Moja sestra, koja me je spasila, i danas me čuva isto kao i onog dana kad smo ranjene. Sjećam se našeg razgovora u kombiju na putu do bolnice. Ja joj govorim: “Lejla, ja ću ti umrijeti”, a ona mi kaže: “Ne brini se, nećeš. Tebe će tvoja seka uvijek čuvati”

Piše: Mirza SKENDERAGIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Dok u bosanskohercegovačkoj javnosti kolaju priče o milionskim krađama, korupciji, nepotizmu, helikopterima, budžetima od milijardu maraka, “rušenjima” i formiranjima vlada, negdje sa strane i daleko od svega žive ljudi. Obični, mali, pošteni, zadovoljni, hrabri, dobri ljudi. Oni najbolji među nama. Oni zbog kojih Bosna i Hercegovina i dalje ima smisla. Oni koji je čine ponosnom, dostojanstvenom, lijepom. Jedna od njih jeste i Dženita Fakić, ton-majstor Dramskog i dokumentarnog programa BH Radija 1, čija intimna životna priča može biti inspiracija za sve nas.

STAV: Već ste neko vrijeme ton-majstor redakcije Dramskog i dokumentarnog programa BH Radija 1. Kako se na Vas odrazila ova promjena s obzirom na to da je ovo jedna od najviših stepenica za svakog tonca?

FAKIĆ: U redakciji Dramskog i dokumentarnog programa duže sam od godinu. Ta promjena radnog mjesta utjecala je na mene i više nego pozitivno kako u poslovnom, tako i u privatnom životu. Bila sam tako sretna i uzbuđena kada sam snimila i montirala svoju prvu radiodramu. Raditi s kolegama u redakciji možda je zahtjevno, ponekad i stresno, ali sve se to nekako “razbije” našim šalama. Najpribližnije rečeno, otkrio mi se jedan sasvim novi i čudesan svijet. I moram priznati da nakon toliko godina staža još više uživam u svom poslu.

STAV: Kako ste postali tonac? Sjećate li se kako se to sve odigralo i poklopilo da izaberete baš tu profesiju? Kako su izgledali Vaši počeci za miksetom? Ko je najviše utjecao na vaš razvoj kao ton-majstora?

FAKIĆ: Nisam nikada ni sanjala da ću raditi ovaj posao. Jednostavno se desilo i čini mi se da su se čudnim putevima sudbine stvari nekako posložile. Ratne 1995. godine organizacija “Hope ’87”, koja je pokretala razne kurseve za ljude ranjene u ratu, organizirala je u saradnji s RTV BiH kurs za tonskog snimatelja i ja sam se prijavila. Imali smo nastavu svaki dan u zgradi Televizije. To je trajalo, otprilike, tri mjeseca. Nakon toga smo polagali teorijski i praktični dio, a nas pet koji smo pokazali najbolje rezultate pozvali su da radimo. I dan-danas sjećam se tog 19. decembra 1995. godine. Moj prvi radni dan. Pao je veliki snijeg i ja sam u pratnji tate polahko sišla do tramvajske stanice na Čaršiji. Tad je bila praksa da svaki novi snimatelj dobije svog mentora. Ja sam dobila Zvonku Kebata. On je najviše utjecao na moj rad i oblikovanje kao tonskog snimatelja. Također, izdvajam kolege Dževada Delića, zatim Branka Ilića, Rusmilu Vočkić, koji nažalost nisu više među živima. I mnoge druge koji su uvijek bili spremni da pomognu. Sjećam se da sam dugo sanjala miksetu i reglere i u snu se brinula da nešto ne izbrišem.

STAV: Jeste li ikad u životu pomislili da ćete postati ton-majstor? O čemu ste sanjali kao djevojčica, šta ste željeli postati?

FAKIĆ: Kao djevojčica sam jedno vrijeme željela postati novinar. Upisala sam Prvu gimnaziju i onda su se moje želje promijenile. Ja sam 1992. godine završila četvrti razred. Željela sam da upišem psihologiju. To je za mene učinio moj tata jer sam već bila ranjena. Neka predavanja počela su 1994. godine i uspjela sam položiti nekoliko ispita. Ali nisam mogla nastaviti studij iz više razloga. I dan-danas žao mi je zbog toga.

STAV: Kada ste imali devetnaest godina, teško ste ranjeni u Sarajevu na Baščaršiji. Ostali ste bez obje noge od granate koju je ispalila Vojska Republike Srpske. I danas se jasno sjećate tog trenutka?

FAKIĆ: Ranjena sam u 23. augusta 1992. godine. I dan-danas sjećam se svakog trenutka. Bila je nedjelja. Sa sestrom, rodicama i rajom iz komšiluka krenula sam po vodu. Ja nisam ni željela da idem, ali me je nešto povuklo, samo sam ustala i pošla s njima. Odlučili smo da ćemo točiti vodu u Dairama. Dok smo sjedili i čekali da se voda natoči, nismo ni sanjali šta nas čeka. Mi smo i tu priliku, kao što je točenje vode, koristili za druženje i šalu. Odjednom je pala granata negdje u blizini i svi smo potrčali da se sklonimo. Zatim je pala druga i odjednom su me obavili mrak i tama. I neki čudni zvukovi. Kad se to sivilo malo razišlo, pokušala sam ustati. Nisam mogla. Pogledala sam prema dolje i vidjela da više nemam noge. Ali me ništa nije boljelo. Prišla mi je moja sestra Lejla i, kad me je vidjela, od šoka se vratila unutra, a zatim je ponovo izašla, skinula majicu sa sebe i povezala mi noge da ne iskrvarim, iako je i sama bila ranjena u glavu. Moje su rodice također bile ranjene, ali, srećom, lakše. Tad je poginulo osam ljudi. Sjećam se da je brzo nakon toga došao jedan mladić i prevezao nas do bolnice. Moja sreća je bila ta što je tog dana dežurni bio rahmetli dr. Mufid Lazović, kojem se, osim dragog Boga, mogu zahvaliti što danas živim i hodam.

STAV: Fasciniralo me kako o tim teškim danima u bolnici danas pričate kroz humor i samo izdvajate duhovite anegdote. Kako se poslije ranjavanja odvijala Vaša borba i proces oporavka? U kojem ste trenutku odlučili da nećete odustati i da ćete opet stati na noge?

FAKIĆ: Ja sam od prvog trenutka, kad sam vidjela da nemam noge, odlučila da živim. Provela sam skoro tri mjeseca u bolnici. I dan-danas sjećam se ljudi i našeg duha. Većinom smo svi bili teško ranjeni, ali naše šale i crni humor pomagali su nam da izdržimo bol i teške dane. Meni su snagu davali moji roditelji, moja sestra, moja tetka. Moj otac je zajedno s mojom tetkom dolazio svaki dan u bolnicu i nastojao da me zabavi i oraspoloži pričajući priče iz svog djetinjstva i mladosti. Moja rahmetli mama mi je svaki dan pisala pisma i svu svoju ljubav pokušavala da pretoči u tih nekoliko riječi. Nažalost, nije mogla dolaziti u bolnicu jer se zbog svoje bolesti teško kretala. Ta pisma i danas čuvam. Moja sestra, koja me je spasila, i danas me čuva isto kao i onog dana kad smo ranjene. Sjećam se našeg razgovora u kombiju na putu do bolnice. Ja joj govorim: “Lejla, ja ću ti umrijeti”, a ona mi kaže: “Ne brini se, nećeš. Tebe će tvoja seka uvijek čuvati.” Moja tetka Safija me je pazila i čuvala kao svoje dijete. Ti ljudi su mi pomogli da živim i da hodam. Granata mi jeste uzele noge, ali mi nije uzela volju za životom. Nije me pobijedila.

