grada. Kad ih je neko pitao kako im je u njima, prva je rekla “dobro”, odatle ime gradu Dobor, druga je rekla “do boja”, što znači do prvog rata, te odatle ime grada Doboj, a treća je rekla “magla”, odatle Maglaj. Dobor je imao svoje “prateće utvrde” Branik ili Branič. U širem smislu, mogli bi biti takvim utvrdama današnji Gradačac i Sokograd kod Gračanice.

Sagradiše ga braća Horvati, uz Tvrtkovu dozvolu jer bijahu njegovi saveznici: Ivaniš, koji je bio hrvatski ban, i Pavo, koji je bio zagrebački biskup 1387. godine. Bilo je to u velikom pokretu protiv centralističke i despotske vlade u Budimu nakon smrti znamenitog kralja Ljudvita I Anžuvinca 1382. godine. Njegova udovica Elizabeta Kotromanić vladala je u ime svoje malodobne kćeri kraljice Marije. Velikaški pokret usmjeren protiv slabe i hirovite ženske vlade zahvatio je široke razmjere u Hrvatskoj i u dijelu mađarskog plemstva. Iza njih je stajao, kao glavni pomagač, prvi bosanski kralj Tvrtko. Uz njega pristade Hrvatska do Velebita, pa on u svoju vladarsku titulu uzima također “kralj Hrvatske i Dalmacije”.

Ugarski kralj primio je u ljeto 1394. godine pod gradom Doborom u Usori iskaze vjernosti od bosanske vlastele i njihovog kralja. Tada je Dabiša primio Sigismunda za svog “prirodnog gospodara”. Kralj Dabiša odrekao se svoje vlasti nad Hrvatskom i Dalmacijom te je pristao, kako nije imao svojih nasljednika, da ga Sigismund naslijedi poslije smrti. Time su u relativno kratkom periodu pod gradom Doborom gotovo sve tekovine kralja Tvrtka u Dalmaciji srušene.

Bosanski kralj Dabiša preminuo je 1395. godine, a ugarski kralj u tom trenutku prolazi kroz velike teškoće u svojoj zemlji. Vodeći plemići bosanskog kraljevstva ipak nađoše prijelazno rješenje – podržali su izbor Dabišine udovice Jelene, koja je produžila vladavinu svog preminulog supruga.

Sve je to gledao prijekim okom Sigismund, koji je više silom nego milom vjenčao malodobnu kraljicu Mariju i tim dobio pravo na ugarsko kraljevstvo. Bijaše to okrutan čovjek, posebno u Bosni, po kojoj je činio mnoga zla. Pobunjenici zarobe staru kraljicu Elizabetu i zadave je. Sigismund potuče vojsku braće Horvata kod Dobora, popali i razori grad. Budući da se Bosna nije smirivala, povede on tri vojne protiv nje između 1405. i 1408. godine. Pod opustošenim Doborom naredi Sigismund da bosanskim velikašima i plemićima budu odsječene glave, a bezglava trupla pobacaše u rijeku Bosnu. Sigismundov biograf zapisao je kako je tom prilikom ubijen čak 171 velikaš. Ovim se okrutnim postupkom namjeravalo bosanskoj vlasteli utjerati strah u kosti.

Bosanski kralj Tomaš sastao se u novembru 1449. godine u Doboru s mačvanskim banom Ivanom Koroghijem i sklopio zaseban ugovor o zajedničkoj antiosmanskoj strategiji. Ugarska strana diktirala je uvjete tog dogovora jer su naznačene samo obaveze bosanske strane. Tomaš je morao mačvanskom banu obećati vjernost prema Ugarima, da neće pozivati Osmanlije protiv njih ili im davati pomoć nego će ih spriječiti da preko Save prelaze u Ugarsku. Međutim, ako nije kadar suprotstaviti im se i odbraniti riječne prijelaze, bio bi dužan odmah javiti vijesti o upadu gubernatoru i ugarskim plemićima te djelovati po njihovim naredbama.

