Sve je ovo samo dokaz da je Beljak najobičniji hrvatski šovinist, a da hrvatski muslimani, odnosno Bošnjaci, i kad se svojski trude da budu veći Hrvati od Tuđmana, ne mogu i neće biti prihvaćeni kao istinski Hrvati. Time je izlišna i svaka priča o tome šta jesu ili šta nisu Bošnjaci, kako bi volio da špekulira novopečeni historičar Beljak

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Lokalni zagrebački politički cirkus u režiji Milana Bandića, pored uveseljavanja širih narodnih masa u Hrvatskoj, još jednom je na površinu izvukao latentni šovinizam oduvijek prisutan u hrvatskom društvu, a pogotovo na hrvatskoj političkoj sceni.

I ovaj put jedan od aktera drame bio je Zlatko Hasanbegović, čije je izigravanje malog od palube Milanu Bandiću, u Gradskoj skupštini Zagreba, navelo druge hrvatske političare, poput Kreše Beljaka, predsjednika Hrvatske seljačke stranke, da se Hasanbegovićem po ko zna koji put pozabave ne kao produktom hrvatske političke scene i društva, njegovih vrijednosti i svjetonazora, nego kao Drugim, uljezom, nekim kojem nije mjesto među njima, nekome ko je “saboter Hrvatske pred međunarodnom javnošću”.

Beljak nije birao riječi napadajući kontroverznog Hasanbegovća nazivajući ga efendijom, Kusturicom (čime je htio reći izdajnikom), sljedbenikom Pavelića i Luburića, domaćim izdajnikom, kriptonacistom i lažovom.

No, Beljak se nije zaustavio samo na seciranju Hasanbegovića, on je ničim izazvan ustvrdio i da su se “do 1918. godine svi muslimani ovih prostora i ovog jezika izjašnjavali Turcima”. Tako je žalosna politička karijera i još žalosnija društvena pozicija Zlatka Hasanbegovića poslužila kao katalizator da na površinu ispliva jedan mnogo mračniji fenomen modernog hrvatskog društva punog predrasuda, a što se potvrdilo u ovoj Beljakovoj orgiji šovinističkih uvreda i mitomanskih stereotipa.

Naravno, Hasanbegović nije kao Kusturica jer je Emir postao Nemanja i promijenio je i vjeru i naciju.

S druge strane, Hasanbegović je oduvijek bio deklarirani Hrvat, rodio se i politički formirao u Zagrebu, a ne u Sarajevu, i, koliko se zna, nije promijenio vjeru. Nikada nije lutao u svom političkom nastupu i stavovima koji su bili i ostali na liniji integralnog hrvatstva kojeg je zastupao i prije nego je postao poznat široj javnosti, jedino što je ulaskom u politiku svoje stavove počeo i javno artikulirati.

Dok je Hasanbegović čistio kulturu od nepoćudnih, dok je šovinistički cirkuzao unutar hrvatskog političkog mainstreama, prvo kao istureno borbeno krilo Karamarkovog HDZ-a, a zatim kao koalicioni partner Milana Bandića, Beljak i ostatak velikih političkih Hrvata šutio je o njegovoj ličnosti i djelu.

Ali sada, kada im je Hasanbegović postao kost u grlu, kada im kao opozicija pravi haos, i to s pozicije pravovjernog hrvatstva, odjednom je od poželjnog ideala Bošnjaka utopljenog u radikalnog Hrvata postao tek jedan obični balija koji groteskno oponaša Hrvata.

Sve je ovo samo dokaz da je Beljak najobičniji hrvatski šovinist, a da hrvatski muslimani, odnosno Bošnjaci, i kad se svojski trude da budu veći Hrvati od Tuđmana, ne mogu i neće biti prihvaćeni kao istinski Hrvati. Time je izlišna i svaka priča o tome šta jesu ili šta nisu Bošnjaci, kako bi volio da špekulira novopečeni historičar Beljak