Ljubav prema rodnom kraju kod Bošnjaka Potkalinja i dalje je veoma jaka i izražena, što potvrđuju i njihove česte posjete mjestu gdje su proveli najljepši dio svog života. Njihovu ljubav i odanost rodnoj grudi potvrđuje i obnovljena džamija koju će ovi uzoriti Bošnjaci svečano otvoriti u nedjelju, 21. jula 2019. godine. Zato ovi plemeniti i uzoriti ljudi pozivaju sve vas, sve građane naše domovine i sve ljude dobre volje da dođu u Potkalinje 21. jula, da se zajedno radujemo ovom dugo očekivanom događaju i da bolje upoznate ljude i mjesta naše prelijepe domovine

Piše: Jasmin GROŠIĆ

Na rubnim dijelovima općine Bosanska Krupa, podno gorostasne planine Grmeč, u prostranom i plodnom polju koje presijecaju čisti planinski potoci Kalin, Nenin potok, Bušnica, Tarabnjak i Buban, još u davna vremena smjestilo se Potkalinje – selo izvanredne ljepote. Zbog obilja prirodnih resursa koji se nalaze u ovom području, Potkalinje je važilo kao primamljivo mjesto za život. Zato je bilo naseljeno još u doba osmanske uprave u Bosni i Hercegovini.

Potkalinje se u historijskim dokumentima prvi put spominje 1785. godine kao muslimansko selo. Zajedno sa susjednim Hašanima, Potkalinje je pripadalo istaknutim begovskim, krajiškim porodicama. U ovim su mjestima živjeli begovi Krupići i Beširevići, koji su imali i svoje kule i odžake. Ostaci jedne begovske kule još su vidljivi u susjednim Hašanima. Među ovdašnjom vlastelom posebno su bili znameniti begovi Krupići, koji su samo u kotaru Bosanska Krupa posjedovali 7.615,808 dunuma zemlje, od čega je samo na oranicu otpadalo 5.532,999 dunuma.

Iako je siromašenje i propadanje ove vlastelinske porodice počelo pri kraju osmanske uprave u Bosni i Hercegovini, Krupići su zadržali glas ugledne porodice i u narednim desetljećima. Krajem austrougarske vladavine, tačnije 1918. godine, iako su u Potkalinju posjedovali svega 11 selišta i zemljište površine 455,15 dunuma, Krupići su i dalje ostali prilično imućni, s obzirom na to da su počeli da se bave trgovinom. Posljednji beg iz porodice Krupić koji je u Potkalinju imao trgovačku radnju bio je Derviš-beg Krupić, koji je oko 1932. godine prodao svoje imanje jednom pravoslavnom seljaku i odselio u Gornju Puharsku kod Prijedora.

Pored begovskih porodica, u Potkalinju su, kao manji zemljoposjednici, živjele još bošnjačke porodice Grošić, Babić, Musić, Kulauzović i Dizdarević. Na većim muslimanskim posjedima živjeli su i kmetovi ili čifčije koji su obrađivali zemlju, dajući pri tome zemljoposjednicima jednu trećinu usjeva. Vlasnici cjelokupnog zemljišta bili su Bošnjaci. Zahvaljujući plodnim ravnicama, poljoprivredni prinosi bili su jako visoki, što je u to vrijeme stanovnicima omogućavalo dosta lagodan život.

U središtu sela nalazila se prizemna džamija iz 1871. godine koju je krasila drvena zatvorena munara. Građevina je bila zidana kamenom. Debljina zidova bila je oko 60 centimetara, dok su unutrašnje dimenzije objekta iznosile 8,50 x 7,50 metara. Ne zna se da li je to bila ujedno i prva džamija u Potkalinju. Džamija je imala i stalnog imama sve do kraja Drugog svjetskog rata.

U vrijeme austrougarske vladavine na područje Hašana i Potkalinja doseljava velik broj srpskih porodica, uglavnom iz Like. Većina njih dolaze kao kmetovi, dok je među njima bio i znatan broj onih koji su uzurpirali muslimanska imanja. Prof. dr. Husnija Kamberović u djelu Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini navodi sljedeće: “Ovi Ličani i Dalmatinci naseljavali su se kao kmetovi ili uzurpatori, a dolazili su sa izbjeglicama 1875. godine. Najviše ih se naselilo u bosanskokrupskom kotaru, u kojem su na sjevernim obroncima Grmeča obrazovali lička naselja Hašani i Gornja Suhaja. U Bihaćkom okrugu već ih se do 1883. bilo naselilo oko 10-12.000. Neki od njih su kao kmetovi zauzeli mjesto domaćih seljaka koji su nestali u ustanku, a neki su bez ičijeg odobrenja uzurpirali zemlju ili šumu. Toliko su se osilili da su i kao kmetovi odbijali da podmiruju zakonske dažbine gospodarima zemljišta.”

Među pravoslavnim porodicama koje su u 19. stoljeću doselile u Potkalinje ubrajaju se Marčete iz Dalmacije, Kneževići od Unca, Majkići iz Majkić Japre, Stanići iz Hašana, Drljače iz Suvaje (ranije Hašim-begova Suhaja), Stupari iz Gorinje i Krnetići iz Dubovika.

Agrarnom reformom 1921. godine bošnjačkim zemljoposjednicima koji su imali čifčije oduzeta je zemlja i dodijeljena pravoslavnim kmetovima. Oduzimanje zemlje Bošnjacima uzrokovalo je dodatni rast srpske i smanjenje bošnjačke populacije. Agrarna reforma posebno je pogodila begovske obitelji. Poznato je da su se članovi ovih porodica veoma slabo školovali i obrazovali, a oni koji su se odlučili da krenu putem stjecanja znanja obično bi pohađali medrese ili ruždije.

Prema tadašnjem shvatanju koje je bilo ustaljeno među bosanskim feudalcima, jednom begu nije priličilo da ide u škole ili uči zanat. To je za običan puk i fukaru. Beg je beg, on mora samo znati da se gospodski drži i da uživa u svojoj privilegiji. O ovakvom načinu shvatanja pismenosti kod begova svojevremeno je pisao Imbro Ignjatijević Tkalac u djelu Uspomene iz Hrvatske.

Nakon što su ostali bez zemlje, članovi begovskih porodica selili su u gradove. Osiromašeni, bez korisnog znanja, a ponekad i bez ikakvog imetka. Oni imućniji otvarali su trgovačke ili zanatske radnje, a najveći dio njih priključivao se tamošnjem proletarijatu. Tako je, za veoma kratko vrijeme, iz Potkalinja odselilo više starosjedilačkih familija. Bošnjačke porodice Krupić, Musić i Babić zauvijek su napustile ovo selo.

Iako je od završetka Prvog svjetskog rata bošnjačko stanovništvo napuštalo Potkalinje, mnoge su porodice ostale i odlučile da svoju egzistenciju vežu za obrađivanje zemlje koju su posjedovali. Odlučili su da, unatoč svim poteškoćama, ostanu na svojim starim ognjištima. Vjerski život nastavio je da se odvija kao i ranije. Džamija iz osmanskog perioda proširena je 1927. godine tako što je dozidan jedan sprat, a unutar molitvenog prostora napravljen je drveni mahfil.

Džamija je imala i stalnog imama sve do Drugog svjetskog rata, kada je jednim dijelom stradala. Stradala je i imamska kuća, a selo je zbog straha napustio znatan broj Bošnjaka. Uslijed trauma koje su doživjeli tokom rata, veći broj izbjeglih bošnjačkih porodica odlučio je nastaviti život negdje drugo. Ove su porodice uglavnom selile u Bosansku Krupu. Po okončanju rata, džamija je obnovljena i počela je služiti svrsi, ali ovaj put bez stalnog imama. Džuma se obavljala u Velikom Duboviku, a dubovički imam obavljao je i dženaze za umrle džematlije Potkalinja. Džamija je bila otvorena samo za vrijeme ramazana, kada je dolazio softa koji je predvodio namaze i podučavao djecu islamskoj vjeronauci. Ponekad bi softa ostajao i tokom cijelog ljeta.

U osvit agresije na Bosnu i Hercegovinu, u Potkalinju su Bošnjaci bili apsolutna manjina. U selu su tada egzistirale samo porodice Grošić u 14 domaćinstava, Kulauzović u tri i Dizdarević u dva domaćinstva. Već u prvim danima agresije prognano je cjelokupno bošnjačko stanovništvo. Njihova je imovina opljačkana i uništena, a stara džamija kao nepobitni dokaz prisustva muslimana na ovim prostorima porušena je od srpske vojske i stanovništva.

Komšije, koje su do prije svega godinu dana hinile prijateljstvo prema svojim komšijama Bošnjacima, kao i bratstvo i jedinstvo, odjednom su uzele oružje i bošnjački dio sela opkolile, a stanovnicima zabranili bilo kakvo kretanje. Prvog maja 1992. godine Bošnjaci Potkalinja protjerani su u okolinu Sanskog Mosta, a njihova imovina temeljito je opljačkana i uništena. Mezari njihovih najmilijih skrnavljeni su i rušeni. U glavnom potkalinjskom mezaristanu zvanom “Veliki mezarluci” porušeni su i polupani svi nišani. Sličnu sudbinu doživjeli bi i “Mali mezarluci”, koji se nalaze u blizini džamije, a koji su izgleda opstali samo što su poprilično bili obrasli kupinom i korovom, pa se rušiteljima nije dalo gaziti po trnju da bi oskrnavili mezare svojih dojučerašnjih komšija ili poznanika.

Nakon završetka ratnih dejstava, iako je Potkalinje oslobodila Armija RBiH, a ono ušlo u sastav Federacije Bosne i Hercegovine, mještani se nisu vraćali. Iako su žudili za rodnim zavičajem, povratak nije bio moguć. Sve je bilo razoreno i opljačkano. Zemljište i ostaci građevina bili su obrasli u žbunje i korov, a kompletna infrastruktura u potpunosti uništena. Sve je ličilo na prizore iz horor-filmova.

Nakon nekoliko godina, poneki su mještani počeli dolaziti na svoja ognjišta i pomalo obrađivati zemlju. Veće interesiranje za selo u kom su rođeni i proveli nezaboravne dane svog života nastalo je onda kada je izvršena popravka puta za Potkalinje. Inicijator ove akcije bio je mještanin i nekadašnji stanovnik Potkalinja Emsud Grošić, prosvjetni radnik iz Bosanske Krupe, a izgradnju puta nesebično su pomogli mještani.

Zahvaljujući obnovljenoj putnoj komunikaciji, Potkalinje je postajalo sve življe, posebno za vrijeme praznika i vikenda, a prije par godina predratni stanovnik sela Nijaz Dizdarević sa suprugom Rasemom odlučio je da se stalno nastani u rodnom Potkalinju i tu provodi svoje penzionerske dane, uživajući u nesvakidašnjim ljepotama prirode.

Pored Nijaza Dizdarevića, trenutno jedinog bošnjačkog povratnika u ovo selo, posljednjih nekoliko godina sve češće navraćaju i ostali prijeratni stanovnici Potkalinja. Ovdje rado provode vikende i druge slobodne dane, a da bi sve bilo kao i nekada, potrudili su se da obnove ratom porušenu džamiju, jer ona najviše govori o njihovom prisustvu na ovim prostorima i podsjeća ih na djetinjstvo i prošla sretna vremena. Tako su vrijedni i raseljeni Potkalinjci 2016. godine odlučili obnoviti džamiju na njenim ranijim temeljima. Nisu žalili para, ni truda ni vremena.

Radovi su počeli 2015. godine i u potpunosti su okončani već dvije godine kasnije. Njihova požrtvovanost na kraju se isplatila. Džamija je iznenada zablistala na mjestu gdje je nekad bila, a njeni oblici i ezani ponovo ukrašavaju Potkalinje. Za to su posebno zaslužna braća Ilijaz i Nijaz Dizdarević, koji su najvećim dijelom pomogli izgradnju, a velike zasluge ima i nekoliko porodica Grošić iz Potkalinja. Tokom 2017. godine uz objekt je podignuta i lijepa munara otvorenog tipa.

Izgradnju, odnosno obnovu stare džamije u Potkalinju, naravno, pomogli su i mnogi bivši mještani ovoga sela, kao i brojni donatori iz cijelog Unsko-sanskog kantona i šire. Mještani Bošnjaci, iako uglavnom nastanjeni u Bosanskoj Krupi, često dolaze na svoja prijeratna imanja. Oni su danas najčešći posjetioci džamije. Nisu tako rijetki slučajevi kada se predratni mještani okupe u većem broju. S vremena na vrijeme, ovdje se petkom klanja džuma, a 2016. godine obavljen je i prvi bajram-namaz.

Slično druženje bilo je i tokom posljednjeg ramazana, kada su se mještani okupili na zajedničkom iftaru na kom su evocirali uspomene na nekadašnja druženja muslimana Potkalinja. Okupili su se i u utorak, 4. juna 2019. godine na sabahskom i bajram-namazu, koji je predvodio nekadašnji stanovnik Potkalinja Emsud ef. Grošić.

“Veza između nas i našeg rodnog mjesta je kao veza između majke i djeteta, oni mogu biti razdvojeni i daleko jedno od drugog, ali uvijek osjećaju uzajamnu ljubav i čežnju da se ponovo vide. To je ljubav koja stalno traje. Tako je između nas i našeg Potkalinja. Nadam se da će i mlađi naraštaji osjećati barem jedan dio onoga što mi osjećamo i da će jednog dana Potkalinje biti puno života kao nekada. To je veoma moguće, jer teško je ostati ravnodušan prema ljepotama ovoga sela koje ljude naprosto zove da se vrate ovdje”, kazao je za Stav Emsud ef. Grošić.