Pod Doborom je nekada bila skela preko Bosne kojom je put vodio u područje gradova Sokola i Srebrnika. Jedan put vodio je prema Savi, na kojoj se također nalazila skela koja je predstavljala glavni prijelaz iz Slavonije u Bosnu. Tim je putem u srednjem vijeku ugarska vojska najlakše prodirala na bosanske teritorije. Kralj Tomaš označio je da će prekinuti veze sa sultanom i osloniti se na kršćane. U Doboru je primio papinskog legata Carvajala. Mletački poslanik prisutan na tom sastanku poslao je pismo svojoj vladi, izvještavajući je u junu 1457. godine da je kralj spreman povesti rat protiv Osmanlija.

DRUGI GOSPODARI, A U DOBORU MALO DOBRA, A ISTO ZLA

Kako piše Osman Sokolović, Gazi Husrev-beg 1536. godine osvoji Dobor. Iz pogranične tvrđave Šabac prekomandiran je Muhjudin, sin Ilijasov, s još četrdeset vojnika u Dobor. Tada je Muhjudinovom sinu, a kasnijem Jusuf-agi, bilo sedam godina. Jusuf-aga živio je osamdeset godina: bio je 23 godine doborski dizdar, umro je 1609. godine. Muhjudin je trajno ostao u Doboru do svoje smrti. Bavio se pčelarstvom, koje mu je išlo od ruke. Kreševljaković pretpostavlja da bi Muhjudin mogao biti Gazi Husrev-begov pčelar. Gazi Husrev-beg uvakufio je u Doboru 150 košnica pčela u prvoj polovici godine 1537. Zna se gdje su mu bile košnice, samo je pitanje imade li privatnog dobra i gdje bijaše njegova kuća.

Iz osmanskog perioda grad će biti poznat po Muhjudinovom unuku, a Jusuf-aginom sinu Agi iz Dobora u Bosanskoj Posavini. On je jedan od rijetkih pisaca koji je smatrao važnim pisati i o svom užem zavičaju. Njegovom zaslugom sačuvano je od zaborava niz obavještenja o Doboru, Jakešu, Odžaku i Modriči s početka 17. stoljeća.

Aga-dede je iz janjičarske porodice koja bijaše u službi carstva još od Fatihovog doba. Preci su mu bili “ljudi tvrđava”. Služili su na granici i bili pouzdani u službi, tako da niko od njegovih predaka nikada nije bio svrgnut. S obzirom na janjičarsko porijeklo Aga-dede, pa i na okolnost da se nije mogao pohvaliti, kako je to tada bilo u modi, svojim stranim porijeklom, gotovo je sigurno da je Aga-dede porijeklom naše gore list. Za sebe kaže da je rođen na Doboru i da je tu odrastao, za svog oca navodi da ga je naučio čitanju i pisanju. Bio je godinu i po doborski dizdar, ali je onda prodao agaluk i osnovao vakuf. Bio je sedam godina imam i hatib džamije u Jakešu uz plaću od jedne akče dnevno. Njegovom zaslugom ta se džamija, koja je bila prostorno pretijesna, iz temelja renovira, pa je u tu svrhu našao mecenu, bosanskog deftedara Osman‑efendiju iz Modriče. Bez obzira na zasluge, intrigama je ova služba Aga-dedi oduzeta. Znao je turski jezik, a moguće i perzijski.

Za Dobor, grad iz Aginig opisa, saznajemo za sve njegove dizdare od zauzeća 1536. godine pa do druge vlade sultana Mustafe (1622–1623). Nisu beznačajni ni podaci o obnovi džamije u Jakešu od defterdara Osman-bega iz Modriče. Zasluge ovog bosanskog defterdara, kako se razabire iz spjeva Age, daleko su veće u njegovoj rodnoj Modriči. Ulogu defterdara Osman‑efendije u izgradnji Modriče Aga-dede ocjenjuje ovim riječima:

S njime je Modriča dobila svoj sjaj,

Jer dotada Modriča nije bila ništa.

