Ono o čemu se nagađalo duže od desetljeća dogodilo se nekoliko dana pred kraj 2017. godine. Tomislav Kovač, ratni ministar MUP-a Republike Srpske, optužen je za učestvovanje u srebreničkom genocidu. Kovač živi u Beogradu te, uz bosanskohercegovačko, ima i državljanstvo Srbije. Već je nekoliko puta svjedočio u nekoliko suđenja protiv osoba optuženih za genocid u Srebrenici. Prijeratni je policajac koji je bio na službi u Sarajevu i među prvima je koji su se pridružili Srpskoj demokratskoj stranci (SDS) nakon njezina osnivanja. Slovio je za osobu od posebnog povjerenja Radovana Karadžića

Ratni ministar unutarnjih poslova Republike Srpske Tomislav Kovač optužen je za sudjelovanje u genocidu nad Bošnjacima Srebrenice počinjenom u julu 1995. godine. Poratni biznismen, vlasnik konditorske kompanije “Aleksandrija”, policijski general Tomislav Kovač (58) u vrijeme napada vojske i policije bosanskih Srba na zaštićenu zonu Srebrenice i Žepe, tokom koje je ubijeno najmanje osam hiljada Bošnjaka, bio je na dužnosti komandanta policijskog štaba zaduženog za tu operaciju, a ujedno je kao zamjenik ministra unutarnjih poslova RS operativno zapovijedao svim policijskim jedinicama.

U optužnici se navodi kako je Kovač bio učesnik udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio progon cjelokupnog bošnjačkog stanovništva iz Srebrenice i Žepe, što je rezultiralo pogubljenjem hiljada zarobljenih, a potom sistematičnim nastojanjima da se prikriju dokazi o počinjenim zločinima, uključujući i premještanje posmrtnih ostataka iz masovnih grobnica i njihovo skrivanje. Optužnica protiv Kovača sadrži trinaest tačaka u kojima se navodi kako su policijske jedinice pod njegovim komandiranjem sudjelovale u zarobljavanju bošnjačkih muškaraca i dječaka, njihovom prisilnom zatočenju te potom u masovnim likvidacijama na različitim lokacijama poput Kravice, Cerke, Pilice, Banjeva, Sandića i Konjević-Polja.

DVIJE ČETE S JAHORINE

Priča o učešću Tomislava Kovača u operaciji zauzimanja Srebrenice počinje u maju 1995. godine, kada je u kafani “Tron” na Palama formiran štab za rukovođenje i komandiranje policijskim snagama. Odluka o formiranju donesena je nakon kolegija ministra unutarnjih poslova Republike Srpske 16. juna 1995. godine. Komandant štaba bio je Tomislav Kovač.

U to je vrijeme već aktivan Centar za obuku regruta, koji je formiran na Jahorini. Do aprila 1995. godine komandant Centra bio je Ljubomir Borovčanin, nakon toga komandiranje Centrom preuzima Goran Sarić. Nekoliko nedjelja pred napad na Srebrenicu na Jahorini su obučavani policajci podijeljeni u dvije čete. Prvom četom komandira Mendeljev Đurić. U njenom je sastavu, između ostalih, i Nedjeljko Milidragović, bivši pratilac Tomislava Kovača.

Desetog jula Prva četa odlazi u Bratunac. Naredbu za odlazak potpisao je Tomislav Kovač. Smješteni su u zgradi osnovne škole u Bjelovcu. Pripadnici Prve čete 11. jula prvi ulaze u bazu UN-a u Potočarima. Odmah počinju oduzimati oružje i opremu od holandskih vojnika, a od ljudi koji su se nadali kako će spas naći u bazi pljačkaju sve dragocjenosti. Tu policajci iz Prve čete vrše prve likvidacije zatočenih Bošnjaka. 12. jula počinje odvajanje zarobljenika, čime rukovodi Mendeljev Đurić.

Druga je četa, kojom komandira Neđo Ikonić, u Konjević‑Polju, pored ceste gdje zarobljavaju ljude koji se pokušavaju probiti ka slobodnoj teritoriji. Hvataju ih i vode ka Konjević‑Polju. 13. jula poslije podne Prva četa nastavlja pohod. U Kravici su, gdje su već počela ubijanja. Idu prema Sandićima, a jedan dio čete odvaja se prema Lolićima. U noći s 13. na 14. juli dovode zarobljene u hangar u Kravici. Po onima koji su još uvijek bili unutra pucaju iz automatskih pušaka, bacaju bombe svaki put kada bi čuli bilo kakav zvuk iz hangara.

Predvečer je 13. jula 1995. godine. Skladište zemljoradničke zadruge u Kravici. Tu je dovedeno oko 1.500 muškaraca iz kolone koji su bježali kroz šumu i bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod Sandića. Oko 18 sati, kad je skladište napunjeno, vojnici su počeli unutra ubacivati ručne bombe i pucati direktno u ljude nagurane unutra. “Odjednom je u skladištu nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, mitraljiranja, bilo je – u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli da vidimo. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć”, svjedočio je kasnije jedan od rijetkih preživjelih.

Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kad je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa. Svjedok koji je bio samo lakše ranjen opisao je kako je, nakon što je pucnjava prestala, prošao kroz skladište da bi umakao kroz prozor. “Pod nisam mogao ni da dotaknem, betonski pod skladišta. Nakon pucnjave, osjetio sam neku čudnu vrućinu, toplinu, koja je zapravo dolazila od krvi koja je pokrivala betonski pod, i gazio sam po mrtvacima koji su na njemu ležali. Ali, bilo je i nekih koji su još bili živi, koji su bili samo ranjeni. Kad bih nagazio na nekog živog, čuo bih kako jaukne, zastenje, jer sam se nastojao kretati što sam brže mogao. Osjetio sam da su ljudi sasvim rastrgani, osjećao sam kosti ljudi koji su bili pogođeni tim rafalima ili granatama, mogao sam da osjetim kako im se drobe rebra. Onda bih se opet pridigao i nastavio.”

Sutradan ujutro vojnici su vikali provjeravajući ima li među ranjenima preživjelih. Otkrivši nekoliko ranjenih zarobljenika, stražari su neke od njih natjerali da pjevaju srpske pjesme i onda ih pobili. Nakon što su ubili i posljednjeg, bagerom su tijela počeli odvoziti iz skladišta. Vodom iz cisterne su oprali krv s asfalta. Jedan od nekolicine preživjelih, svjedočeći u Hagu, izjavio je da su vojnici pred skladištem bili bosanski Srbi koji su nosili maskirne uniforme, ali nije mogao identificirati konkretno jedinicu kojoj su pripadali. Pretresno vijeće Tribunala također je saslušalo svjedočenje o tome da je jedno lice koje je u julu 1995. bilo pripadnik Drinskog korpusa Vojske RS nešto prije 20. jula 1995. čulo da su pripadnici vojske i policije počinili zločine u skladištu u Kravici.

Krvavi pohod okončan je u Sandićima 13. jula poslije podne. Tu je ubijeno deset ljudi, šest ranjenika, dvojica na nosilima.

SASTANAK NA PALAMA

O učešću policajaca tokom operacije zauzimanja Srebrenice postoji nekoliko svjedočanstava pred Tribunalom u Hagu. Jedno od njih jeste i ono Momira Nikolića zvanog Penzijica, načelnika za obavještajne poslove i bezbjednost Bratunačke brigade Vojske RS.

“Većinu dana 12. jula proveo sam u Potočarima koordinirajući i radeći s Duškom Jevtićem, komandantom specijalnih policijskih snaga MUP-a i s drugim vojnim jedinicama i jedinicama MUP-a”, dio je Nikolićevog svjedočenja.

“Tokom tog dana u Potočarima snage VRS-a i MUP-a su zastrašivale i zlostavljale muslimansko stanovništvo da bi ljude natjerale da se ukrcaju u autobuse i kamione za Kladanj. U prvim konvojima koji su napustili Potočare u autobusima je ostavljeno nekoliko muškaraca, iz propagandnih razloga. To je upriličeno za nizozemske vojnike i srpske televizijske kamere, ali te su muškarce kasnije izdvojili na kontrolnim punktovima, prije nego što su mogli stići do Kladnja. U toku 12. jula snage VRS-a su zlostavljale i fizički napadale mnoge Muslimane, muškarce i žene, koji su se okupili oko nizozemske baze u Potočarima… Dok sam bio u Potočarima, vidio sam Duška Jevtića i rekao mu da svojim jedinicama koje su se nalazile na cesti Bratunac – Konjević-Polje prenese naređenje da se svi Muslimani uhvaćeni na toj cesti prevezu u Bratunac. Cestom Bratunac – Konjević-Polje vozio sam se s jednim vojnim policajcem u motornom vozilu marke Golf. Putem sam duž ceste vidio snage MUP-a. U Sandićima sam vidio snage MUP-a s teškim naoružanjem. U tom momentu je na poljani u Sandićima bilo oko 80-100 zarobljenika. U Konjević-Polje sam stigao oko 12:30 časova tog dana. Na raskršću je bio kontrolni punkt civilne policije. Sjedio sam u jednoj spaljenoj kući i čekao da prođe general Mladić. Kada sam stigao u Konjević-Polje, stupio sam u kontakt sa starješinama iz MUP-a i dao im uputstvo da muslimanske zarobljenike treba pritvoriti i da će kasnije u toku dana biti prebačeni u Bratunac. (…) Na povratku u Bratunac provezli smo se pored skladišta u Kravici i vidio sam tamo neke vojnike, ali nijednog muslimanskog zarobljenika. Sutradan sam čuo da se tamo desio incident u kojem je jedan zarobljenik ubio jednog pripadnika MUP-a. Raspitao sam se o incidentu i ustanovio da su se nakon ubistva tog pojedinca iz MUP-a prisutni pripadnici snaga MUP-a razbjesnili i počeli likvidirati zarobljenike koje su tamo držali.”

