Naredbom vladinog povjerenika bilo je zabranjeno prodavati i konzumirati meso i mesna jela srijedom i subotom, ali “ta se zabrana utoliko ograničuje da se do nabave većih količina namirnica za sveopći konzum dozvoljava do daljnje odredbe na gornja dva dana prodaja i trošenje suhog mesa svake vrsti kao i kobasica”. Naredbu je potpisao vladin povjerenik znakovitog imena Komadina

Piše: Jakub SALKIĆ

Bosna i Hercegovina prošla je put dug nekoliko stoljeća od trenutka kada je izgubila svoju samostalnost u srednjovjekovnom periodu pa do 1992. godine, kada je ponovo postala nezavisna država. Kroz tih pet stoljeća BiH je nadživjela dva velika carstva, dvije kraljevine i socijalističku federativnu Jugoslaviju. U svakom od tih uređenja Bosna i Hercegovina je živjela, nekad teže, nekad malo lakše, ali se na kraju ipak izdigla iz ognja rata na temeljima koje su postavili i ban Kulin i kralj Tvrtko, i sultan Mehmed Fatih i Gazi Husrev-beg, i car Franjo Josip i Tito, ali i Alija Izetbegović.

Svako vrijeme nosilo je svoje izazove, pa tako i ono kada je Bosnom vladala Austro-Ugarska. Historijski arhiv Sarajevo čuva dokumente iz tog perioda koji na najbolji način svjedoče o životu u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom okupacijom, o odnosu Monarhije prema stanovništvu. Mnogo toga da se zaključiti ako se pogleda zbirka plakata i oglasa u tadašnjim štampanim medijima jer je to bio jedan od načina javnog informiranja, komunikacije između uprave i građana.

Na jednom plakatu iz 1914. godine navedene su cijene osnovnih životnih namirnica koje je propisao vladin povjerenik za zemaljski glavni grad Sarajevo, te napomena da se svi trgovci moraju držati ovih cijena “da se izbjegne svako neopravdano i samovoljno podizanje cijena najnužnijih životnih namirnica u korist pojedinaca”. Zabranjeno je bilo i uskraćivanje prodaje robe koja je na zalihama ili zatajivanje zaliha. Svaki takav prekršaj kažnjavao se globom od 1.000 kruna, tri mjeseca zatvora i oduzimanjem obrtne dozvole.

NE BACAJTE SMEĆE U MILJACKU

Već 1917. godine, novom naredbom vladinog povjerenika, bilo je zabranjeno prodavati i konzumirati meso i mesna jela srijedom i subotom, ali “ta se zabrana utoliko ograničuje da se do nabave većih količina namirnica za sveopći konzum dozvoljava do daljnje odredbe na gornja dva dana prodaja i trošenje suhog mesa svake vrsti kao i kobasica”. Naredbu je potpisao vladin povjerenik znakovitog imena Komadina.

Bile su to ratne godine, vrijeme Prvog svjetskog rata, a kako se može razaznati iz oglasa koji je vladin povjerenik Albrecht objavio 1917. godine, vladala je glad. “Dešavaju se do sad slučajevi, da se zasijano sjeme od krompira i luka po noći kopa i krade. Ovaj je postupak zločin ne samo na dotično privatno vlasništvo nego i na cijelo narodno gospodarstvo, jer dolazi u opasnost za iduću prehranu zasijana ljetina krompira i luka.” Kradljivci su bili kažnjavani po tadašnjem kaznenom zakonu, a kako su to najčešće djeca, onda su za njih odgovornost snosili roditelji ili staratelji. “Svi krivci imadu se odmah prijaviti meni radi kazne.”

Povjerenik Komadina, izgleda, bio je zadužen za ograničavanja. Tako je u februaru 1917. godine izdao naredbu da se vrši redukcija vode od 9 sati uvečer do 5 sati ujutro. Razlog su jaki mrazevi, a kako vrela nisu dovoljno jaka da podmire potrebe grada Sarajeva, jer građani tokom noći ostavljaju vodu da curi kako ne bi smrzle cijevi, Komadina je odlučio isključiti vodu i isprazniti vodovodne cijevi da ne bi smrzle.

Jedan od čestih plakata u to vrijeme bio je onaj kojim se pozivaju mladići određene dobi da se prijave u vojnu službu, a kako je to bilo vrijeme Prvog svjetskog rata, to je značilo i odlazak na front.

Car Franjo Josip I posebnom objavom izrazio je zadovoljstvo “izvanrednom i uzoritom pripravnosti svih slojeva naroda Bosne i Hercegovine, koja se zimus i proljetos pokazala, kada je pod oružje pozvana neaktivna vojna momčad”. Objava je pročitana u svim osnovnim školama, a pisalo je sljedeće: “Ova vijest, da je Njegovo carsko i kraljevsko Apostolsko Veličanstvo naš premilostivi vladar i gospodar tako visoko odlikovao našu domovinu i naše očeve i ostale rođake priznajući njihovu pripravnost za odbranu domovine i prijestolja, mora svakoga razveseliti, a vas, djeco, potaknuti, da i vi danas, sutra, kada dorastete, budete Previšnjem prijestolju uvijek tako vjerni i odani kao i vaši očevi.”

U Sarajevu su se 1879. godine pojavili ljudi koji su, umjesto ovlaštenih gradskih vlasti, nezakonito prikupljali placarine od prodavača, što je kažnjivo djelo i gradske vlasti pozvale su građanstvo da prijave takve slučajeve. Također, gradske vlasti upozoravaju građane da ne bacaju smeće u Miljacku jer ima ljudi koji gradskim redarima ne daju da uđu u avlije i odnesu smeće, nego to isto smeće bacaju u Miljacku. Naravno, i takvi su upozoreni da će biti kažnjeni. A kaznit će se i oni koji u sokacima cijepaju drva i time sprečavaju normalno odvijanje saobraćaja.

Na samom početku austrougarske vladavine, dakle 1882. godine, car je dao proglas kojim poziva sve ustanike koji su se borili protiv okupacije da se vrate svojim domovima i da im je sve oprošteno, osim onima koji su počinili neki zločin.

Tri godine kasnije, car Franjo Josip povodom posjete bh. delegacije napisao je: “(…) Naročito je Moja volja, da svaka vjeroispovijest može izvršiti svoj vjerozakon i da se ni sa jedne strane ne smije vrijegjati u pravima, koja joj pripadaju. Budite uvjereni, da ću sve vjeroispovijesti vazda u vršenju njihovog vjerozakona podjednako braniti i potpomagati, kao što takogjer pouzadno očekivam, da će stanovništvo u lijepoj slozi i poštenim radom najizdašnije pomoći, da se podigne blagostanje dvije zemlje, koje Meni leže na srcu, te se nadam da ću se o tom što moguće prije i lično osvjedočiti.”

Među plakatima koje čuva Historijski arhiv Sarajevo jeste i onaj kojim se daje do znanja narodu da je pomaganje ratnim zarobljenicima u bijegu zločin koji će se kažnjavati prijekim sudom, i to kaznom vješanja. Upozorava se stanovništvo i da, “bez ovlašćenja ili bar bez prijave vojničkoj ili mjesnoj vlasti, ne prima ratnog zarobljenika na konak, a pošto se ratni zarobljenici i špijuni obično služe građanskim odijelom, da ne prima na konak ni tuđih lica, koja nijesu mještani, zatim, da im ne daje hrane ili da ne pomogne takovim osobama da umaknu, pokazujući im put, dajući im odjeću ili kako drugačije”.

NAPRIJED, BRAĆO KUFERAŠI

U jeku rata, 1917. godine, u svim krajevima carstva objavljen je poziv građanstvu za skupljanje rublja za vojnike na bojnom polju.

“Poznata nestašica sirovina čini nemogućim, da se popune zalihe rublja, koje su određene za vojsku na bojnom polju. Pošto pravljenje rublja iz surogata još nije tako daleko uznapredovalo, da naknada bude na vrijeme gotova, ne preostaje nikakvo drugo pomoćno sredstvo, nego da se uzme svaki suvišni komad rublja i sav materijal iz koga se može izdrađivati rublje”, stoji u pozivu. U obzir dolazi sva vrsta odjeće, nove ili stare, poderane ili čitave, čaršafi, posteljine, materijali…

“Zemaljska vlada poznaje dobro nevolju od koje pati veći dio stanovništva; ako se obraća svima, ona to čini pod pritiskom neotklonjive potrebe i smatra, da se razumije samo po sebi, da će imućniji slojevi pučanstva svojevoljno u osobitoj mjeri učestvovati u ovom djelu. U svakom kućanstvu, bilo ono još tako skromno, naći će se štogod, što gospodarstvu ne treba, a što bi dobro došlo kod sakupljanja.”