Prema Aliji Bejtiću, Osman-efendija podigao je već daleke 1630. godine u Modriči lijepu džamiju koja se identificira s današnjom Šić džamijom, u kojoj će prvi imam biti Aga-dede. Prvobitno se džamija zvala Bijela džamija. Bila je velika, ograđena zidom s tri kapije, a na svakoj od njih bio je po jedan bunar. U osmansko-austrijskom ratu između 1683. i 1716. godine stradala je cijela tadašnja čaršija. Izgorjela je i džamija. Ostala je samo munara. Na početku 19. stoljeća Osman-kapetan Gradaščević, čiji je mezar u haremu ove džamije, na ruševinama je uz postojeću munaru izgradio novu džamiju i osnovao vakuf za njeno izdržavanje.

Budući da je izgrađena u Šić mahali, džamija se od tog vremena nazivala Šić Osman-begova džamija, a poslije Nova džamija. Danas je u narodu poznata kao Čaršijska džamija. Osman-efendija stradao je tragično poslije 1636. godine. Zahvaljujući intrigama kojih nikada nije falilo, izgubio je nedužno glavu. Protokom vremena džamija je često bila rušena i popravljana. Nanovo je sagrađena 1939. godine, nakon što je bila do temelja srušena. I u potonjem ratu nije je mimoišla zla ruka, ali se iznova podigla.

Aga-dede spominje hajdučke prepade, konkretno u Modriči, pri kojima je naročito stradalo imanje emina deftedara Kasim-efendije i sina mu Ahmed-bega, a Jukić bilježi narodnu pjesmu Mijat Tomić i bezi Fetibegovići, u kojoj je opisano stradanje braće Fetibegovića iz Odžaka od Mihovila Tomića i njegovih hajduka s Vučjak planine.

Sam Aga-dede, kao i njegovi preci, bio je pristaša tarikata. Na jednom mjestu navodi da su mu preci sedam koljena unazad bili derviši. Aga-dede autor je jedne osmanide u kojoj, kao i Gundulić, opjevava vojnu ekspediciju sultana Osmana II kojoj je bila izlika upad kozaka u Osmansko carstvo 1621. godine, te pogibiju Osmana II povodom janjičarske pobune u Stambolu, koja je uslijedila godinu poslije. Isti događaj inspirirao je jednog Dubrovčanina i jednog Bošnjaka. Za razliku od Gundulića, koji je više sklon Osmanu II nego janjičarima, simpatije Age na strani su janjičara.

Za prvog rata Karla VI s Osmanlijama (1716–1718) pao je Dobor u austrijske ruke. Grad se predao 1716. godine, a posadi od 200 ljudi i s jednim begom bilo je dopušteno povući se u Gračanicu. Nakon mira u Požarevcu, ostao je Dobor u osmanskoj vlasti, ali u njega više nije vraćena posada. Pretpostavlja se da su se članovi posade sa svojim porodicama naselili u Gračanicu, grad Soko i njegovo podgrađe, a vjerovatno i na područje susjednih Doborovaca. Najraširenije mišljenje o nastanku toponima Doborovci vezano je za staru tvrđavu Dobor.

Usmena predaja kazuje da su Doborovci dobili ime po trojici zatvorenika koji su pobjegli iz Dobora kod Modriče i naselili se na ove prostore. Saznavši odakle su došli, ljudi iz okoline ih prozvaše Doborovci, pa tako i naselje dobi ime. Krajem 19. stoljeća postojalo je u Doborovcima prezime Doborčević, a u vezi s nekadašnjom posadom tvrđave Dobor su i prezimena Dizdarević, Džinidić, Bašić i Serhatlić. U Gradačcu je danas poznato i prezime Doborac.

PRED KRAJ OSMANSKOG VAKTA – ZLO

Zapamtiše Dobor i obližnja Vučjak planina Omer-pašu Latasa i njegov krvavi pir po Bosni. Nijedan rat ne donese toliko strahota kao onaj u kojem se zaraćene strane međusobno poznaju. Pregazi Omer-paša Dobor i Bosnu kod Dobora i, nakon tri dana borbe, mnogi je Bošnjak u Bosnu gazio, ali je nije pregazio. Pogide dvije hiljade Latasovih protivnika, a ranjene i potopljene niko nije ni brojao. Od Modriče do Gradačca bijaše paši put slobodan. U Gračanici otpočinu sa zarobljenicima i vojskom. Otud posla beogradskom paši izvješće o događajima u Posavini. Pismo završi ovim riječima: “Pozdravite mi mog ljubljenog prijatelja Hafiz-pašu i recite mu neka ne jede neko vrijeme riba iz Save, jer su se one bošnjačkim mesom hranile, koje sam ja kod Dobora u Bosnu stjerao.”

