“Zahvaljujući Allahu, uspio sam preživjeti i drugo zarobljavanje, da danas svjedočim i pričam o genocidu i stradanju Bošnjaka. Cilj mi je da se stariji prisjete agresije i rata, a da mladi izvuku pouku i poruku. Ako samo jedan mladi čovjek pročita knjigu i nakon nje izvuče pouku, te proširi poruku o stradanjima, smatrat ću da je moj cilj ispunjen. Nas Bošnjake historija uči da kao narod trebamo više čitati i učiti iz prošlosti”

Emir Bektić rodio se 18. aprila 1979. godine u Ljuboviji, u Srbiji. Odrastao je u srebreničkom mjestu Bektići, gdje je završio osnovnu školu. Školovanje je u ratnom periodu nastavio u Srebrenici i ondje završio prvi razred gimnazije. Poslije rata, stjecajem okolnosti, svoj životni put nastavio je u Lukavcu, gdje je okončao srednjoškolsko obrazovanje. Potom upisuje i završava Fakultet kriminalističkih nauka u Sarajevu. Volontirao je jednu godinu u nevladinoj organizaciji “Zeleni polumjesec u BiH”. Od aprila 2015. godine obavljao je dužnost regionalnog koordinatora “Zelenog polumjeseca u BiH” za područje Srebrenice. Bio je predsjednik Nadzornog odbora u JP RTV Srebrenica od 2012. do 2016. godine. Autor je knjige Kad osvaneš sam, u kojoj govori o strahotama koje je preživio tokom genocida u Srebrenici.

Njegov život u selu Bektići nedaleko od Srebrenice bio je prije početka srpske agresije na našu domovinu skoro pa idiličan. Emirov otac, koji je bio na poziciji direktora osnove škole, uživao je ugled u gradu.

“Imao sam veoma sretnu, harmoničnu i skladnu porodicu. Živio sam s ocem, majkom i sestrom u Bektićima, nadomak Srebrenice. Otac je bio prosvjetni radnik i direktor osnovne škole. Živjeli smo u stanu, imali kuću, auto i još mnogo toga. Kao što naš narod kaže, imao sam sve što sam poželio. Iz ove perspektive gledano, to je bilo djetinjstvo koje bih mogao poželjeti svakom djetetu ovog svijeta. Kada se prisjećam svih tih idiličnih trenutaka u Srebrenici, želim se, barem na trenutak, vratiti u djetinjstvo, ponovo osjetiti čar malih stvari, igre, druženja i smijeha. Srebrenica je prije agresije i genocida bila ekonomski razvijena. Stajala je u samom vrhu najrazvijenijih općina u Bosni i Hercegovini. Nažalost, zbog genocida su svi njeni dotadašnji simboli otišli u zaborav, a ona je postala planetarni simbol stradanja Bošnjaka jer je genocid počinjen u srcu Evrope, i to krajem 20. stoljeća, pred očima međunarodne javnosti i čitavog svijeta”, ističe Bektić.

Svoja sjećanja na genocid u Srebrenici Bektić je pretočio u djelo pod nazivom Kad osvaneš sam. Ideju za pisanje ove knjige dobio je 2013. godine.

“Knjiga Kad osvaneš sam autobiografsko je djelo. Govori o mojoj porodici, sretnom djetinjstvu, školovanju. Između ostalog, govori i o genocidu u Srebrenici, koji je promijenio moj dotadašnji život. U knjizi opisujem svoj put spasa, dva zarobljavanja i strahote koje sam vidio i preživio. Padom Srebrenice bio sam suočen s gubitkom oca. On je poslije pronađen u grobnici Zvornička kamenica i ukopan u Memorijalnom centru Potočari 2011. godine. Ono što uvijek ističem jeste to da je moj otac bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine s činom natkapetana. Također, knjiga govori o periodu nakon rata, o gubitku majke, koja je umrla veoma mlada, u 41. godini života, baš u julu mjesecu, koji je za sve Srebreničane bio veoma koban. Ja sam osvanuo sam u šumi 13. jula 1995. godine na putu spasa, koji se kasnije pretvorio u put smrti. Vidio sam na stotine ubijenih, užasne scene koje nisam mogao ni zamisliti da ću ikada vidjeti. Ti dani bili su dokaz u šta se može pretvoriti čovjek, u običnu mašinu za ubijanje bez imalo svijesti i savjesti. Zaspao sam te večeri u očevom krilu nakon prvog zarobljavanja. Iako je govorio da ne spavam, san je bio jači od mene. Probudile su me sunčeve zrake negdje oko podne. Uporno su se probijale kroz guste krošnje drveća. Osvanuo sam sam! I danas me proganja pitanje šta se desilo te noći, kako sam ostao sam? Nažalost, nema odgovora, a neće ga ni biti, ostat će to misterija”, prisjeća se Bektić.

Za razliku od velikog broja članova svoje porodice, Emir je imao sreću da preživi čak dva zarobljavanja.

“Zahvaljujući Allahu, uspio sam preživjeti i drugo zarobljavanje, da danas svjedočim i pričam o genocidu i stradanju Bošnjaka. Ubijeno je više od osam hiljada nedužnih ljudi i o tome se mora konstantno pričati. Osjetio sam moralnu potrebu da pišem i da moja knjiga ostane kao svjedočanstvo za buduće generacije, da služi kao opomena da se genocid ne zaboravi i nikada više ne ponovi. Cilj mi je da se stariji prisjete agresije i rata, a da mladi izvuku pouku i poruku. Ako samo jedan mladi čovjek pročita knjigu i nakon nje izvuče pouku, te proširi poruku o stradanjima, smatrat ću da je moj cilj ispunjen. Nas Bošnjake historija uči da kao narod trebamo više čitati i učiti iz prošlosti. Pročitao sam nedavno citat njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea: ‘Budućnost pripada onima koji se najdalje i najduže sjećaju prošlosti.’ Dugo sam razmišljao o ovoj rečenici i vidio sam kakve propuste kao narod činimo. Mislim da knjiga treba doprinijeti kulturi sjećanja. Cilj je da se o Srebrenici i genocidu govori u toku čitave godine, a ne samo u julu, kada je to većinom običaj”, kaže Bektić.

Iako s ponosom ističe da je njegovo autorsko djelo publika veoma dobro prihvatila, o čemu govore promocije širom Bosne i Hercegovine i Sandžaka, kaže da je prisjećanje na ove teške događaje za njega bilo dosta potresno, što je u nekim trenucima otežalo pisanje. Bektić smatra da bi ovakvih djela trebalo biti što više, jer se samo tako može izbjeći zaborav, kojem su Bošnjaci, nažalost, u velikoj mjeri podložni.

“Veoma je teško bilo pisati o svemu tome. Mislim da bih lakše pričao i pisao o bilo čemu drugom. Često je pisanje prekinula i poneka suza koja bi se tiho spuštala niz obraz i kvasila mi lice. Juli je posebno težak za mene, ali i za sve one druge koji su izgubili svoje najbliže. Činjenica je da su, nažalost, rijetke porodice iz Srebrenice a da nisu izgubile barem nekoliko svojih članova. Mislim da mi nije poznata neka porodica koja nekoga nije izgubila, što dodatno potvrđuje užas koji se u Srebrenici dogodio. Juli je mjesec kada svi tugujemo, kada svoju bol nekako čuvamo samo za sebe i samo mi znamo kako nam je. Mnogo ljudi se suosjećaju s nama i nastoje nas razumjeti, te iskazuju poštovanje u svemu kroz šta smo prošli”, naglašava Bektić.

Kako kaže, njegova priča o genocidu u Srebrenici samo je jedna među mnogobrojnim sličnim koje nas tjeraju da se sjećamo. Mnogo je još teških priča koje iz različitih razloga i dalje nisu ispričane. Bitno je među narodom izgraditi svijest o genocidu, a jedan od prvih koraka ka tome jeste, smatra Bektić, posjeta Memorijalnom centru u Potočarima.

“Moja je priča samo jedna od hiljade drugih sličnih, ali opet se od njih razlikuju jer je svaki čovjek kao individua priča za sebe. Mišljenja sam da ovakva djela mogu povećati svijest o genocidu i da svi trebamo dati svoj doprinos tome, kroz pisanje ili na neki drugi način. Odlascima u Memorijalni centar u Potočare podići će se svijest kod ljudi, jer sam pogled na hiljade bijelih nišana, ispod kojih leže nevino ubijeni Bošnjaci, dovoljno će reći o događajima koji su se zbili u Srebrenici”, naglašava Bektić.