Ono što se danas objavljuje na internetu, na specijaliziranim portalima, prije više od 100 godina bilo je na plakatima. Recimo, javni natječaji za zapošljavanje. Jedan takav bio je za zapošljavanje “učiteljske sile” u Šerijatsku kadijsku školu. Plata glavnog učitelja te 1882. godine bila je 700 forinti.

U to vrijeme objavljena je i rezolucija “sohti svih sarajevskih medresa” kao reakcija na članak objavljen u časopisu Musavat, koji je javno ustvrdio da su sohte “nisko pali u svome moralu, i podvalio im podlo najgore prostitutske pohote”.

“Braćo Muslimani! U ovim teškim časovima našeg osvješćivanja, našeg prezanja pred pomišlju na opstanak i normalan razvitak – u časovima, kada su nam se temeljni stupovi našega zajedničkoga života vrlo uzdrmali, te kada smo sa svih strana ugroženi od dušmanskih presizanja i kada bi nam najviše trebalo, da se kulturno podižemo, da otvaramo oči svom bijednom narodu i da ga podižemo iz mnogogodišnjeg mrtvila, eto tada se i u takovim ozbiljnim trenutcima usugjuje ‘Musavat’ da pred modernim i kulturnim svijetom ocrni nas i ružno svijetlo baci na naš uzivišeni Islam, usugjujući se, da podlo i drzovito uvrjedi one, koji će danas sutra širiti i tumačiti istine Islama, podvaljujući im niske i protupirodne pohote i nanoseći tim ne samo sramotu nama, nego i vama. (…) Mi s prezirom i ogorčenjem dižemo svoj glas proti onih ljudi, kojima je stalo mnogo do sebe, ali do općeg dobra jako malo, koji nijesu zavrijedili, da budu na kormilu jednog naroda, a koji su toliko u svojoj prljavštini drzoviti, te bacaju ljagu na nas, na vas i na naš uzvišeni Islam.”

U periodu pod austrougarskom vlašću pojavljuju se i prvi politički, predizborni plakati. U Historijskom arhivu sačuvana su dva takva: jedan se odnosi na poetsko ismijavanje kandidata Joze Sunarića, a drugi je poziv narodu “kršne Hercegovine” da izabere Safvet-bega Bašagića u Sabor. Poziv su uputili ugledni ljudi Hercegovine nekoliko dana pred izbore, a u njemu stoji: “Za koji dan imamo birati zastupnike, koji će čuvati naša islamska prava i ustanovljavati korisne zakone za razvitak naših islamskih vjerskih, gospodarstvenih i prosvjetnih interesa. Islamski narode! Tvoja je dužnost, da pošalješ u sabor ljude, koji će znati, htjeti i umjeti izvršiti tu zadaću i koji će Ti dostojno lice osvijetlati pred cijelim svijetom. Živio naš zastupnik Safvet beg Bašagić, sin kršne Hercegovine!”

Bilo je i plakata koji pozivaju na zabavne sadržaje. Među njima je i poziv Kuferaško‑sepetaškog saveza na zabavu koju Savez organizira u dvorani kod “Martinisa i Klarića”. Kuferaško-sepetaški savez, čiji je slogan bio “Naprijed, braćo kuferaši i sepetaši, odbrojani su danas sati naši”, podsjeća članstvo da je “razlaz planiran po mogućnosti prije zore”, dok se “dobrovoljni prilozi za popravljanje grla primaju sa zahvalnošću”.

Kako god, ljudi su živjeli svoje živote, nekada teške i mučne, nekada lijepe i slatke, a kako je i red u Bosni i Hercegovini, svemu dođe kraj, i životima, i carstvima. Samo Bosna i Hercegovina ostaje.