Mačevali smo se s nevidljivim razbojnicima sve dok nismo bili potpuno mokri. A oni su još žešće udarali svojim olujnim mačevima i sabljama. Možda je u tome tajna priče o pećini, pomislio sam u jednom trenutku. A onda je sve nestalo kao u izgubljenoj pećini. Nismo više bili na visoravni
Prethodni članak
Jeribasma na kojoj je umjesto ljuljačke visio baboSljedeći članak
KAD SE KUĆOM PJESMA PROLOMI
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo