Grad Prozor svojevremeno je imao čak četiri džamije, od kojih su danas uspravne dvije, a dvjema se ne zna ni za trag. Jedina u stalnoj funkciji jeste Nuhefendića ili Čaršijska džamija, koja je podignuta 1700. godine sa sahat-kulom nedaleko od nje. U ratu je doživjela devastiranja, ali je opstala. Hadži Nesuhova ili Mahalska džamija obnovljena je prethodnih godina. Prvi se put spominje 1604. godine. Ona je u funkciji tokom ramazana

Piše: Safet POZDER

Ispod planine Makljen, nekako u njenom krilu, na oko 700 metara nadmorske visine ugnijezdio se gradić Prozor, kojeg mještani od milja zovu kasabom, a odnedavno i zvrk‑kasabom, i to zato što je glavna gradska ulica nedavno temeljito rekonstruirana i uređena, a oba ulaza u Prozor preinačena su u kružne tokove. Jedan ahbab mi, dok me je zijaretio, dobaci kako smo napravili pravu stvar jer smo izbacili šejtane iz čaršije. Ne bi mi jasno, pa me on podsjeti kako se, po islamu, šejtani sakupljaju na raskrsnicama, a mi smo im sad, eto, ubacili kružne tokove pa se moraju sabirati negdje drugo. Simpatična doskočica!

Historijski gledano, prvi spomen grada Prozora datira još iz 14. stoljeća, tačnije, 11. augusta 1366. godine. Geografski položaj mu je zanimljiv, pomalo i nezgodan. S jedne strane, Prozor je poput slijepog crijeva koga zaobilaze skoro sve bitnije saobraćajnice, a s druge, kud god pođeš, kroz Prozor prođeš. I prolazili su mnogi.

Tako je još davne 1615. godine hadži Jusuf, sin Muhamedov, mujezin Lala-pašine džamije iz Livna, krenuo obaviti hadž, odlučivši da svoje jednogodišnje putovanje proprati detaljnim putopisom. Zapisao je kako je u nedjelju prispio kod hadži Osmana u Prozor na konak te da je u ponedjeljak u ovom gradu pazarni dan. Zanimljivo, i danas je u Prozoru ponedjeljak pazarni dan, odnosno tradicionalna pijaca.

NAJVAŽNIJE JE ZADRŽATI LJUDE U PROZORU

Prozor je dao i velikane poput Ali-paše Varvara i Ahmed-paše Dugalića, koji su obnašali visoke pozicije na sultanskom dvoru. Iz Prozora je bio i Muhamed Skejo Prozorac, koji je početkom 19. stoljeća napisao vrlo važno i znakovito djelo Uputstvo o uređenju države na temeljima islama, koje je predao lično sultanu Selimu III. Iz Prozora su potekle brojne kadije, muftije, muderrisi, hafizi, prepisivači rukopisa… Prozor je krajem 19. stoljeća imao najopremljeniju kiraethanu u Hercegovini.

Dakako, obilje je i vjerskih objekata koji ukazuju na to da se islam u Prozoru obreo neposredno po dolasku Osmanlija na ove prostore. Tako je džamija u Šćipama sagrađena još 1498., a džamija u Lizopercima 1530. godine.

Na popisu stanovništva iz 1991. godine, na području općine Prozor živjelo je 7.225 muslimana i više od 12.000 katolika. U samom gradu Prozoru tada je evidentirano 2.199 muslimana i 1.199 katolika. Ratnim dešavanjima, odvođenjem u logore, ubijanjem i protjerivanjem, brojčano stanje, barem kada je riječ o Bošnjacima, značajno je promijenjeno. Tako je danas mnogo Prozorčana nastanjeno u okolnim gradovima širom Evrope, ali i svijeta, a za sudbinu 50 Bošnjaka još se ništa ne zna jer se vode kao nestali.

Danas se kao jedan od prioritetnih zadataka u Prozoru nameće zadržavanje postojećeg stanovništva na okupu i sprečavanje sve izrazitijeg vala iseljavanja, posebice mladih koji, zbog slabe perspektive i nemogućnosti zaposlenja, sreću traže negdje drugdje. Istini za volju, perspektiva postoji jer je riječ o sredini koja nudi vrlo velike turističke, stočarske i poljoprivredne potencijale koji, nažalost, ostaju neiskorišteni. Svijetla tačka jeste ekspanzija uzgoja jagodičarskog voća, što je ulilo izvjesnu nadu i donekle zaustavilo trend iseljavanja. Ipak, o tome neki drugi put.

Grad Prozor svojevremeno je imao čak četiri džamije od kojih su danas uspravne dvije, a dvjema se ne zna ni za trag. Jedina u stalnoj funkciji jeste Nuhefendića ili Čaršijska džamija, koja je podignuta 1700. godine sa sahat-kulom nedaleko od nje. U ratu je doživjela devastiranja, ali je opstala. Hadži Nesuhova ili Mahalska džamija obnovljena je prethodnih godina. Prvi se put spominje 1604. godine. Porušili su je Italijani 1943. godine. Obnovu ovog objekta pratile su brojne opstrukcije i neizdavanja potrebnih dozvola, ali se upornost isplatila, pa je i taj dio procedure kompletiran. Mahalska džamija u funkciji je tokom ramazana.

Na mjestu nekadašnje Sultan Bajezidove ili Careve džamije, podignute oko 1500. godine, danas je dječije igralište, a lokalitet nekadašnje Zajmovića džamije trenutno je gradski park.

Uz Mahalsku džamiju postojala je i zgrada sibjan-mekteba, a na mjestu današnjeg parka bila je zgrada Mekteb-i-ibtidaijje, u kojoj je djelovalo Kulturno-prosvjetno društvo “Uhuvvet”.

Medžlis Islamske zajednice Prozor sačinjava pet džemata, u kojima djeluje šest imama. Ukupno je 13 džamija, dok džamija u selu Klek još nije obnovljena.

Kao i svugdje, ramazan u prozorske džemate i vjernička srca unese posebnu atmosferu i ugođaj kome uz stalne angažmane doprinos daju i imami za teravije. Tako se ove godine teravih-namaz obavlja na ukupno 13 mjesta. Svakako, najživlje je upravo u gradu Prozoru.

Obje gradske džamije, Čaršijska i Mahalska, širom otvore svoja vrata svima koji su željni duhovne hrane i smiraja. U objema džamijama uči se tradicionalna mukabela uz kraći komentar proučenog nakon podne-namaza. Kraći vazovi prakticiraju se i nakon teravije, a zajedničko učenje Kur'ana s odraslima koji su savladali kur'ansko pismo dio je dnevnih aktivnosti. Ženski aktivizam odvija se kroz Asocijaciju žena, koja djeluje pri Medžlisu i u sklopu koje se organiziraju druženja, zajednički iftari, učenje ilahija, obilazak porodilja i starijih džematlijki, te mnoge humanitarne aktivnosti usmjerene ka ženama.

Za aktivnosti s omladinom zadužen je Omladinski krug, koji se može podičiti jednim od najljepših i najmasovnijih iftara za omladinu u okruženju. Iftar je već prerastao u tradiciju i svake godine na platou ispred Mahalske džamije okupi oko 200 mladih ljudi, a nerijetko mu prisustvuju i gosti iz drugih sredina.

RAMAZANIJE MIRISOM IZMAME I NEPOSTAČE

Ramazanski ambijent redovno uljepšavaju profesori Karađoz-begove medrese iz Mostara koji prisustvuju zajedničkom iftaru u Prozoru, potom i zijarete ovdašnje džemate, a džematlije svojom posjetom redovno počasti i muftija mostarski Salem Dedović.

Da bi ambijent bio do kraja potpun, pobrine se i lokalna Gradska pekara, koja spravlja neizostavne ramazanske somune, popularne “ramazanije”, koje svojim mirisom izmame i one koji možda ne upražnjavaju praksu posta.

Nije to onaj nekadašnji vakat niti oni ramazani koje pamte stariji. O tome potanko priča Meho Nuspahić, vitalni starac, iako u 88. godini života. Dosta se toga, veli, promijenilo, stariji su se više poštovali, bilo je stida i više druženja. Ipak, nije bilo zajedničkih iftara onako kako se danas prakticira.

Sličnog je mišljenja i Himzo Bobar, dedo koga zdravlje već izdaje, ali sjećanje jako dobro služi. Cijeli život bio je uz džemat, a jedno vrijeme i predsjednik tadašnjeg Odbora IVZ Prozor. Sa sjetom se sjeća vakta u kome se nije moglo ni večerati ako se nije akšam klanjao. Kuće su, kaže, vrvjele od čeljadi, ali je svima bilo komotno. Bilo je poštovanja i znalo se ko se sluša. Ramazan je bio posebna priča. Telali su budili na sehur, sijelilo se zadugo, a djeca su uz paljenje kandilja kroz selo provikivala: “Vakat, vakat večerat!” Nije ga bilo ko nije postio, a ako bi se i desilo nešto takvo, to je bio skandal. Jednom su tako, priča Himzo, iznad sela, u nekakvom potoku, ljudi primijetili nekoga kako usred ramazana puši cigaretu. Tih se dana digla tolika potraga za “pušačem” kakva se danas ne pokreće ni za ubicom.

Najljepši dio ramazanskog ruha ipak su omladina i djeca. Dolaze na mukabele, na vaktovima su, odazovu se iftarima, a na teravijama su mirni. Nekad od omladine hodže nisu imale živa mira jer nije bilo smicalice i sijaseta kakvog im nisu priređivali, posebno na teraviji.

I tako, Prozor danju pokušava živjeti. Ulice su poluprazne. Više je automobila nego pješaka. Pred iftar se kreće po somune, zasjaju kandilji i uskoro se kreće na teraviju.

Kandilji zasjaju i nad Ramskim jezerom, pa se mujezini projave s munara u Kovačevom Polju i Varvari. Kandilji sijaju i s novosagrađene džamije u Lapsunju. Najviši su oni u Šćipama, Herama i Kutama. Južnije su Duge i Lug, a gotovo nadomak Jablanice, uz samo Jablaničko jezero, jesu Tošćanica, Grevići i Lizoperci. Džamija u Lizopercima nacionalni je spomenik Bosne i Hercegovine, i uz nju se svake 27. noći ramazana okupi više stotina postača na zajedničkom iftaru.

Prozor će jednima i dalje biti slijepo crijevo, drugi će navraćati i kroz njega prolaziti, ali je jedno sigurno: ramazanske ljepote ovdje ima, kandilji sijaju, omladina se okuplja, a dok je tako, i Uzvišeni će davati Svoju milost i pomoć.