Deveti juli 1995. godine vrlo je zanimljiv datum u priči o napadu na Srebrenicu. Na Palama su se sastali Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Jovica Stanišić. Na sastanak je stigao i Karadžićev povjerenik iz Bratunca Miroslav Deronjić. Karadžić je Deronjića, o čemu je ovaj svjedočio pred Tribunalom, pitao “šta misle uraditi sa stanovnicima Srebrenice”.

“Karadžić je rekao sljedeće: ‘Miroslave, to sve treba pobiti.’ A zatim je dodao: ‘Sve što stignete’ i pritom je koristio ‘vi’, u množini. Zatim je dodao sljedeću rečenicu: ‘Princip Zapadna Slavonija.’ To je doslovce rečenica koju je upotrijebio. Sto posto sam siguran da je upotrijebio tačno te riječi. To je bio jedan osvrt na nedavne napade Hrvata u Zapadnoj Slavoniji, o čemu smo prethodno bili razgovarali. Shvatio sam da se to odnosi na rašireno mišljenje da su Hrvati tokom napada ubili sve šta im se našlo na putu, uključujući civile, te da su napali kolonu koja je bježala. Što se tiče civila, Karadžić je rekao da će morati još vidjeti kako će se razvijati događaji”, kazao je Deronjić.

Dan kasnije, Tomislav Kovač potpisuje naredbu kojom policijske snage šalje u rejon Srebrenice, a na njihovom je čelu Ljubiša Borovčanin. U sastavu te jedinice jesu pripadnici policije iz Šekovića, Zvornika, zatim policajci iz tzv. Srpske Krajine i Srbije te pripadnici jahorinskog Centra za obuku. Po dolasku u Bratunac bili su dužni javiti se načelniku štaba Drinskog korpusa Vojske RS Radislavu Krstiću.

“INCIDENT” U KRAVICI

Na suđenju Radovanu Karadžiću u Hagu Tomislav Kovač bio je svjedok odbrane. U vrijeme srebreničke operacije bio je zamjenik ministra policije, ali je praktično bio prvi čovjek MUP-a. U septembru iste godine Kovač je promoviran u ministra. Kovač je naveo da se u julu 1995. godine uglavnom bavio sarajevskim ratištem i da je o srebreničkim događajima malo znao. Kako stoji u izvještaju agencije “Sense” iz Haga, to “malo” se odnosi na “incident” u Kravici 13. jula, kao i na saznanja da je bezbjednjak Glavnog štaba VRS-a Ljubiša Beara tražio da snage MUP-a pomognu vojsci u likvidaciji zarobljenika. Tužilac Nichols je predočio niz dokaza iz kojih se vidi da je Kovačeva uloga u srebreničkoj operaciji bila daleko značajnija nego što priznaje, odnosno da je po naređenju Karadžića uputio policiju na teren, da je bio u obilasku područja na kojem su vršene egzekucije, da je bio izvještavan o događajima o kojima je i optuženi sve znao. Među dokazima su brojni vojni i policijski dokumenti, ali i Kovačevi razgovori s haškim istražiteljima i iskazi na suđenjima u Beogradu i Sarajevu.

Prema dokazima Tribunala, uloga Kovača hronološki izgleda ovako: Prvo je 13. jula 1995. godine izviješten od komandanta policijskih specijalaca Ljubomira Borovčanina da njegovi ljudi u Potočarima drže od 25 do 30 hiljada civila, kao i da su zarobili 1.500 muškaraca. Potom se istog dana u 15:50 časova sastaje s Karadžićem na Palama i odatle kreće put Vlasenice, gdje se sreo s Mladićem. Tvrdi da s Karadžićem nije progovorio “ni riječ o Srebrenici”, a da je Mladić bio toliko pijan da se s njim nije moglo razgovarati ni o čemu. Iz Vlasenice je produžio ka Zvorniku, prespavao u hotelu “Vidikovac” na ulazu u grad i sutradan prije podne krenuo ka Bratuncu. Kovač tvrdi da je pored skladišta u Kravici prošao 14. jula 1995. godine oko podne i da nije zapazio ništa neobično. Sutradan, 15. jula popodne, Kovač se ponovo sreo s Karadžićem. I ponovo – ni riječi o Srebrenici. Tužilac je podsjetio Kovača da je u ranijim iskazima i izjavama priznao da je prije tog sastanka saznao za zahtjev Ljubiše Beare zvorničkom MUP-u da policajci učestvuju u likvidacijama zarobljenih Srebreničana.

