Dok sam čekao u redu u samoposluzi i “nako” prevrtao po novčaniku, zagledah se u sve te silne propusnice i shvatih da od dana kada sam ih kupio nijednom nisam otišao ni na jednu od tih lokacija, u sve te muzeje i galerije o kojima sam nekada mogao samo sanjati. A još do prije desetak godina u totalnoj besparici nalazio sam načina da se uguram unutra, molio ljude na izlazu da mi daju svoju kartu, danima obijao oko muzeja
 dupke su puni svime i svačim, od masivne biblioteke pa do krova s kojeg se pruža fantastičan pogled na Pariz.</p>
<p>Ubrzavao sam korake prema “Boburu” (Beaubourg, kako ga lokalci zovu prema originalnom nazivu placa na kojem je izgrađen). Unutra me čekalo dosta toga za vidjeti. Upravo je bila otvorena izložba Brucea Naumana, tada mog “omiljenog umjetnika čije radove nikada prije uživo nisam vidio”. Zastao sam ispred centra i u nevjerici sve to posmatrao. Kako sam bio uvjeren da rat neću preživjeti, sve mi se činilo kao neka čudna vizija paralelnog kosmosa. Bez daha sam sve posmatrao, upijao sve kao spužva vodu, svaki papir okretao naopačke, tu proveo cijeli dan a da nisam osjetio ni glad ni žeđ.</p>
<p>Sutradan sam unutra otkrio videoteku u kojoj si na licu mjesta mogao gledati najbolje videoradove svih velikana videoarta. Samo kažeš čovi iza pulta da ti na taj i taj TV pusti taj i taj video, i eto ga. Sjedio sam danima i gledao, gledao… Fascinirao se ranim radovima Williama Wegmana, Brucea Naumana, Chrisa Burdena, rezao vene na Gordona Matta Clarka. Svaku su me večer morali tjerati napolje. A koliko je toga tek bilo na ostalim mjestima po Parizu, to nisam mogao ni zamisliti. Ali, meni je “Bobur” bio dovoljan.</p>
<p>U dosta navrata vraćao sam se u Pariz i išao na isto mjesto, ali to više nije bilo to. Osjećao sam neku tugu, vrijeme mojih “velikih otkrića” bilo je prošlo, a entuzijazam splasnuo. Isto kao što se ne mogu sjetiti šta sam osjećao kao tinejdžer dok sam na igranci plesao s drugaricom iz razreda uz <em>Stairway to Heaven</em>, tako je bilo i prilikom mojih povrataka “Boburu”. Na momente bi mi nešto zamirisalo, grabio bih taj miris i rukama i nogama, ali bi on gotovo iste sekunde iščezao.</p>
<p>Kada sam preselio u New York, identična se avantura desila sa PS1, koji tada još nije bio u sastavu MoMA. Na isti sam način tamo otrčao i lijepio se po tim starim zidovima, upijao sve što se zadavalo, gurao se na svaki performans, išao na svako predavanje.</p>
<p>U svom novčaniku imam more koječega, između ostalog, i članske karte za sve muzeje i galerije u gradu. Skupo me to koštalo. A neki dan, dok sam čekao u redu u samoposluzi i “nako” prevrtao po novčaniku, zagledah se u te propusnice i shvatih da od dana kada sam ih kupio nijednom nisam otišao ni na jednu od tih lokacija, u sve te muzeje i galerije o kojima sam nekada mogao samo sanjati. A još do prije desetak godina u totalnoj besparici nalazio sam načina da se uguram unutra, molio ljude na izlazu da mi daju svoju kartu, danima obijao oko muzeja kao mačak oko vruće kaše. Šta se desilo? Gdje je glad? Gdje je nestala strast? Kao da sam završio u zatvoru i čekam na svoj red da sjednem u električnu stolicu ispred posljednje publike za posljednji performans i posljednji videorad.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Korak unazad za demokratiju i evropske vrijednostiSljedeći članak
U Kur’anu sve piše
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo