Znali smo za neke čestite i velike alime, sve ove, uslovno rečeno, poznate, ali o Abdulahu ef. nije se puno pričalo. Nakon što sam pročitao knjigu, uvidio sam da je riječ o biseru o kojem niko od nas nije ništa znao, a Ferid ef. Dautović nam ga je nakon toliko godina otkrio. Ova je knjiga, zapravo, priča o tome kako Allah, dž. š., uzvisuje onoga koga on hoće, pa makar i toliko godina nakon njegovog preseljenja”, izjavio je prof. dr. Mustafa Hasani

Piše: Edib KADIĆ

U tekiji na sarajevskom Jekovcu održana je promocija knjige Abdulah ef. Ganić, život i djelo autora dr. Ferida ef. Dautovića. Ova knjiga već je promovirana u nekoliko gradova Bosne i Hercegovine, a njen je autor do sada napisao nekoliko djela o znamenitim bošnjačkim alimima o kojima se saznavalo uglavnom preko usmenih predaja i iz priča imama i drugih muslimana. Na početku promocije istaknuto je da je ova knjiga nastala kao rezultat napora kako bi se popunila praznina u kolektivnom pamćenju bošnjačkih muslimana. Naglašeno je i kako je konačno došlo vrijeme da se počnu pisati i dokumentirati sjećanja na bošnjačku ulemu koja je svojim radom, djelovanjem i življenjem vjere omogućila da Bošnjaci muslimani danas budu to što jesu u svojoj jedinoj domovini Bosni i Hercegovini.

Ferid ef. Dautović rekao je da je, nakon što je završio rad na ovoj knjizi, uvidio da ona govori o jednom vremenu i o jednom imamu, njegovoj ulozi u tom vremenu i svim poteškoćama kroz koje je prolazio sa svojim džematom. “Ovo se posebno odnosi na one imame koji su se trudili i davali svoje živote kako bi sačuvali islam na ovom prostoru, a bili su istovremeno svjesni emaneta kojeg su preuzeli. Prisustvovao sam brojnim promocijama knjiga, ali, kada smo promovirali ovu knjigu u njegovom džematu u Obrima, te emocije i tu ljubav koju i danas njegov džemat gaji prema Abdulahu ef. Ganiću, to nikada i nigdje do sada nisam sreo”, prisjetio se Dautović.

RIJETKO PEDANTAN ČOVJEK

Abdulah ef. Ganić rođen je 1916. godine u Poriječanima kod Visokog. Kao dijete je bio bolešljiv. Majka ga šalje u mekteb kod svog amidže Mehage, u narodu poznatog i kao “Elif hodža“, jer je vjeri poučavao od samog početka, elifa. Nakon ovog, svoje mektepsko obrazovanje nastavlja kod hadži Omera ef. Hajrića. Kod njega se duže zadržava i stječe temeljitije obrazovanje. Osnovnu je školu Ganić završio u Visokom. Upisuje Gazi Husrev‑begovu medresu u Sarajevu, u kojoj provodi nešto više od godinu. Školovanje prekida zbog bolesti, a nakon što se oporavio i ozdravio, nastavlja dalje islamsko obrazovanje u medresi u Smršnici kod Visokog. Poslije završetka trećeg razreda ove medrese pokušava upisati Mekteb-i nuvvab – tadašnji Islamski fakultet. Nije uspio pošto se iz ove medrese nije moglo nastaviti visoko obrazovanje. Nakon toga, upisuje treći razred Elči Ibrahim-pašine medrese (Fejzije) u Travniku.

Abdulah ef. Ganić bio je odličan učenik, te medresu završava 1937. godine odličnim uspjehom. Ženi se početkom Drugog svjetskog rata, a u džemat Obre kod Kaknja dolazi 1945. godine i tu ostaje skoro cijeli radni vijek. Za džemat u Obrima veže se i tragičan događaj iz njegova porodičnog života. Kuća u kojoj je živio Abdulah ef. Ganić bila je izgrađena odmah uz prugu. Jednog dana kada je krenuo u džamiju poigrao se s dvogodišnjom kćerkom Kadirom. Dao joj je kocku šećera i krenuo u džamiju. Malo zatim, teretni voz koji je tuda svakodnevno prolazio pregazio je njegovu kćer, a ostalo je zapisano u ličnim memoarima Abdulaha ef. Ganića da su, nakon što su pronašli njeno tijelo, našli i kocku šećera stisnutu u njenoj ruci.

