Razgovarala: Enisa KEZO ALAGIĆ

Bosna i Hercegovina je zvanično priznala novoformiranu Vladu nacionalnog jedinstva u Libiji. Ona je uspostavljena mirovnim dogovorom iz Tunisa u decembru prošle godine i ima podršku Ujedinjenih nacija i ostatka međunarodne zajednice. Nova Vlada trebalo bi da zamijeni dvije rivalske vlasti sa sjedištem u Tripoliju i Tobruku, na istoku zemlje. Cilj formiranja nove vlasti jeste stabilizacija stanja u zemlji kako bi se usvojio novi ustav i održali izbori. O trenutnoj situaciji u Libiji kao i povratku naših firmi u ovu zemlju razgovarali smo s Ibrahimom Efendićem, ambasadorom BiH u Libiji.

STAV: Kako je došlo do stvaranje nove, treće nakon revolucije, Vlade nacionalnog jedinstva u Libiji? Koje su države do sada priznale Vladu?

EFENDIĆ: Libija je kliznula u građanski rat. U Bengaziju su se vodile borbe između liberala organiziranih u tzv. Libijsku nacionalnu armiju pod komandom generala Khalifa Haftara i islamista. Libijska nacionalna armija bila je lojalna Vladi u Bejdi. Islamisti su bili lojalni Vladi u Tripoliju. Na svim tačkama u Libiji vođeni su ratovi. Na jugu su vođeni ratovi između plemena. Na stvaranje nove Vlade utjecalo je to što su se pripadnici “Islamske države” iz Sirije i Iraka počeli premještati u Libiju, u grad Sirt. To je predstavljalo veliku opasnost za Evropu. Druga vrlo opasna stvar, politički i humanitarno relevantna, jesu velike migracije iz Afrike preko Libije. Nekada je Libija apsorbirala ljude koji su tražili posao. Libija je imala pet miliona stanovnika i tri miliona ljudi koji su radili za njih. Iz Afrike, Egipta, Tunisa. Sada nema posla u Libiji i oni idu dalje. Gadafi je jednom zaprijetio Evropi riječima: ‘Ako budete vršili pritisak na mene, ja ću pocrniti Evropu.’ Ta dva problema bila su relevantna da se svijet pokrene i da traži neko rješenje za Libiju. Međunarodna zajednica ocijenila je da je takvo stanje neodrživo. Libija je ogromna zemlja, 35 puta veća od BiH, i vrlo je teško kontrolirati granice duge nekoliko hiljada kilometara. “Islamska država” je jačala. U takvoj situaciji, gdje su se stvari komplicirale iz dana u dan, UNSMIL (Misija UN-a za pomoć Libiji) pokrenula je akcije da se krene u jedan libijsko-libijski sporazum. Oni su proveli akcije i kontakte s organizacijama građanskog društva, plemenima, partijama, ideološkim pokretima, milicijama. Uradili su ispitivanja javnog mnijenja i uvjerili se da je većina libijskog naroda za mir. Razgovori su se vodili više od godine, od kraja 2014. i cijela 2015. godina. I konačno je postignut libijsko-libijski politički sporazum o uspostavljanju Vlade nacionalnog jedinstva kao jedine legitimne vlade u ovoj zemlji. Taj je sporazum priznat Rezolucijom 2259 vijeća sigurnosti UN-a. Prema tom sporazumu, parlament u Tobruku ostaje kao ustavotvorna skupština, a Generalni nacionalni kongres u Tripoliju pretvara se u Vrhovni državni savjet, kao neka varijanta Gornjeg doma. S tim da se moraju transformirati i sada se radi na tome.

STAV: Na kojoj je razini priznavanje Vlade unutar Libije?

EFENDIĆ: Problem je što su razne frakcije, ideološke opcije i političke stranke, počele tražiti izmjene sporazuma. Predstavnik UN-a za Libiju Martin Kobler nije to dozvolio jer, ako prekršite nepromjenjivost sporazuma, vi ga nećete više nikad spakovati. Stalno će neko tražiti izmjene. Parlament u Tobruku traži da se ukine član osam iz tog sporazuma, a to je komanda nad armijom koja treba biti pod Vladom nacionalnog jedinstva. Situacija se zakomplicirala sada. Vlada u Bejti vegetira. Vlada nacionalnog spasa raspala se sama i njeno raspadanje ubrzalo je to da su ministarstva prišla novoj Vladi nacionalnog jedinstva.
Treba se postići podnošljiv mir i stabilizirati situaciju kako bi se usvojio Ustav i proveli izbori. Na tome radi međunarodna zajednica. Ustavotvorna skupština formirana je 2014. godine sa 60 članova i oni već dvije godine rade na pisanju novog ustava i usuglašavanju stavova. Međutim, međunarodna zajednica još uvijek daje samo verbalnu podršku. Malo je stvarne podrške, ekonomske, finansijske i humanitarne podrške. Političke ima tu i tamo.

 STAV: A šta je s vojnom podrškom?

EFENDIĆ: Na poziv nove Vlade, međunarodna zajednica pomoći će u vojnom smislu. SAD su prije deset dana, na poziv nove Vlade, bombardirale određene tačke u Sirtu, gdje se nalazi ISIL. Oni imaju manje grupe Amerikanca i Britanaca u Misuratiju koji pružaju savjete i instruiraju vojsku. Naročito jedinice “Neprobojni zid”. Italijani su najagilniji u pomoći Libiji.

STAV: Kako je prethodno došlo do stvaranja dviju vlada, Privremene vlade Libije u Bejdi i Vlade nacionalnog spasa u Tripoliju?

EFENDIĆ: Stvaranje dviju vlada došlo je prilikom općih izbora 2014. godine. Tada su na izborima pobijedili liberali. Kada kažemo islamisti i liberali, to je uvjetno rečeno. Liberali su tada u Parlamentu od 200 mjesta dobili 170. Islamisti su dobili tridesetak. To su islamisti shvatili kao državni udar progadafijevih snaga. Tačno je da ti liberali naginju prethodnom sistemu koji se borio protiv islamista jer je Gadafi bio oštar u borbi protiv njih. Njihova organizacija nazvana “Libijska zora” objavila je tada rat liberalima u Tripoliju. Zapalili su rezervoare nafte oko aerodroma i napali aerodrom koji su čuvali revolucionari iz Zintana. Tako su nastale borbe u svim drugim gradovima. Liberali su se pomjerili prema istoku i stacionirali su se s Parlamentom u Tobruku, a vladu su formirali u Bejdi. Nikakvih znakova ni indicija nije bilo da će stvar uspjeti. U Tripoliju su islamisti obnovili Generalni nacionalni kongres, parlament koji je osnovan izborima 2012. godine, što je bilo nelegalno prema Ustavnoj deklaraciji, privremenom ustavu koji je donesen nakon revolucije. Obnovili su i staru vladu i nazvali je Vlada nacionalnog spasa. Narod nije priznao ni Kongres ni tu Vladu. Svijet je nije priznao. Nismo ni mi. Mi smo nastavili kontakte s Vladom u Bejdi.

STAV: Trenutni ambasador Libije u BiH lojalan je Vladi u Bejdi?

EFENDIĆ: Da. On je otpravnik poslova. On je nedavno doveden kad je ambasador otišao u penziju. Mi smo komunicirali s tim ambasadorom koji je izrazio lojalnost vladi u Bejdi. Ona se zvala Privremena vlada Libije. Ja sam tad bio u Tripoliju. Kad god je Vlada pozivala ambasadore, oni su nas pozivali u Tunis. S Vladom Nacionalnog spasa u Tripoliju nisam nikakve kontakte imao.

STAV: BiH je priznala Vladu nacionalnog jedinstva. Koji su naredni koraci?

EFENDIĆ: Ja ću nositi pismo predsjednika Bakira Izetbegovića novom predsjedniku Predsjedništva Vlade nacionalnog jedinstva. To će biti prvi korak. Mi smo notom zvanično obavijestili njihovo Ministarstvo vanjskih poslova o priznanju, da smo ih priznali kao jedinu legitimnu vladu Libije i da smo naložili svojim diplomatskim predstavništvima i državnim institucijama da ne komuniciraju s paralelnim institucijama.

STAV: Kako će se to odraziti na naše firme i druge projekte, kao što je liječenje ranjenika iz Libije u BiH?

EFENDIĆ: Privredna suradnja Libije s BiH nama je vrlo važna. Mi s Libijom surađujemo već pet decenija. Mnoga su prijateljstva ostvarena tokom te saradnje. Mnoga su naša djeca ondje rođena. Kao Ambasada, trudili smo se koliko smo mogli da se naše firme zadrže u Libiji. Jer firme povezuju narode i države. Sada imamo desetak firmi koje posluju u Libiji, državne, privatne i mješovite libijsko-bosanske firme. Među značajnim je državnim firmama “Energoinvest”. Među značajnim je privatnim firmama “Bosna-S” i “Bosna Petroleum Company”. Oni uglavnom rade u oblasti nafte, razna servisiranja, izgradnju rezervoara za naftu, elektroinstalacije mehaničkih sistema. Imam kontakte s našim firmama koje rade, žele raditi ili obnoviti rad u ovoj zemlji. “Hidrogradnja” se povukla. Oni imaju ugovore vrijedne oko 90 miliona libijskih dinara. To je velika suma. Oni su se povukli nakon revolucije jer su radili na mjestima na kojima je bilo nesigurno. “Širbegović” je ostao simbolički, ali se povukao. Imao je velike projekte, oko 100 miliona eura. Liječenje ranjenika nastavlja se, ali se bilo malo stopiralo zbog kompliciranja stvari u Libiji. I rukovodstvo i administracija u Komitetu za brigu o ranjenicima promijenjeni su. Nadam se da će situacija biti bolja oko liječenja ranjenika.
Naši su odnosi decenijama jako dobri. BiH želi da se ti odnosi nastave. Normalno, nisu svi svjesni u našem establišmentu koliko su važni ti odnosi. Ne pružaju dovoljnu podršku našim naporima da se odnosi razvijaju s Libijom. Naše su firme ondje uradile mnoge projekte. “Energoinvest” je uradio 22 hiljade kilometara dalekovoda, montirali su 2.200 trafostanica u Libiji. Moramo sve učiniti da nastavimo tu suradnju: političku, ekonomsku, zdravstvenu, naučnu, tehničku, kulturnu… BiH mora znati: Libija nema potrebe za nama. Može živjeti bez nas i obavljati svoje projekte bez Bosne. Ona ima naftu, plin i druge mogućnosti. Mi trebamo ići ka Libiji. Nama je interes da svoje firme ondje zadržimo, da vratimo firme da realiziraju svoje projekte. Trebamo ojačati “Hidrogradnju” da se vrati i realizira svoje projekte.

STAV: U medijima se pojavljuju podaci o velikim gubicima bh. firmi u Libiji?

EFENDIĆ: Realni gubici mogu se utvrditi samo kada dvije strane utvrde dugovanja, libijska i naša. To je istina, našim se firmama duguje, ali i naše firme duguju, što samim investitorima, lokalnim snabdjevačima, subkontraktorima, isto tako avansima koje su uzeli. Zato je nezahvalno govoriti o dugovanjima. Firme lansiraju nekada nerealne podatke da su dugovanja velika, ali to su relativne stvari. “Energoinvest” ima stotine miliona ugovora, ali on isto tako sad radi na nekim manjim projektima koje realizira da bi čekao vrijeme kad će nastaviti te projekte. Turska ima oko 18 milijardi ugovorenih i zaključenih ugovora. Turska podržava ovu Vladu iz svojih političkih i ekonomskih interesa. Treba se sada vratiti i uzeti te pare koje su ugovorili.

STAV: Je li realno očekivati da će se stanje stabilizirati u Libiji?

EFENDIĆ: Kad kažem da sam optimističan, ja imam nekakve osnove na kojima baziram optimizam. To je da svijet ne može dozvoliti da Libija klizne u nekontrolirani haos. To je ogromna zemlja na strateški važnom geografskom mjestu. Ima ogromnu obalu. Bitna je ne samo za regionalni mir, ne samo za mir u Evropi, nego za globalni mir. Izvoznica je nafte i plina. Njen je kapacitet milion i 600 barela dnevno, međutim, poslije revolucije, kako se sigurnosna situacija pogoršavala, nafte je bilo sve manje. Tako je bilo vremena kad je prestajao izvoz nafte. Njihova je nafta jako kvalitetna i tražena. Migracije prolaze kroz Libiju. Ne dolaze preko Tunisa i Alžira. Narod Libije važan je kao faktor. Oni žele mir. Naročito jer su oni prije toga dobro živjeli. Gadafi nije organizirao državu, nije organizirao obrazovanje, ali oni nisu bili bez para. Volja libijskog naroda i geostrateška pozicija Libije uvjeti su zbog kojih svijet ne može dozvoliti da se ondje naprave državice ili nestabilna situacija. Spas za regiju, stabilnost za Evropu i za svijet jeste da se sačuva teritorijalni integritet Libije i njen suverenitet. To je vrlo važno.

STAV: Šta je bio najveći problem u Libiji?

EFENDIĆ: Muamer Gadafi je izbjegavao da stvara državne institucije, čak i armiju. Bojao se vojnog udara i jake armije jer je i on sam tenkovima došao na vlast. Izbjegavao je da ustroji jaku, snažnu državu. Trošio je novac po svijetu na razne načine. Na ratove koje je vodio s Egiptom, u Tunisu, Čadu. Podsticao IRU. Svugdje je trošio novac, a ne na organiziranje države i edukaciju. Podsticao je terorističke aktivnosti. On je pitao poznatog tuniškog predsjednika Habiba Bourguibu: “Gospodine predsjedniče, zašto trošite tolike novce na educiranju omladine? Sutra će se ti momci dignuti protiv vas da vas skinu.” A njemu je Bourguiba tada vrlo mudro odgovorio: “Muamere, kad se ova omladina digne protiv mene, to će biti civilizirana omladina, ne barbari.” I pazite kako je završila tuniška revolucija, predsjednik je fino izašao iz zemlje, a znate kako je Gadafi završio. Fizički su ga maltretirali.

Narodu jeste davao novac da bude zadovoljan. Ali sve je ostalo zapostavljao. Kad je nastalo “Arapsko proljeće”, Gadafi nije našao drugo sredstvo osim ubijanja. On je sve svoje snage usmjerio da uguše proteste. Svijet je pokrenuo proceduru u UN-u da se izglasa adekvatna rezolucija da bi zaštitio civile. Bosna i Hercegovina je bez dileme glasala za tu rezoluciju. Njen je glas bio presudan.

Ta je rezolucija otvorila prostor vojnoj intervenciji. Tom su pomoći revolucionari dobili krila. Gadafi je likvidiran i onda je nastalo, po meni, najmirnije vrijeme. Vrijeme Prelaznog nacionalnog vijeća na čelu s Mustafom Abdul Dželilom, koji je bio vođa revolucije. To je bilo do izbora jula 2012. godine. Nakon revolucije, umjesto da Revolucionarne jedinice uđu u Ministarstvo odbrane i da se formira jaka armija koja će štiti ostvarenje revolucije, oni su se razjedinili i počeli slijediti neke političke opcije, stranke, ideologije. Postale su milicije koje su vladale po gradovima. Niste znali da li političari komandiraju revolucionarnim jedinicama ili milicije, kako su se poslije zvale, komandiraju njima. Totalna je konfuzija nastala. Milicije su se uvećavale. Mustafa Abdul Dželil rekao je da je u revoluciji učestvovalo 35.000 ljudi, a revolucione jedinice popele su se s vremenom čak na 300.000 ljudi jer je bilo profitabilno da im se pridružite. Kako je vrijeme odmicalo, tako su se problemi multiplicirali. Presudnu situaciju poslije izbora imao je zakon o političkoj izolaciji. Taj je zakon sadržavao odredbe da svako ko je bio u režimu Gadafija ne može u narednih 10 godina biti na nekoj značajnoj funkciji. Ja sam tada rekao da libijska kola kreću nazad.