O tome kakva je bila uloga MUP-a RS, ne samo tokom srebreničke operacije u Hagu, svjedočio je i ekspert Tužilaštva Christian Nielsen. Iz njegovih svjedočenja vidi se učešće srpske policije u deportacijama nesrpskog stanovništva, kao i zločini koje su počinili pripadnici srpskog MUP-a, a koji nisu istraženi i procesuirani. Umjesto toga, čelni ljudi policije, među kojima su bili Stojan Župljanin, Simo Drljača, Ljuban Ećim i Tomislav Kovač, nagrađivani su najvišim odlikovanjima od strane predsjednika RS-a Radovana Karadžića.

MEKTIĆEVA ZAVJERA

Nakon što je objavljeno da je Tužilaštvo BiH podiglo optužnicu protiv Kovača, on je reagirao intervjuom datim TV Republike Srpske. Kazao je kako je optužnica podignuta na osnovu lažnih dokumenata, a za podizanje optužnice okrivio je Dragana Mektića, Dragana Čavića i Pericu Stanića.

“Činjenica je da tužilac Ibro Bulić već 10 godina ovaj predmet drži u ladici, a sada je on taj proces ubrzao, što nije po Zakonu o krivičnom postupku. Nije tu samo u pitanju Mektić. U tu priču je uključen i Dragan Čavić i direktor Sipe Perica Stanić, sva ta naša paralelna struktura Srba kojima su kolege Bošnjaci pomogli da ubrzaju taj proces i time učinili lošu uslugu Buliću. Bit će interesantno vidjeti kako će to dalje ići”, kazao je Kovač, nastavljajući: “Ibro Bulić je i sada tužilac protiv niza ljudi, naročito policajaca protiv kojih se vodi postupak u slučaju Srebrenica. On me je više puta pozivao da budem svjedok, što sam ja i uradio.

U jednom momentu je došlo do prekida suđenja jer me nije izvijestio da sam došao u status osumnjičenog. O tome nije obavijestio ni odbranu ni sudsko vijeće. Poslije toga mu je naređeno da ode u Beograd i poslije deset godina donio je rješenje o pokretanju istrage. Јa sam mu u svakom momentu bio dostupan, ali sam na bazi tog njegovog rješenja tražio da pokaže dokaze. Od tada je prošlo godinu i po dana, a dokazi još nisu dostavljeni. A razlog je jednostavan – kod njega su lažni, falsificirani dokumenti, za razliku od Haškog tribunala, koji je protiv mene vodio postupak i koji je na osnovu originalnih dokumenata donio zaključak da za to nema osnove. Bulić je iskoristio moju nemogućnost očitovanja i podigao optužnicu.”

Kovač je u razgovoru za RTRS ustvrdio i kako su djela iznesena u optužnici izmišljena. “Mislim da oni u Sarajevu žele da kroz institucije delegitimišu i da očiste spisak od 20.000 Srba na koji su ih stavili Dragan Čavić i njegova famozna komisija. U ovom novom krivičnom djelu stoji da sam vršio nadzor nad policijom jer mi nisu mogli prišiti komandnu odgovornost jer je u to vrijeme policija bila pod komandom Vojske RS-a, a ne MUP-a. Šta znači nadzor? To je jedna upravna radnja koja se može vršiti nad institucijom, a ne nad pojedincima.

Oni su po svaku cijenu željeli da povežu moju tadašnju funkciju s događajem u Srebrenici. Međutim, u to vrijeme ja sam bio zamjenik ministra, a ministar sam postao pola godine nakon Srebrenice”, kazao je Kovač, nastavljajući u istom tonu: “Ono što vam Srbi ne priznaju, muslimani vam ne praštaju. Јa sam u toku rata dva puta bio ministar i jedini general policije. Јa ne bježim od toga i opet bih sve isto uradio za narod. Јedino mi je krivo što delegitimišu sve što je urađeno u ratu i za šta smo se borili. Kako da me uplaše? Јa sam svjestan da se protiv takve igrarije, kada su u pitanju ratni zločini, ne možete boriti. To je jedna matrica borbe i protiv Republike Srpske i protiv svih institucija za koje smo se borili. Meni je više žao ljudi koji su ušli u jednu arenu borbi u kojima je u igri veliki novac. Nije tu samo u igri Mektić, koji nikada nije pomenuo rad Tužilaštva za ratne zločine, već sve vrijeme ide da nas kriminalizuje, to je jedan cijeli projekat.”