Fahrudin Ganić, sin Abdulaha ef. Ganića, prisjeća se priča iz tog vremena: “Bilo mi je samo 16 dana kada je klanjana dženaza mojoj sestri Kadiri. Bila je to velika bol i žalost za cijelu porodicu. Za vrijeme dženaze službenici UBDA-e s policijskom pratnjom došli su po babu i odveli ga u zatvor. Odležao je više od godinu. Majka je ostala kući sa šestero djece, sama, a nije ni znala gdje su ga odveli i kada će biti pušten. Sjećam se da je kasnije govorila da je ostala u pameti samo zbog toga što se morala o meni brinuti, jer sam se bio tek rodio. A evo, i danas mogu čuti priče nekih ljudi na sijelima kako je u komunizmu život bio divan i krasan. Ja se ne bih složio, život moga babe rahmetli govori da nije bilo tako.”

Šta god je Abdulah ef. Ganić radio, uvijek je iza sebe ostavljao neki vid zapisa, dokumenata koji su poslužili i umnogome olakšali posao Ferida ef. Dautovića da ova knjiga ugleda svjetlo dana. Pošto je Abdulah ef. bio izuzetno pedantan i uredan čovjek, na svakom dokumentu bio je napisan datum, bilo da je riječ o razglednici koju je poslao, mevludu koji se održavao u kući ili kakvom drugom zapisu s nekog događaja ili manifestacije. Sva ova dokumentacija ostala je nakon njegovog preseljenja. Njegov sin Fahrudin kaže da je ovo sve dugo stajalo na tavanu porodične kuće. “U međuvremenu sam preselio u novu kuću, a u ovoj porodičnoj kući ostao je najmlađi brat.

Jednom sam iz džamije pošao kući, prolazim pored rahmetli babine kuće, kad čujem nešto pade u avliji, tresak nekakav. Otvorim vrata i imam šta vidjeti. Burazerov sin popeo se na tavan i odozgo baca ove pakete. Kako koji padne, oni papiri se razlete k'o peruške. A kiša padala čitav dan. Pitam ga šta radi, kaže hoće ove pakete da počisti, smetaju samo. Ja brže-bolje ono pokupim da kiša ne uništi. Eto, tako je čitav njegov život mogao tu da se uništi i da nestane u trenu. Sve to pokupim i prenesem sebi kući. Nije prošlo dvije-tri godine, Ferid ef. Dautović dođe. Prvo je pisao nešto o arebici, a kasnije se odlučio i knjigu da napiše”, ispričao je Fahrudin Ganić.

Jedan od promotora knjige, prof. dr. Mustafa Hasani, kaže kako je imao čast i priliku da kao osnovac ide s babom u Livno da upozna Abdulaha ef. Ganića. “Sjećam se da smo te godine dočekali ramazan u Livnu. Sjećam se Abdulaha ef. kao veoma urednog i pedantnog čovjeka. Imao je prelijep glas, učio je našim, bosanskim mekamom. Kada bi uđi u prostoriju, dominirao je i zračio posebnim nurom, a svojom blagošću i riječju je smirivao, upućivao, bodrio i hrabrio. Znao je o svakome kazati lijepu riječ. Meni tada kao osnovcu ostao je u divnom sjećanju i na mene je dobrim dijelom utjecao da tog ljeta upišem medresu. Želio sam nekako da budem lijep poput njega, da osjetim tu ljepotu življenja islama. Francuzicu koju je on nosio, onaj obod koji se iznad desnog oka zarubljivao, to je bio perfektan rub. Ama sve je na njemu bilo dotjerano. Kada sam čitao ovu knjigu i opise njegovih prijatelja, došao sam do podatka da je znao i po sat da se sređuje prije nego bi negdje izišao. Nije želio da iziđe neuredan. Želio je prvo svojom pojavom, a onda i svim ostalim da na ljude ostavlja dojam lijepog i dobrog insana, odnosno dobrog i lijepog muslimana”, prisjeća se Hasani.

IMAM, HATIB I MUALIM, PJESNIK

Kada mu je Ferid ef. Dautović kazao da piše knjigu o Abdulahu ef. Ganiću, Hasani tvrdi da se začudio i zapitao kako se o nekome o kome niko ništa nije pisao i o kome se haman da i ništa nije znalo može knjiga napisati: “Znao sam samo za mali tekst o njemu iz 1991. godine, kada je Abdulah ef. preselio. Jednostavno ga nismo čuli, u našim razgovorima prilikom druženja, na sijelima, na nekim skupovima, niko ga nikad nije spominjao. Znali smo za neke čestite i velike alime, sve ove, uslovno rečeno, poznate, ali o Abdulahu ef. nije se puno pričalo. Nakon što sam pročitao knjigu, uvidio sam da je riječ o biseru o kojem niko od nas nije ništa znao, a Ferid ef. nam ga je nakon toliko godina otkrio. Ova je knjiga, zapravo, priča o tome kako Allah, dž. š., uzvisuje onoga koga on hoće, pa makar i toliko godina nakon njegovog preseljenja.”

Abdulah ef. Ganić bio je imam u Obrima sve do početka 1977. godine, kada odlazi u penziju. U aprilu 1977. godine Islamska zajednica opet ga aktivira postavljajući ga za glavnog imama u Livnu kako bi se taj kraj malo vjerski oživio. Tu ostaje sve do 1984. godine, kada moli da ga se razriješi dužnosti. Preselio je na ahiret 1991. godine u džematu u Obrima.

Jedne je prilike Abdulah ef. biciklom krenuo na mektepski punkt u blizini Kaknja. Na tom putu vidio je kako prema njemu ide čovjek koji je teturao. Bio je vidno pijan. Abdulah ef. ga nije mogao zaobići, pa je stao i sišao s bicikla. Kada je čovjek došao do njega, Abdulah ef. ga je upitao: “S kim je više šejtan, s tobom ili sa mnom?”, ne optužujući i ne napadajući čovjeka što ga sreće u takvom stanju. Treba napomenuti da je u to vrijeme bila velika sramota hodati ulicom pijan, a pogotovo u takvom stanju naići na hodžu. Čovjek se našao iznenađen, pa mu je zatražio malo vremena da razmisli. Stajali su tako na putu, Abdulah ef. s jedne i pijani čovjek s druge strane, sve dok se ovaj ne sabra, pa mu brže-bolje odgovori: “Više je s tobom nego sa mnom. Šejtan je sa mnom sve završio, nema više nikakva posla. Sada hoće tebe i tebi slične da zavede pa da budete kao i ja.” Abdulah ef. se osmjehnu, sjede na bicikl i nastavi svojim putem.

“Ono što ovu knjigu čini posebno vrijednom jeste činjenica da je napisana na osnovu dokumenata iz lične arhive, kao i iz biblioteka prijatelja Abdulaha ef. Ganića. Kako je bio uredan u izgledu, tako je bio uredan i u komunikaciji s ljudima. Redovno je pisao, odgovarao na pisma, savjetovao se s ljudima, slao im svoja predavanja. Bio je imam, hatib i mualim, a ujedno i pjesnik. U knjizi imamo zbirku pjesama i ilahija koje je on napisao. To je bio čovjek koji je bio discipliniran u kompletnom svom životu, u njegovom svakom segmentu. Autor knjige je u razgovoru s ljudima koji su poznavali Abdulaha ef. Ganića dobio mnoštvo informacija i sačuvao od zaborava i živu riječ, slobodno mogu kazati, njegovih saboraca”, naglašava profesor Hasani.

Mektebi se širom Bosne i Hercegovine zatvaraju 1952. godine. Nadalje, na jednom od sastanaka imama s reisul-ulemom Sulejmanom ef. Kemurom zatraženo je da se vrate sufare i mektebi. Na iznenađenje mnogih, reisul-ulema kazao je da sufare više nisu potrebne, kao ni harfovi, te da se treba izučavati latinično pismo. To je bio razlog da se muslimani na otvaranju džamije u Doboju kod Kaknja za vrijeme govora reisul-uleme pobune, protestiraju i skandiraju da im se vrate sufare. Po svemu sudeći, navodi se u knjizi, ove proteste i ovaj način pritiska na najviše organe u Islamskoj zajednici organizirao je upravo Abdulah ef. Ganić. Ovoj pretpostavci ide u prilog i činjenica da se sve ovo odvijalo u Kaknju, gdje je on imao veliki utjecaj na imame i džemate. Zgodno je napomenuti da je ovo bio prvi javni protest za vrijeme komunizma u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

PROSVJETITELJ VELIKOG FORMATA

“Mi kao muslimani moramo znati kroz šta sve su naši preci prošli kako bi nama prenijeli ovu žišku islama i koje je to bilo odricanje. Abdulah ef. Ganić je nakon što su mektebi bili zatvoreni i zabranjeni organizirao mektepsku nastavu po kućama. Onda su na kapijama sela postavili stražu, ako bi kakav stranac naišao, a znali su često uvraćati, da se odmah javi kako bi se preduzele sve mjere predostrožnosti. Sva obuća ispred kuće u kojoj se tog dana obavljala mektepska nastava bila bi unesena u kuću. Abdulah ef. bi kazao djeci da niko ne progovara, ni glas da se ne pusti, sve dok stranac ne bi prošao kroz selo.

Dalje, imate priču o učenju mevluda po kućama. Krene se od jedne kuće pa do kraja sela, kako bi se u jednom periodu u svakoj kući proučio mevlud, a sve tajno. Imate priču o jednom Mustafi Omerspahiću. Prijave ga da se u njegovoj kući učio mevlud. Ode on u policiju da plati kaznu i kaže im: ‘Evo vam duplo koliko ste tražili!’ ‘A što to, druže Omerspahiću?’, upitaju ga, a on im kratko odgovori: ‘Planirao sam i dogodine da se u mojoj kući uči mevlud, pa da ne bih morao ponovo dolaziti.’ Naši ljudi se nisu nikada predavali, a ispred sebe su imali predvodnike poput Abdulaha ef. Ganića, koji su snažno generirali ljubav prema islamu i ljude konstantno poticali na aktivnost. I onda danas čujemo ove nebuloze koje nam se podmeću da učenje mevluda nije islamska tradicija. Ljudi moji, naša ulema je kroz mevlude odgajala džemat, razvijala ljubav prema Poslaniku, a. s., i tako održala islam u našoj Bosni”, istakao je Hasani.

Na promociji je o knjizi govorio i Meho ef. Šljivo: “Abdulah ef. Ganić bio je učena i svestrana ličnost, ali ne po kriterijima kako mi danas ocjenjujemo popularne, poznate i uspješne ljude. Kada pogledate njegovu biografiju, vidite da on nije imao nikakvih akademskih titula. Osim završene srednje škole, nije imao druge škole, iza njega nisu ostala pisana djela, nije bio hvalisav i nije volio sebe isticati. Međutim, kada pogledate niz detalja iz njegovog života, vidite da je on zaista bio prosvjetitelj velikog formata. Recimo, zbog toga što je distribuirao knjigu Religija i ljudi autora Nure Sikirića novčano je kažnjen jer je po tadašnjim zakonima njegovo djelovanje okarakterizirano kao kršenje javnog informiranja i javnog reda i mira. Međutim, to njega nije brinulo. On je odlazio po zaseocima kod Kaknja i Visokog i naš neuki svijet upoznavao i vjerski prosvjećivao i opismenjavao.”

Šljivo napominje da je Abdulah ef. Ganić živio u vremenu masovne, ponekad agresivne, a ponekad i suptilne ateizacije našeg društva. “Ono što možemo vidjeti iz ove knjige i što je meni lično bilo veoma fascinantno jeste to da Abdulah ef. nije poginjao glavu pred ideološkim glavosječama tog vremena. Imate detalj gdje on ne želi da prisustvuje klanjanju dženaze partijskog funkcionera jer će se tu svirati muzika i nosit će se vijenci. On tu vrlo mudro razgovara sa sinom od ovog partijskog funkcionera i uvjerava ga da se mora klanjati dženaza. Nakon što ga je uvjerio i pošto je klanjana dženaza, kojoj je prisustvovalo nekoliko hiljada ljudi, a klanjalo ih je svega pedesetak, prilazi mu sin i sa zadovoljstvom mu kaže da odavno nije prisustvovao većoj dženazi. On ga ispravlja riječima: ‘Ne slažem se s tobom. Ispraćaj je bio veliki, a dženaza vrlo skromna.’ Trebalo je hrabrosti da se i na ovaj način brane principi vjere”, podsjeća Šljivo.

Sačuvane su vrlo zanimljive i upečatljive fotografije iz Ganićevog vremena s mevluda, večeri Kur'ana, poklanjanja hatmi i drugih vjerskih okupljanja koje bi, istaknuto je na promociji, za sadašnje sociologe religije bile vrijedni dokumenti iz kojih bi se moglo iščitati kakva je to bila nesalomiva snaga narodnog islama u Bosni i Hercegovini u komunističkom periodu. Na svakoj drugoj fotografiji može se vidjeti kako svijet netremice gleda u Abdulaha ef. “Ovo zavrjeđuje posebno sociološko istraživanje kako bi se propitalo kako u tim vremenima jednoumlja i društvene marginalizacije vjere izrastaju i rađaju se autoriteti vjere za kojima ljudi masovno hrle.

Po meni je najveća vrijednost ove knjige što sam u njoj pročitao veličanstvenu priču o našem bošnjačkom alimu, a u isto vrijeme i potresno kazivanje o njegovom životu u kojem se sagledava sudbina svih naših bosanskih alima koji su živjeli, radili i djelovali u to vrijeme, a i muslimana koji su ih slijedili. Oni su bili rastrgani između zahtjeva da vjerno prenesu poruku islama i da ostanu muslimani i društvenog uređenja koje je sve činilo da to tako ne bude. Oni su, zapravo, cijeli život hodali po sirat-ćupriji strahujući da s jedne strane ne padnu u ambis dunjalučkog, a s druge strane u ambis ahiretskog Džehennema. Mi smo se danas izborili za našu vanjsku slobodu, a o tome kako se osvaja naša unutrašnja sloboda i rahatluk mislim da nam može pomoći ova knjiga i podsjećanje na život i djelo Abdulaha ef. Ganića”, poručio je Šljivo.