Ljudi su se vraćali na svoja mjesta s hranom i pićem u rukama. Klasična američka porodična stadionska atmosfera, toliko drugačija od naše u kojoj je navijanje za svoj klub pitanje života i smrti, susret s navijačima suprotnog tima skoro pa poziv na obračun. Stadion je ovdje više tržni centar nego sportsko borilište, zabavljanje publike mnogo je važnije od rezultata
 brze hrane bio je nesnosan uprkos vjetru. Veliki navijački orkestar s trubama i bubnjevima nije prestajao ni između dvaju poluvremena, stotine velikih displeja trpali su poruke u podsvijest naroda.</p>
<p>Utakmica se nastavila, David Villa nije davao sve od sebe, trener Patrick Vieira šetao je nervozno pokraj aut-linije, a ostarjeli Andrea Pirlo sve je to nemoćno posmatrao s klupe. Iako je rezultat bio pozitivan, trebao je još jedan gol koji nikako nije padao. Raja na stadionu gubila je strpljenje.</p>
<p>A onda, opet, odnekud iskoči sjećanje. Nekoliko dana nakon izbacivanja iz “Parkuše”, odlučili smo se provozati žičarom. Nekom pade na pamet ideja da se s Trebevića vratimo pješke kroz snijeg. Uskočili smo u kabinu koju je neko, na moje zaprepaštenje, uskoro počeo ljuljati. Prolomio se smijeh, a meni nije bilo do smijanja. Nikad nisam bio ljubitelj visine, pogotovo u takvoj situaciji. Kabina se brzo zadimila cigaretama, prepričavale su se priče s posljednjeg ljetovanja u Orebiću, kampovanja sa što manje para.</p>
<p>Čim smo sišli s uspinjače, duboko se udahnulo. Teški smog i prljavština grada ostala je dolje, daleko ispod nas. Na takvom čistom zraku baš je bio merak zapaliti cigaru. Krenuli smo nizbrdo nošeni nekim čudnim avanturizmom. Bili smo tinejdžeri, ništa nam nije bilo teško. S vremena na vrijeme preskakali smo bodljikavu žicu, prolazili kroz tuđa imanja. Nije prošlo dugo i izbismo na neki put koji smo nastavili slijediti. U jednom momentu primijetismo konjski leš bačen pokraj puta. Nikad prije nisam vidio ništa slično. Neko se popeo na mrtvog konja i skakao po njemu; ko zna koliko je dugo nesretni konj tu ležao. Ostavismo tu scenu iza nas i nastavismo nizbrdo. Dalje se više ničega ne sjećam.</p>
<p>Sudija je odsvirao kraj. Publika je tužno otpuhivala. NYC FC pobijedio je s 2:0, ali to nije bilo dovoljno za prolaz. Palo je nekoliko stativa, nekoliko je izglednih prilika propalo, tako da je rezultat ispao realan.</p>
<p>Kiša je rominjala. Hiljade ljudi guralo se kako bi se što prije dokopali podzemne željeznice. Posmatrao sam sve to s nekakvom sjetom i pitao se da li ću se jednog dana sjetiti bilo čega s te utakmice, osim onoga čega sam se već sjetio.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Je li teže pobjeći ili ostati u TuzliSljedeći članak
O Bošnjaku koji je savjetovao sultana Selima III
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo