Scene ubijanja i zakopavanja ponukale su ministricu Regev da film okarakterizira kao antiizraelski, te tako i odlučno odbije “poziv” režisera Maoza da se progovori o represivnoj politici negiranja koju zagovara Benjamin Netanyahu. Jer, upravo otuđeni granični prijelaz “Foxtrot” jeste alegorija za apatično i tjeskobno društvo u kojem je, zbog vještački kreirane nacionalne i religijske mržnje te odricanja od vlastitog života zarad političkih ideja, užas jedini mogući ishod
, kao vojnik izraelskih odbrambenih snaga, poginuo na sjeveru zemlje. Majka Daphna (Sara Adler) otvara vrata i odmah gubi svijest, dok otac, arhitekt Michael (Lior Ashkenazi), u nevjerici prima vijest i pokušava se s njom pomiriti. S fokusom na krupne planove lica koje suze uporno pokušavaju osvojiti i kadrove Michaelovog tjelesnog samopovređivanja, dok ruku zadržava ispod kipuće vode kako bi skrenuo pažnju s duševne boli, ova dramatična i krajnje emotivna scena pokazuje začarani krug izraelske ratne stvarnosti u kojoj se mnoge porodice susreće s gubitkom, kroz vojnu obavezu ili u terorističkim napadima.</p>
<p>Dok je Daphna pod sedativima i u dubokom snu, Michael se postepeno prepušta tragediji, ali ubrzo njegovo oplakivanje sina pod apsolutnu kontrolu preuzima apsurdni sistem izraelske vojske na čelu s vojnim rabinom. Vojne birokrate osmišljavaju cijeli plan Michaelovog žalovanja te mu “propisuju” ispijanje čaše vode svakih sat vremena, dok rabin “definira” idealni trenutak na sahrani za pokojnikovu najdražu pjesmu ili citat. Kontrolu nad svojom najvećom žalošću Feldmann pokušava povratiti “zahtjevom” da vidi sinovljevo tijelo, ali ga rabin odbija riječima kako “to nije preporučljivo”, što kod oca izaziva dodatni gnjev prema ciničnoj državi za koju je njegov sin poginuo.</p>
<p>Ovaj prvi čin filma završava neočekivanim preokretom: ispred stana Feldmannovih pojavljuje se nova vojna delegacija koja im saopćava da je riječ o stravičnoj pogrešci te da je poginuo sasvim drugi Jonathan Feldmann, a da je njihov sin živ i zdrav. Dok Daphna radosno uzvikuje “poginuo je neko drugi”, Michael ponovno zapada u stanje nevjerice te, ponukan prethodnim tragičnim iskustvom, traži od vojske da mu smjesta dovede sina. S jedne strane, ovaj trenutak pokazuje izgubljenost čovjeka u vrtlogu rata, koji, zapravo, zbog uvjerenja da čini nešto dobro, nesvjesno prodaje dušu vragu, a s druge služi kao primjer njegove vječite zablude da ima apsolutnu kontrolu nad vlastitom sudbinom.</p>
<p><strong>IZRAELSKA VOJSKA U “FOKSTROT-POLOŽAJU”</strong></p>
<p>Drugi čin ovog ostvarenja mozaičke narativne strukture snimljen je u nadrealističkom ozračju, s radnjom smještenom na kontrolnoj tački “negdje na sjeveru” Izraela, koja dijeli naziv s džezom inspiriranim američkim plesom popularnim u periodu nakon Prvog svjetskog rata – fokstrot. Režiser nas upoznaje s četvericom mladih vojnika, među kojima je i Jonathan. Vojnici na punktu dane provode zabavljajući se s konzervama od mesnog nareska, propuštajući deve koje u velikom broju naseljavaju to područje, te redovno kontrolirajući Palestince u civilu koji moraju proći vojnu provjeru.</p>
<p>Između svakodnevnih provjera i trenutaka osjetne napetosti tokom susreta izraelskih vojnika i palestinskih civila, jedan od Jonathanovih suboraca demonstrira plesne korake fokstrota. Plešući krajnje senzualno s puškom, kreće se lijevo i naprijed, desno i nazad, te se naposljetku vraća na isto mjesto s kojeg je započeo ovaj nekada popularni ples. “Fokstrot” kretnjama jednog izraelskog vojnika s puškom, režiser metaforički definira politiku Izraela koji još od kraja Drugog svjetskog rata i 1948. godine “pleše” u nezaustavljivom i bezizlaznom vrtlogu rata te se s krvlju natopljenom odorom, vlastite i tuđe, vraća na polaznu tačku i nastavlja osluškivati taktove svojih vlastodržaca.</p>