STAV: I stali ste. Sada već toliko godina koristite proteze koje vam umnogome pomažu u svakodnevici. Te proteze sami kupujete i obnavljate i ne žalite se nikome. Jeste li ikada imali bilo kakvu pomoć od države i da li ste je barem očekivali?

FAKIĆ: Sjećam se kada sam na svoj rođendan 25. maja 1993. godine prvi put ustala i stala na proteze koje će od tada postati moje noge i dio mene. Prvo što sam pomislila nakon toliko mjeseci ležanja jeste: “Bože, kako je visoko.” Taj osjećaj ne mogu opisati. Sjećam se da sam stavila proteze i čekala tatu da dođe, da sam onda napravila prve korake ka njemu. Od države imam invalidninu i svake tri godine sumu od 1.300 KM, što je u mom slučaju 2.600 KM za nabavku proteza. Ja za taj novac ne mogu ni šaraf kupiti. Moje proteze su deset puta skuplje, tako da se svaki put moram snalaziti za novac. Ovom prilikom moram se zahvaliti Midhatu Kabahiji i kompletnom timu firme “Ortosar”, bez kojih ne bih mogla normalno hodati i živjeti. Ja bih samo željela da imam pravo na adekvatno ortopedsko pomagalo. Da se izjednači pravo svih invalida na njihovu nabavku bez obzira jeste li vojni invalid, civilna žrtva rata ili civilni invalid.

STAV: Vaš slučaj došao je i do suda. Naime, Vi ste, s ostalim civilnim žrtvama rata u Bosni i Hercegovini, tužili Vojsku Republike Srpske. Slučaj je sada došao do Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Dokle je stigao taj proces?

FAKIĆ: Da. Prije otprilike desetak godina članovi Unije civilnih žrtava rata odlučili su tužiti Vojsku RS-a, ali od te tužbe na kraju nije bilo ništa. Naredni korak jeste sud u Strasbourgu, pa ćemo vidjeti. Ne očekujem mnogo. Meni nikakav novac ne može vratiti moje noge ni nadoknaditi svu bol i patnju. Ja samo želim da se zna da sam ja ranjena od granate 23. augusta 1992. godine u Dairama na Baščarsiji i da se zna ko je to uradio. Možda će neko nekad za taj zločin i odgovarati.

STAV: Uprkos patnji kroz koju ste prošli i bolu koji vam je nepravedno nanesen, za razliku od cjelokupnog društva koje je uglavnom depresivno, Vi ste i dalje jedna od najpozitivnijih i najradosnijih osoba u cijelom RTV domu. Šta je to u Vama zbog čega ste takvi? Da li je to odgoj, karakter, priroda, pogled na život?

FAKIĆ: Od prvog trenutka nakon ranjavanja ja sam željela da živim. Svakog dana nastojim živjeti najbolje što mogu. Naravno da nije lahko. To je stalna borba. Sa samim sobom. S predrasudama. Nikad nisam dopustila da me neko sažalijeva. Uostalom, zašto bi me sažalijevali?! Ja mogu isto koliko i drugi. Trudim se da budem vesela i da ne kukam. Najbolji savjet koji sam dobila jeste od moje drage komšinice Sutke: “Dženita, svakog čuda tri dana dosta.”

STAV: Na koncu, ko je Dženita Fakić, zapravo?

FAKIĆ: Od malih nogu volim da čitam, volim da putujem. Putovanja s mojom drugaricom Majom me čine sretnom i pune mi baterije za sve ono što čini život. Trenutno idem na jogu, a odnedavno imam i mačka Gizma, koji je ustvari mačak moje sestrične Šejme na privremenom boravku kod mene. Filmove volim sve, zavisno od raspoloženja. Ponekad je to dobar triler, a ponekad komedija. Volim otići u pozorište. Često posjećujem i koncerte.