Pozitivna vijest za bh. privrednike

Direktor predstavništva “Energoinvest d.d.” Sarajevo u Libiji Mujo Karaosmanović kazao nam da “Energoinvest” nikada nije izašao iz Libije, čak ni kada je bilo ratno stanje u ovoj zemlji. “To je naše važno tradicionalno tržište i mi imamo namjeru dugoročno poslovati u Libiji. Stabilizacija prilika u Libiji važna je za našu kompaniju i naše buduće poslovanje”, kaže Karaosmanović. Imenovanje Vlade nacionalnog jedinstva Libije pod pokroviteljstvom UN, a koja je priznata od vodećih svjetskih sila, EU, kao i arapskih zemalja, sigurno da daje za pravo da očekujemo stabilizaciju prilika u Libiji. “Bosna i Hercegovina se pridružila zemljama EU u podršci Vlade nacionalnog jedinstva kao jedinoj legitimnoj vladi u Libiji, i to je i za poslovnu zajednicu pozitivna vijest. S tim u vezi, već je najavljena deblokada izvoza nafte koja je prisutna od 2014. godine, a čime bi se stvorili preduvjeti za ostvarivanje prihoda Libije, kao i uključivanje svjetskih kompanija na aktivnostima koje su vezane za ove poslove. “Energoinvest” će, imajući na umu otvaranje, te uz stabilizaciju prilika u zemlji, učiniti sve da Libija bude u fokusu naših daljnjih projekata, te tržište na kojem smo brend i na kojem vidimo da možemo biti znatno više angažirani u skladu sa sigurnosnom situacijom i prilikama na tržištu”, naglasio je Karaosmanović.
Prije revolucije u Libiji, “Energoinvest” je potpisao najveće poslijeratne ugovore s Elektroprivredom Libije na izgradnji 66 kV, 220 kV i 400 kV dalekovoda, vrednijih od 200 miliona dolara. “Budući da se ovi dalekovodi izgrađuju na velikim i otvorenim prostranstvima Libije, s početkom oružanih sukoba obustavljeno je kompletiranje tih ugovora. Trenutni status ovih ugovora, kao i ostalih velikih ugovora potpisanih s drugim svjetskim kompanijama, u fazi su mirovanja do stabilizacije sigurnosnih prilika u Libiji”, pojasnio je Karaosmanović.
Unatoč narušenoj sigurnosti i objektivno smanjenim prihodima iz Libije, Predstavništvo “Energoinvesta” sve je vrijeme aktivno u Libiji. “Kao kompanija s većinskim državnim kapitalom, opravdali smo povjerenje i poslove koje smo izvodili u Libiji u proteklih 40 godina. Zbog sigurnosnih prilika, akcenat je stavljen na ugovaranje poslova koji su ograničeni na mikrolokacije pa su potpisani ugovori za naftnom kompanijom AGOCO i Slobodnom zonom MFZ na izgradnji trafostanice i 30 kV konekcije u Misuratiju, kao i vrlo uspješan projekt održavanja naftnih polja koji se u kontinuitetu odvija od 1992. godine – MAINT. Trenutno je u Libiji na spomenutim ugovorima angažirano dvadesetak naših uposlenika, uz lokalne radnike koji se angažiraju shodno pojedinim fazama poslova”, zaključuje Karaosmanović.
Privatna bosanskohercegovačka kompanija “Bosna-S” u Libiji radi duže od 20 godina i realizirala je brojne projekte u naftnom sektoru. Na tim poslovima bilo je stalno angažirano 250-350 radnika. “Mi nismo ni napuštali libijsko tržište, pa ni tokom revolucije kada smo ostali raditi u Tobruku (mjesto blizu egipatske granice). Trenutno imamo oko 140 radnika na sedam lokacija širom Libije. Razlog za smanjenjem broja radnika trenutna je nestabilnost u centralnom dijelu Libije, gdje smo morali staviti na ‘stand by’ nekoliko gradilišta. U budućnosti očekujemo realizaciju već potpisanih ugovora, i s obzirom na novoosnovanu Vladu, očekujemo njihovu skoru realizaciju, čime bismo u najmanju ruku opet vratili broj radnika na obim kao i prije revolucije, ako ne i veći s obzirom na to da smo trenutno jedni od rijetkih koji su prisutni na libijskom tržištu. U posljednje vrijeme imamo mnogo upita za angažman na ponovnom pokretanju proizvodnje na naftnim poljima koja trenutno nisu u funkciji”, kazali su nam iz kompanije “Bosna-S”.