<p><strong>IZRAELSKI VOJNICI UBIJAJU PALESTINCE, ZAR NE</strong></p>
<p>Na punktu “Foxtrot”, “ničijoj zemlji” odvojenoj od ostatka svijeta i vremena, sve se odvija prema ustaljenom redoslijedu, dok se jedne kišne noći ispred rampe ne zaustavi Mercedes. U njemu je četvero mladih i bezbrižnih Palestinaca koji su krenuli na svadbu. Trenutak neizdržive psihološke napetosti prekida jedva primjetni osmijeh Palestinke na suvozačevom mjestu, upućen Jonathanu, zbog kojeg on, barem na trenutak, skloni ruke s okidača na mitraljezu.</p>
<p>Prije samog prolaska automobila kroz kontrolni prijelaz, djevojka koja je gledala u Jonathana slučajno ispusti konzervu pića, a jedan od vojnika uzvikne “granata”, što postaje iskra koja raspaljuje “bure baruta” ispunjeno nezdravom politikom i historijom obilježenom ratom. Okidač ovaj put pritišće Jonathan te protiv svoje volje postaje saučesnik u jednom dehumanističkom poduhvatu izraelskih vlasti, čiji posljednji korak predstavlja zakopavanje leševa i prikrivanje zločina koji neodoljivo podsjećaju na stvaranje masovnih grobnica sa srebreničkim žrtvama te na riječi Slobodana Miloševića: “Nema leša – nema zločina.”</p>
<p>Scene ubijanja i zakopavanja ponukale su ministricu Regev da film okarakterizira kao antiizraelski, te tako i odlučno odbije “poziv” režisera Maoza da se progovori o represivnoj politici negiranja koju zagovara Benjamin Netanyahu. Jer, upravo otuđeni granični prijelaz “Foxtrot” jeste alegorija za apatično i tjeskobno društvo u kojem je, zbog vještački kreirane nacionalne i religijske mržnje te odricanja od vlastitog života zarad političkih ideja, užas jedini mogući ishod.</p>
<p><strong>PRIČA O SUDBINI</strong></p>
<p>Kao svojevrsnu ideju za ovaj film koji završava trećim činom, u kojem se Feldmannovi suočavaju sa stvarnom viješću o pogibiji sina, Samuel Maoz navodi “priču o sudbini” kada je jednog dana kćerki odbio platiti taksi do škole te je odlučno poslao “na autobus”, kako bi promijenila životne navike i suočila se s kašnjenjem. Uskoro je objavljena vijest da je autobus u kojem je trebala biti njegova kćerka zapaljen u terorističkom napadu te da je ubijeno desetak ljudi. Na svu sreću, djevojčica nije bila u njemu. Zakasnila je nekoliko sekundi, a neljubazni vozač nije želio stati. Maoz je tada spoznao značenje riječi “sudbina”, koja u završnom segmentu njegovog filma “sustigne” Michaela, bivšeg oficira koji biva “kažnjen” za svoj tajni ratni grijeh iz prošlosti, kada je, kako bi spasio sebe, u smrt poslao nekolicinu svojih suboraca. Upravo ta “tajna”, koja biva otkrivena Jonathanovom smrću, definira njegov život kao fokstrot, u kojem se on, suprotno vjerovanju da je ispred drugih, vratio na početni korak.</p>
<p>S posljednjim Jonathanovim crtežom okačenim na kuhinjskom kredencu na kojem bager kranom podiže Mercedes, s tortom za sinovljev rođendan i u zagrljaju ispunjenom ljubavlju, Michael i Daphna odlučuju da životni ples nastave zajedno. Nasprot njih, Vlada Izraela je za svoj historijski i politički “fokstrot” izabrala mržnju i ubijanje palestinskih civila u filmu osudila kao laž, iako se to u stvarnosti zaista i desilo, i to 2017. godine, kada je izraelska vojska ubila četvero palestinskih tinejdžera.</p>
<p>Dakle, ubijaju!</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Izvodi li srbijanska premijerka posljednju fazu genocidaSljedeći članak
Pokušaj potpunog razvlašćivanja Bošnjaka
PROČITAJTE I...
UZ 31. GODIŠNJICU SMRTI ĆAMILA SIJARIĆA
Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.
Univerzalni rječnik čuda Almina Kaplana: RASKOŠNE POETSKE SLIKE
Almin Kaplan, Bukara, “Planjax”, Tešanj, 2018.