Mnogi od zarobljenih u Austriji završavali su u zatvorima, na sudovima, u kažnjeničkim logorima ili na redovitom odsluženju vojnog roka, gdje su neki izgubili život. Dio bivših vojnika, što ustaša, što domobrana, ali i civila neposredno nakon što su njihova mjesta došla pod nadzor novih komunističkih vlasti skrivali su se kako bi spasili život. Poznati su pod nazivom “škripari” i “križari”.

Najavljena misa u Sarajevu 16.maja kontroverza je i zato što malo koga zanima šta se zaista desilo prije i nakon Bleiburga. Rijetki su historičari koji su se time bavili, hladno analizirajući dokumente i izjave svjedoka. Jedan od tih historičara jeste Zdravko Dizdar, čiji je Prilog istraživanju problema Bleiburga važan i relevantan rad jer se uveliko oslanja na dokumenta Jugoslavenske armije, OZN‑e i Komunističke partije. Tako je dobio na objektivnosti i legalitetu te je izbjegnuto da ga se etiketira pristrasnim. Mada je jasno da je gotovo nemoguće bez primjese pristrasnosti obraditi ovakvu temu.

Sve počinje, tvrdi Dizdar, kada četiri jugoslavenske armije s oko 400.000 boraca, potpomognute od strane saveznika, kreću u ofanzivu protiv njemačkih snaga i snaga HOS-a na preostalom području NDH, potiskujući ih prema zapadu. Snagama HOS-a Dizdar naziva sve pripadnike vojnih formacija koje su djelovale u okviru NDH. Među partizanskim snagama nalazili su se brojni bivši četnici i nedićevci, koji su nakon Titove amnestije, proglašene u septembru 1944. godine, prešli u partizane potkraj 1944. i početkom 1945. godine, kada su mobilizirani većinom na području Srbije. Ispostavit će se, na kraju, da će većinu ubistava po povratku iz Austrije upravo oni počiniti.

Četvrta armija razbija Nijemce i postrojbe NDH oko Bihaća, dok ostale jedinice JA najprije oslobađaju 6. aprila Sarajevo, sutradan Brčko i do 24. aprila sva druga mjesta u BiH, izuzev onih u gornjem toku rijeke Une, gdje su partizani privremeno zaustavljeni. Treća i Prva armija idu Slavonijom. NDH je prestala da postoji izuzev područja oko Zagreba, u koji su se slile sve oružane postrojbe, Nijemci i na stotine hiljada civila. Postrojbe NDH brojale su oko 200.000 naoružanih vojnika, a prema Dizdaru, jednu četvrtinu tog broja činili su muslimani koje je režim NDH nazivao “Hrvati islamske vjeroispovijesti”.

Među snagama NDH bio je i jedan broj Srba, a tu se nalazila i Crnogorska narodna vojska, ustrojena potkraj aprila 1945. godine pod zapovjedništvom Sekule Drljevića s oko 6.000 vojnika. U operativnom smislu, svi su podređeni njemačkom generalu Aleksanderu Löhru, koji komandira i s oko 200 hiljada njemačkih vojnika. Löhrov glavni cilj bio je izvlačenje njemačke vojske i predaja saveznicima, a snage NDH trebale su im osiguravati povlačenje

Na to područje NDH slijeva se mnoštvo civila iz političkih, ideoloških, propagandnih i ličnih pobuda. Među njima su i brojne izbjeglice iz Hercegovine, dužnosnici NDH, ali i običan svijet koji bježi iz straha od komunista. Do njih su doprle vijesti o ubistvima u Travniku u oktobru, a zatim i u Jajcu, Kupresu, Maglaju i brojnim drugim mjestima. Radilo se po uputama načelnika OZN-e Jugoslavije, generala Aleksandra Rankovića. “Radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.”

Zapadni saveznici znaju šta se dešava, ali ne reagiraju. Britansko izaslanstvo u Vatikanu 11. 5. 1945. godine izvještava svoje Ministarstvo vanjskih poslova o ubistvu 192 katolička svećenika od “Titovih partizana” i nekoliko stotina katolika, uglavnom uglednih i bogatih ljudi u gradovima i mjestima na područjima Hrvatske i BiH od oktobra 1944. do marta 1945. godine. Ono što je ostalo od vlasti NDH 30. aprila usvaja odluku o odustajanju od pružanja otpora partizanima kako bi civile poštedjelo savezničkog bombardiranja i odmazde partizana kao i o konačnom napuštanju Hrvatske, koje sutradan prvog maja saopštava Glavnom i vojnom stožeru NDH.

U noći s 3. na 4. maj upućuju memorandum zapadnim saveznicima s pozivom da savezničke snage uđu u Hrvatsku i da prihvate predaju HOS-a. Saveznici odbijaju ponudu, a četvrtog maja se sve hrvatske i njemačke snage povlače, a dan kasnije idu ka Austriji. U blizinu Klagenfurta stižu sedmog maja. Pavelić i njegovi visoki saradnici su mislili da će ih u Austriji prihvatiti saveznici. Vjerovali su kako će se brzo rasplamsati rat protiv komunista te da će oni sa saveznicima krenuti natrag ka Hrvatskoj kao oslobodioci. Nakon što mu je Löhr prepustio zapovjedništvo vojnim snagama, Pavelić 8. maja nastavlja povlačenje za Korušku i želi da se tu predaju saveznicima, a ne partizanima. Povlačenjem komandira Vjekoslav Luburić, koji vojsku preko Celja usmjerava ka Mariboru i dalje prema Austriji.

Koliko je ukupno ljudi krenulo ka Austriji, ni danas se tačno ne zna, brojke idu od maksimalnog umanjenja do neumjerenog uvećavanja, čime se bavila uglavnom ustaška emigracija. Ozbiljni historičari slažu se da se u Austriji našlo oko 200 hiljada ustaša i domobrana, oko 100 hiljada Nijemaca, četnika, kozaka. Ono što je nama u BiH bitno jeste i činjenica da se u Austriji našlo i oko 60 hiljada civila, uglavnom Hrvata iz Hercegovine, ali je i među njima bilo mnoštvo Bošnjaka.

Partizani oslobađaju Zagreb 8. maja i već iste noći počinju prva strijeljanja, a zatim se kreće u čišćenje okoline Zagreba. Istog su dana britanske snage ušle u Klagenfurt, a 14. maja ustaške i domobranske snage pod komandom Rafaela Bobana uspijevaju nakratko razbiti partizanske snage i preći austrijsku granicu. Stižu na polje kod Bleiburga, gdje su ih dočekale britanske snage koje su im zaustavile daljnje napredovanje. Partizani već tada oko Maribora i Celja imaju otprilike 80 hiljada zarobljenih vojnika i civila. U dvorcu u Bleiburgu počinju pregovori o predaji hrvatskih snaga. Patrick D. Scott pregovara u ime britanskih snaga prvo s partizanskim komandantima Milanom Bastom i Ivanom Kovačićem, koji traže bezuvjetnu predaju ili će u protivnom napasti na Bleiburg. Nakon toga, na pregovore dolaze ustaški generali Ivo Herenčić i Vjekoslav Servatzy, te pukovnik Danijel Crljen.

Scott im je na kraju razgovora rekao da se moraju predati. Pripadnike hrvatskih vojnih snaga trebalo je tretirati kao ratne zarobljenike, izuzev počinioca političkih krivičnih djela kojima se trebao baviti saveznički sud utemeljen radi rješavanja tog problema, dok je civile trebalo nahraniti i preko granice vratiti u Hrvatsku. Uslijedilo je isticanje bijelih zastava u znak predaje hrvatske vojske i civila, započela je predaja oružja, svrstavanje te, sukladno dogovoru, evakuiranje hrvatskih zarobljenika kroz britanske redove preko Lavamünda, natrag prema Dravogradu i Mariboru, pod pratnjom partizana.

Na samom blajburškom polju nije bilo puno mrtvih. Masovna ubistva uslijedit će na putu od Bleiburga prema Dravogradu i Mariboru i nastaviti se širom Jugoslavije. Prema izvještaju Treće armije, predalo se 18 divizija, dijelovi njemačkih divizija, dijelovi 7. SS divizije “Princ Eugen”, te nekoliko desetina hiljada civila. Štab Treće armije navodi da je bilo oko 125.000 zarobljenika. Britanci u depeši od 19. V. 1945. navode kako se u Klagenfurtu i okolici predalo 235.000 hrvatskih vojnika.

Početkom 1949. godine MUP FNRJ saopćio je kako je u završnoj ofanzivi za konačno oslobođenje zemlje da je na tom prostoru zarobljeno oko 341.405 neprijateljskih vojnika, da ih je poginulo oko 100.000, ali se u izvještaju ne spominju civili. Kako je uslijedilo masovno likvidiranje zarobljenika u okolici Celja, ali i drugdje, što je počelo prodirati u javnost, Tito je 13. maja 1945. uputio zapovijed štabovima JA da najenergičnije i po svaku cijenu spriječe “ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika od strane naših jedinica, pojedinih organa i pojedinaca”, a da osumnjičene za ratne zločine treba predati vojnim sudovima. No pojedine jedinice, iako im je Titova zapovijed dostavljena, nisu se toga pridržavale.

OZNA je provodila istrage, a strijeljanja su vršile jedinice KNOJ-a. Dvadesetog maja 15. majevička brigada 17. istočno-bosanske divizije po dolasku u Maribor izvještava Štab divizije: “Brigada je stigla dvadesetog u 6 sati. Povezali smo se s OZN-om. Zadatak naše brigade je likvidacija četnika i ustaša, kojih ima dve i po hiljade. Juče nam je poginuo nesrećnim slučajem komandant drugog bataljona na streljanju drug Moma Divljak. Danas smo nastavili sa streljanjem. Brigada je smeštena u gradu.” Dan kasnije 21. srpska divizija šalje depešu: “Za OZNU. Uhvatili smo 2.000 hiljade Jugoslovenskih Nemaca iz Princ Eugen – pancer divizije. Hitno javite šta da radimo.” Istog dana iz OZN-e odgovaraju: “Sve iz Princ Eugena likvidiraj, a ostalo šalji u logor.”

Nakon sastanka partizanskih boraca Suhopolja 20. jula 1945. godine, zapisnik je poslan ministru Andriji Hebrangu u Beogradu. Partizani protestiraju zbog ubijanja, ali i zbog koloniziranja Srba i masovnog protjerivanja katoličkog življa. U zapisniku se navodi kako je u junu 1945. godine bilo “dotjerano u Suhopolje nekoliko stotina zarobljenika” koje su “drugovi iz 4. bataljona V. proleterske Crnogorske brigade” Treće udarne divizije “otpremili u obližnju šumu i tamo sve potukli”, a da su ih “najprije isprebijali, pa onda klali”. Još prije “nego što su prešli na klanje zarobljenika brusili su noževe po kućama i kupili štrikove”, a “kada su se vraćali u Suhopolje, govorili su narodu kako su ih klali”, te “da su ranije bili četnici, a onda su prešli u partizane”.

Konačno, o svemu što se dešava oglašava se tada vjerovatno najmoćniji čovjek u Hrvatskoj, general Ivan Krajačić Stevo, načelnik OZN-e za Hrvatsku. “Drugovi, prestanite konačno sa likvidacijom! Ne zato što ja možda žalim neprijatelja, ja ne žalim ni moga oca, nego zato što se u narodu kuje, ruje. Mi moramo nastojati da nađemo nov način sa kojim ćemo iste neprijatelje odstraniti. Mi imamo vojne sudove, sud nacionalne časti. Ima načina kako pronaći neprijatelja, ući u njihove redove i odstraniti ga na legalan način da izađemo kao pobjednici. Mi treba zajedno sa partijskim organizacijama na terenu da pokažemo da nismo oni kako su nas opisali. Svaki momenat člana OZN-e koji propusti neka zna da je propustio jedan momenat koji će protivnik iskoristiti…”

Mnogi od zarobljenih u Austriji završavali su u zatvorima, na sudovima, u kažnjeničkim logorima ili na redovitom odsluženju vojnog roka, gdje su neki izgubili život. Dio bivših vojnika, što ustaša, što domobrana, ali i civila neposredno nakon što su njihova mjesta došla pod nadzor novih komunističkih vlasti skrivali su se kako bi spasili život. Poznati su pod nazivom “škripari” i “križari”. Za njima se tragalo sve do kraja 1947. godine, kada su suđeni na smrt ili višegodišnju robiju. “Škripari” i “križari” pojavljivali su se na mnogim područjima Bosne i Hercegovine i Hrvatske, uglavnom gdje je živjelo hrvatsko stanovništvo. Dio uhapšenih upućen je opet u zarobljeničke logore kao bi radili na izgradnji privrednih objekata, kao što su omladinska pruga Šamac – Zenica – Sarajevo i Hidrocentrale Jablanica. /N. Hasić/