Svaki put kad bi pucnjava na trenutak stala, ja bih dozivao neprijateljske vojnike da im dam do znanja da ih se ne bojimo, ali i zbog toga jer mi je bilo dosta lakše kad se malo izgalamim. A Enes je bio hladan k’o led, vrlo bi rijetko progovarao. Samo bi nam govorio da čuvamo municiju. Imao sam osjećaj da bi on tako mogao danima, da bez riječi radi ono što mu je povjereno. Nikada ga nisam vidio da se koleba. Ako krene naprijed, onda ide do kraja, a kad negdje i zastane da s tog mjesta brani naše položaje, onda se ne pomiče”

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Fotografije: Agan SKENDEROVIĆ

Svaki rat sa sobom donosi iskušenja, kako za borce, tako i za članove njihovih porodica. Jedni ginu, drugi su izloženi mogućnosti ranjavanja ili zarobljavanja, a treći, članovi porodica, vazda strepe nad svima njima. Dok dio boraca iz proživljenih iskušenja uspije izići još jači, postoje i oni koje proživljena iskustva gotovo pa slome ili ostave trajan biljeg na njihovo fizičko i mentalno zdravlje. Iskušenja kod takvih kao da predstavljaju posljednju stepenicu ovodunjalučkog života i nerijetko dolaze kao posljednja prilika za čišćenje od ovosvjetskih grijeha, ali i kao lagahna priprema za plemeniti put u blaženu, bezbrižnu i sretnu vječnost. Jedan od onih čiji su posljednji mjeseci života bili ispunjeni iskušenjem teške i neugodne bolesti bio je i Enes Rožić, teško ranjeni pripadnik elitne jedinice “Hamza”. Njegova trinaestomjesečna vezanost za postelju i borba s opakom bolešću bili su još jedan Enesov ratni podvig. Nažalost, u borbi za ozdravljenje pobjedu je odnijela “smrt”. Enes je umro, ali preživjelo je njegovo ime, sjećanje na njegovo herojstvo i njegov ratni put.

Enes Rožić (sin Husnije i Rubije) rodio se 1968. godine u Lubardi, u općini Bužim. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a srednju u Rijeci u Hrvatskoj. Vojni rok služio je u Prokuplju u Srbiji, te u Uroševcu na Kosovu. Nekoliko godina prije rata bio je zaposlen u koksari “Bakar” pored Rijeke. Po otpočinjanju agresije na Republiku BiH, zajedno s grupom dobrovoljaca dolazi preko teritorija tzv. SAO Krajine i aktivno se uključuje u odbranu domovine.

Bio je pripadnik Čete za specijalne namjene “Hamza”, s kojom je učestvovao u skoro svim akcijama prije ranjavanja. Izvršavajući borbeni zadatak sa svojom jedinicom, teško je ranjen 2. septembra 1994. godine u rejonu Gradine, općina Velika Kladuša. Za iskazanu hrabrost nagrađivan je od komandanta 505. brigade i komandanta Petog korpusa. Odlikovan je najvećim ratnim priznanjem, značkom “Zlatni ljiljan” 22. novembra 1994. godine. Nakon 410 dana vezanosti za bolnički krevet, podlegao je zadobijenim ranama 16. oktobra 1995. godine. Bio je oženjen Fikretom, s kojom je imao sina Kenana.

Otac Husnija prisjeća se Enesovog boravka u “Bakru”, te posljednjeg susreta pred polazak za Bosnu: “Moj Enes je u Bužimu završio osam razreda. Kako su u to vrijeme u ‘Bakru’ tražili školaraca, on se prijavio, tamo upisao srednju školu i odmah se zaposlio u lokalnu koksaru. Nakon trogodišnjeg školovanja i odsluženja vojnog roka, nastavio je raditi u ‘Bakru’ sve do augusta 1992. godine, kada je otišao za Bosnu. Sjećam se da sam nedugo prije njegova odlaska bio kod njega u Rijeci. Kad me pratio na autobus, rekao mi je da planira ići za Bosnu i pitao me šta mislim o tome. Kazao sam mu da bih volio da ne ide, ali kako hoće. Ja sam tad otišao za Ljubljanu, gdje sam radio. Nakon nekoliko dana zvao sam ga u firmu i javio mi se njegov šef, koji mi je kazao da Enes već dva dana ne dolazi na posao. ‘Ha’, rekoh, ‘bogami je otišao kući.’ Kasnije se nismo čuli ni vidjeli sve dok rat nije stao.”