Dok su bošnjačka tjelesa rastavljana i obogaljena bojila Bosnu u crveno, Jukić je klicao: “Omer‑paša, nada naša!” Naposljetku, Latas optuži Jukića da je pronevjerio četrdeset osam hiljada pijastera što mu je u Jajcu dao da podijeli oštećenim kršćanima. Uzalud se Jukić branio da su novci kod njega i da ih nije potrošio. Proču se u Carigradu da je Jukić u tamnici ubijen, morade ga Omer-paša potpuno bolesna povesti na konju u Carigrad i tu ga sultanu živa prikazati. U Carigradu se zauzme za Jukića austrijski konzul Prokesch Osten i on bude prognan odatle u Rim, pod uvjetom da se nikad više ne povrati u Bosnu. Jukić nakon nekoliko godina oboli i u Beču se rastavi s vlastitom dušom. Prije vlastite tragedije, radovao se tuđoj, ljudski griješivši u tome šta je dobro, a šta zlo, a tuđu je i zabilježio ne znajući da ga isto zlo čeka:

…Izgiboše Posavljaci gerdno
Ljudi kažu i više hiljadah
Sve podnovlje kervju natopiše
Gavranove mesa nahraniše
Bosna valja konje i junake
I lešove ni broja se nezna
Nek se čudi Sava i Dunavo
I bijeli grade Biograde
Šta je Bosna donijela dara
Nek spominje Posavljačka majka
Odkada je Posavina ravna
Ni je više ljubah ucviljeno
Ni junačke krvi proliveno…

Današnji Dobor u nekadašnjoj Usori, u Bosanskoj Posavini, a na rijeci Bosni, koja tu nepovratno traži utok u Savu, odavno je napušteni grad. Njegove dvije kule liče na dva nadgrobna spomenika, na dva nišana. Iz njegove utrobe, kao iz greba, izraslo je šiblje koje ga neumoljivo preuzima i razara. Ovom malom gradu historija je podarila toliko događaja da mu može pozavidjeti i pokoja zemlja, ali baš je u tome neželjenom daru njegova nesreća. Dobor je kosturnica, a historija stroj koji se hrani ljudskim kostima. Tom stroju pogoduje čovjek koji ni pristojnu svadbu ne može pošteno iznijeti a da se ne hvata sile ili noža. O tome najbolje svjedoče po Bosni posijana svatovska groblja.

Dobor je grad paćenik, prvi na udaru, a onda nalijevo krug, i ko bi u ratu prvi – u miru je posljednji. Samo što nije kao nekadašnja bosanska vlastela svoje iznureno i obezglavljeno tijelo sručio u rijeku Bosnu. Historije će biti na nekim drugim mjestima i opet će kopati neke nove rake, a ovdje, na planu ovog grada, mogla bi napraviti svoj posljednji korak. Samo joj je još on ostao, i opet će taj korak, prilike su, završiti u Bosni. A može li to biti utjeha za Dobor, grad čija je zemlja natopljena krvlju i nad kojim je i nebo krvavo?

Grad pandemonij koji bi se, da je kakve sile i mogućnosti, pretvaranjem u knjigu zvao: Antologija zla. U Doboru je ginulo sve, osim zla koje i dalje neumoljivo bahulja svijetom. Jedino što gradu Doboru pričinjava sreću jeste k'o žut dukat zlatno sunce, koje ga je oduvijek majčinski grijalo kao što grije i druge mnogo sretnije gradove. Je li to dovoljno i može li samo sunce spram hrđave prošlosti i tamne budućnosti biti utjeha?