Jedan od najbližih Enesovih drugova bio je Šerif Burzić, koji je s Enesom radio u “Bakru”, potom skupa došao iz Hrvatske i na kraju skoro dvije godine bio saborac u “Hamzama”.

“S Enesom sam prije rata radio 5-6 godina u koksari ‘Bakar’. Godinama smo mi bili dobri drugovi. Početkom rata, u julu i početkom augusta, više od mjesec dana boravio sam na ratištu – od Igmana, preko Trnova i Grepka, pa sve do Ustikoline. Po povratku u Rijeku na odmor sredinom augusta 1992. godine srećem Enesa i još nekoliko poznanika. Nakon što smo saznali za vijest da se sprema prelazak jedne grupe iz Jastrebarskog prema Bihaćkom okrugu, nas sedmerica krenuli smo iz Rijeke prema Jastrebarskom, a nekoliko dana poslije dalje prema Karlovcu. Bili smo naoružani automatskim puškama. Prelazak je trajao tri dana, nakon čega smo stigli na slobodni dio Bihaćkog okruga. Došli smo 28. augusta u grupi koja je brojala oko 620 osoba. Odmah po dolasku priključili smo se jedinici ‘Hamza’. Enes i ja bili smo saborci sve do 14. aprila 1994. godine, kada sam ranjen. Od svih ratišta na kojima smo skupa boravili najviše mi je u sjećanju ostala Spahića Glavica i ta nevjerovatna ‘Februarska ofanziva’, u kojoj smo se smrzli k’o nikada. Enes je bio primjer dobrog čovjeka i u ponašanju i u svemu ostalom. Pravi saborac i pravi patriota. On je bio prilično povučen i miran i krasila ga je jedna nesvakidašnja staloženost i prisebnost”, priča Šerif.

Komandir voda, a kasnije i čete u “Hamzama” Refik Kauković u toj jedinici bio je od 23. augusta 1992. godine. Po njegovim riječima, tek nekoliko dana nakon njega i Enes se priključio “Hamzama”, odmah po dolasku iz Hrvatske. Kaže da je Enes bio sudionik svih važnijih akcija i izviđanja koje je izvodila ta jedinica. S obzirom na to da više od dvije godine ni jednom nije bio ranjen, to je Enesu omogućilo da u kontinuitetu bude u borbenom stroju. Zajedno su sudjelovali u akciji “Plamen” u septembru 1992. godine, potom u nekoliko izviđanja prije akcije “Oganj”, pa u uspješnom oslobađanju Ćorkovače u toj akciji. Također, Enes je bio važan akter izviđanja koja su prethodila “Munji ’93”, pa onda i sudionik te akcije. Učestvovao je i u “Februarskoj ofanzivi”, te u svim važnijim akcijama i borbama na “prvoj autonomiji”.

“Mi smo u početku bili slabo naoružani i s neparnim i otrcanim uniformama. A sjećam se da je Enes u samom startu imao onu finu maskirnu američku uniformu. Radilo se o tihom i mirnom momku, jednom od finijih boraca u našoj jedinici. Za razliku od mnogih ‘galamdžija’ koji su u nekim kriznim momentima znali i zakazati, Enes je bio sušta suprotnost, niti je bio grlat, niti je znao zakazati. Naprvu nenametljiv, ali uvijek pouzdan kao saborac i do kraja koncentriran na zadatak koji je pred nama bio postavljen. Bio je tipičan timski igrač koji se ni po čemu nije posebno isticao, ali zato ni jednog milimetra nije ni zaostajao za bilo kim. Dok je svako od nas ponekad znao ‘omotati’, ne sjećam se da je njega ijedna akcija mimoišla. Jedino ranjavanje imao je tog kobnog 2. septembra 1994. godine. To se desilo na Gradini kod velikokladuškog naselja Bojna. Taj dio linije držala je neka naša jurišna četa. Neprijateljske jedinice napale su iznenada i razbile našu liniju, pa smo mi išli da spriječimo njihovo dalje napredovanje. Oni su u pratnji tenka već bili krenuli prema Zborištu i Crvarevcu. U toku dana uspjeli smo zaustaviti njihov prodor i uvezati liniju. Bili smo, kao i obično, puni samopouzdanja i sasvim sigurni da ćemo to uzeti. S nama su u tu akciju išle i ‘Gazije’. Sutra ujutro, u ranu zoru, napali smo i povratili izgubljene položaje. Borba se odvijala prsa u prsa. Sjećam se da je u toj pucnjavi, pored Enesa, ranjen i rahmetli Sajo Kauković. Uspješno realiziranu akciju pomutila je tužna vijest o Enesovom teškom ranjavanju. Ranjen je puščanim metkom u kičmu i, nažalost, ostao je paraliziran narednih 13 mjeseci. Nakon toga je preselio”, govori Kauković.

Po Kaukovićevim tvrdnjama, Enes je bio od onih vojnika koji nisu bili rivali u bilo čemu pa ni u tome da pojedinačno bude veći heroj od bilo kojeg saborca. “Jednostavno, on je bio dio ekipe i na neki svoj način doprinosio je uspjehu cijele jedinice te harmoniji koja je sve vrijeme vladala među nama. Ovo što nas je preživjelo rat, ko god se sjeća Enesa, trebao bi ga se sjećati samo po finom ponašanju i lijepim gestama. Prije bi se za mene ili bilo koga od preživjelih mogla kazati neka ružna riječ nego za Enesa. Inače, o mrtvima se kazuje samo najljepše, ali kod Enesa je to istinski bilo tako i sve bi ovo stajalo i da je živ. Bio je sigurno pravi momak na kojeg se svaki saborac vazda mogao osloniti. Bio je u ravni s najboljim među nama, koji su poginuli i koji su, ako Bog da, šehidi. Ništa pozitivno se o njemu ne može napisati a da bude suvišno”, navodi Refik Kauković.

Enesov saborac bio je i Nermin Alešević Majorov. “U jedinicu ‘Hamza’ došao sam poslije ofanzive na Spahića Glavici, gdje sam ostao narednih skoro godinu dana. U pola godine zajedničkog boravka u ‘Hamzama’ s Enesom sam prošao hrpu akcija. Skoro sve akcije prema ‘autonomiji’, od Tabakovića i Golubovića, preko Kestenovačke Glavice, Pećigrada, Brkića Koplja do samog oslobađanja Velike Kladuše 21. augusta 1994. godine. Bili smo skupa i u akciji u kojoj je Enes, nažalost, teško ranjen. Kasnije se ispostavilo da je ta akcija ustvari bila početak velike neprijateljske ofanzive koja je svoj vrhunac imala u akciji ‘Breza ’94’. Ma Enes je bio stijena od čovjeka. Pouzdan i siguran saborac u svakom momentu. Nije on nikad paničario niti galamio, u njegovom ponašanju nisu se mogli primijetiti bilo kakvi znaci straha ili nesigurnosti. Koliko god bila napeta situacija i koliko god bile žestoke borbe, on bi uvijek bio smiren i pribran. Nekako me najviše podsjećao na američkog glumca Charlesa Bronsona. Čovjek od posla, a ne od velikih riječi. Takav je bio naš Enes”, kaže Alešević.

Opsežno kazivanje o rahmetli Enesu ima i saborac Nermin Šabić. “Enes Rožić, kojeg smo od milja zvali Rožan, bio je na dužnosti komandira treće desetine prvog voda u četi ‘Hamza’. Sama činjenica da se po izbijanju agresije odmah vratio u Bosnu dovoljno govori o njegovom patriotizmu. Kada sam došao u četu ‘Hamza’, Enes je već bio tu. Danas, 25 godina nakon njegove smrti, sjećam ga se kao čovjeka koji je bio srednje visine, smeđe kose i svijetlih očiju. U toplijem periodu godine posebno je volio nositi maskirnu majicu, hlače od uniforme zvane ‘bužimska’, te patike ‘univerzal’, koje su bile bijele boje s tri prepoznatljive crne linije na stranama, izrezane cik-cak. Nije volio puno pričati, bio je po prirodi ćutljiv, a ako je već govorio, onda je to bio ozbiljan govor. Aktivno je učestvovao u svakoj našoj borbi – bilo da smo se branili ili napadali, a posebno se istakao u borbama na ‘prvoj autonomiji’. Imao je mnogo vojničke sreće pa je uvijek iz svih tih borbi izlazio neokrznut iako smo iz dana u dan imali sve više poginulih i ranjenih boraca. Sjećam se da sam jedne prilike negdje na ‘autonomiji’ zajedno s Enesom branio važno mjesto u našoj liniji odbrane. Nakon jakog granatiranja, nastupali su napadi neprijateljske pješadije. Unatoč teškoj situaciji, mi smo se muški branili. Svaki put kad bi pucnjava na trenutak stala, ja bih dozivao neprijateljske vojnike da im dam do znanja da ih se ne bojimo, ali i zbog toga jer mi je bilo dosta lakše kad se malo izgalamim. A Enes je bio hladan k’o led, vrlo bi rijetko progovarao. Samo bi nam govorio da čuvamo municiju. Imao sam osjećaj da bi on tako mogao danima, da bez riječi radi ono što mu je povjereno. Nikada ga nisam vidio da se koleba. Ako krene naprijed, onda ide do kraja, a kad negdje i zastane da s tog mjesta brani naše položaje, onda se ne pomiče.”

Prvog septembarskog dana neprijateljske snage su iz smjera tzv. SAO Krajine izvele napad na linije odbrane Petog korpusa i u početnom napadu uspjele napraviti određeni uspjeh, zauzevši poprilično dosta terena u širem rejonu Ahova, Bojne, Gradine i na pravcu prema Pržinama i Grljavcu. Istog dana, oko podne, na navedeno područje upućene su jedinice “Hamze” i “Gazije”. Zajedno s Enesom bio je i Šabić: “Ubrzo smo zaustavili neprijateljske snage, a na nekim mjestima ih i potisnuli nazad. Ponovo smo sutradan napali. Krenuli smo iza ponoći. Naš vod je trebao napasti negdje na Gradini, a zatim nastaviti sa zauzimanjem neprijateljskih položaja prema Bojni. Kao i uvijek dotad, u potpunosti smo izvršili planirani zadatak i neprijatelja potisnuli na polazne položaje. Bili smo zadovoljni urađenim jer je na našoj strani ostao veliki broj neutraliziranih neprijateljskih vojnika, kao i dosta zarobljenog naoružanja. Naravno, kao i obično, i ovaj je uspjeh plaćen krvlju nekih naših saboraca. Ovaj put, tog kobnog septembarskog jutra, u ranu zoru mubarek petka, vojnička sreća napustila je našeg Rožana. Sjećam se da smo se kretali rubom neke visoke živice i napredovali prema jednoj kući na dvije vode, sazidanoj od cigle. Enes se kretao prvi, rahmetli Ibrahim Briško išao je iza njega, a ja iza Ibrahima. S druge strane živice bili su također naši momci iz voda. Kad se zalomila pucnjava, trkom smo krenuli prema kući. Nekoliko metara ispred nas vidjela se vatra, začuo se dugi rafal. Dok se kretao blago sagnut, Enesa je pogodio i oborio ga na zemlju. Kad smo pitali doktora kako je moguće da je pogođen u kičmu a da ni glasa nije pustio, i on se tome čudio. Enes se i tad i kasnije držao herojski i na dostojanstven način trpio svu bol iz zadobijene rane.”

Nermin Šabić prisjeća se i svog posljednjeg susreta s Enesom, kada ga je zijaretio u njegovoj porodičnoj kući: “Potkraj jeseni, nekad nakon akcije ‘Mostobran ’94’, s rahmetli Hamdijom Abazovićem išao sam u posjetu Enesu. Bio je predložen za značku ‘Zlatni ljiljan’, pa smo mu ponijeli tu lijepu vijest i nešto novca koji se tim povodom isplaćivao. Neopisivo mi je bilo teško vidjeti ga nepokretnog u krevetu. U tom momentu nisam imao snage spomenuti mu ni ‘Ljiljan’, niti novac. Malo smo popričali, čak se i našalili. Dok sam mu pričao o tome kako je u Bosanskoj Krupi poginuo naš zajednički saborac Ibrahim Šahinović Briško, u jednom momentu su mu potekle suze i samo je rekao: ‘Čuvajte se, momci moji, čuvajte, i Boga za smrt molite.’ Na rastanku sam novac predao njegovoj supruzi. Iako smo obećali, nismo mu ponovo otišli u posjetu jer je Hamdo ubrzo poginuo, a ja sam skoro sve vrijeme do kraja rata bio previše angažiran u jedinici. Nakon što sam ponovo ranjen u operaciji ‘Sana ’95’, smješten sam u vojni stacionar u Bužimu. I tako jednog dana, kada sam već imao snage da se sam ispravim i sjedim na krevetu, kroz prozor sam vidio da se oko pristiglog bolničkog vozila okupljaju doktori, medicinsko osoblje i poneki prolaznik. A onda sam vidio i Enesovu suprugu koja je plakala. Shvatio sam da je Enes podlegao. Spustio sam se nazad u svoj krevet i ponovo pred očima vrtio slike sada već stare godinu, mjesec i koji dan. Slike kojima sam u sjećanje vraćao svog saborca Enesa Rožića, ‘zlatnog ljiljana’, patriotu, heroja, prijatelja i dobrog oca. Neka mu je vječni rahmet.”

Enes je dugo bio u bolnici u Bihaću, pa onda na kućnoj njezi. Kasnije, pred sami kraj rata, nakon što je deblokiran prolaz prema Srednjoj Bosni, prebačen je u zeničku bolnicu. Kad je otac Husnija došao kući iz Slovenije, Enes je tad već bio “prikovan” za postelju i nije mogao pomicati noge. U početku je mogao pomalo pomjerati ruke, a poslije ni njih.

“Jedino je sve vrijeme mogao malo glavu pomicati i normalno razgovarati”, kazuje otac Husnija i nastavlja: “Trebao je on ići i u banju u Fojnicu, međutim, doktor je ustanovio da je prekasno za njegov oporavak. Metak mu je pokidao ključnu venu u kičmi, koja se postepeno sušila prema mozgu. Jer metak mu je ušao kroz rame, odozgo, i izbio na kičmu, pritom trgajući centralnu venu koja povezuje kičmenu moždinu s mozgom. Da je bilo odmah izvesti operaciju, možda bi se i spasio. Prvi put kad sam mu otišao u posjetu u Zenicu nije mi doktor ništa detaljno objašnjavao. Tad je Enes još bio staložen. Drugi put kad sam otišao, već je bio prilično napet. Žalio se što ga ne šalju u Fojnicu, o čemu je ranije bilo govora. Tad sam otvoreno razgovarao s doktorom, koji mi je rekao: ‘Znaš šta, Husnija, ne smijem ja njemu reći pravo stanje, ali nema rašta njega slati ikuda. Na početku kad je došao, ja sam njega pomalo zavaravao da je stanje bolje nego što jeste. Međutim, njemu je ostao zdrav još samo jedan dio vene koja povezuje kičmu i mozak. I ta vena se sve više suši. Samo je pitanje dana i sedmice koliko će on poživjeti. Tu, nažalost, nema spasa. Mi ćemo njega opremiti i uputiti da ide u banju u Gatu. I on neće još dugo živjeti, ali nemoj mu to kazivati bogati.’ I zbilja, nije ni stigao otići u Gatu. Doktor k’o da je znao kad će on umrijeti. I uputio ga je kući s opravdanjem da od kuće kroz nekoliko dana ide u tu banju. Doktor je želio da mu barem prividno udovoljimo u njegovim željama i da mu imalo olakšamo u tim preostalim danima života. Zbilja je došao kući. Supruga mu je počela ganjati papire da ide u Gatu. Međutim, umro je dan prije polaska”, sjetno nam kazuje Enesov otac Husnija.

Enesov efendija Hamdija Nesimović prisjeća se trenutaka iz susreta s rahmetli Enesom: “Enesa sam poznavao od njegove 11. godine. U tih 16 godina, koliko smo živjeli u komšiluku, od lijepog dječaka Enes je stasao u krasnog mladića, blagog pogleda, skoro pa nečujnog hoda i pomalo stidljive druželjubivosti. Kao imam džemata Lubarda, svjedočio sam njegovom dolasku iz Hrvatske i stupanju u redove 505. brigade, te bio ponosan na svog bivšeg učenika iz mekteba. S vidnom željom da radi Božijeg zadovoljstva brani Bosnu i Hercegovinu, islam, bošnjački narod i slobodu uopće, Enes se odmah po dolasku uključio u elitnu jedinicu ‘Hamza’ i bio sudionik dosta izvojevanih pobjeda. Težio je on slobodi i išao joj u susret, pritom se ne kolebajući i ni truna jednog ne uzmičući pred fijukom puščanih zrna i kanonadom granata. Potvrda svega toga jeste i taj kobni 2. septembar 1994. godine, kada je teško ranjen. Nije se predavao ni u periodu višemjesečne nepokretnosti. Kad god sam ga posjetio, ničim nije iskazivao da je zažalio što se umjesto lagodnog života svim bićem stavio na raspolaganje svojoj domovini. Naprotiv, sve vrijeme svoje iskušanosti saburio je, vjerujem, svjestan nagrade koju je Svevišnji takvima najavio. Otud moje divljenje mlađahnom Enesu što je u malo godina života postigao mnogo. U konačnici, apsolutni smiraj i ako Bog da dženetske perivoje nagizdane neizmjernim slastima. Otud dragost što sam čestitog Enesa doživljavao kao velikog junaka i gromadu od čovjeka. Neka mu Svemilostivi svaku kap krvi što je proli na Njegovom putu i svaki uzdah izazvan bolom nadomjesti Džennetom i blizinom najodabranijih.”